Isidora je rođena 16. februara 1877. godine u selu Mošorin kod Titela. Rano je ostala bez majke Ljubice, tako da se otac Danilo sam brinuo o njoj i njenoj braći Predragu i Dmitriju.

U Novom sadu je pohađala „Višu djevojačku školu“, školovala se i u Somboru. Tu se po književnosti i znanju jezika odvajala od svojih vršnjaka, ali su joj dobro išle i prirodne nauke.

Vršnjaci bi je zbog ovoga često zadirkivali, što je Isidora kanije bilježila:

„U školskoj torbici, dolazeći kući, nalazila sam poruke podsmijeha, svoje karikature i sve se svodilo na to da zabijam nos u knjigu i da se pravim važna. Ja nisam zabijala nos u knjigu, ali su mi oni oko mene pridavali važnost koju sama sebi nisam davala. Naprotiv, uvlačila sam se u sebe i bježala u posljednje redove, u najtamnije uglove. Osjećala sam da smetam, da izazivam svojom željom za znanjem“.

Matematiku i prirodne nauke diplomirala je 1892. godine na Pedagoškoj školi u Budimpešti.

Bez oca i brata Dimitrija ostala je 1900. godine. Često je dolazila na zemunsko pravoslavno groblje na kojem su oni sahranjeni i dugo vremena je provodila tamo.

Grobar Nikola je tako počeo da joj priča životne priče sahranjenih ljudi, a Isidora je te razgovore počela da prepisuje i kasnije ih pretočila u svoj najveći roman pod nazivom „Kronika palanačkog groblja“.

Ovaj roman je zbirka sedam novela od kojih je najpoznatija Gospa Nola. Lik Gospa Nole je jak ženski lik, koji je poslije junakinja Bore Stankovića, bio rijedak u srpskoj književnosti.

Isidora nije oklijevala da svoje ženske likove upotpuni hrabrošću, ponosom i odlučnošću, a njeno prvo djelo bilo je zbirka pripovjetki „Saputnici“ iz 1913. godine.

Poliglota i svjetski putnik

Ona je bila svjetska putnica – posjetila je Englesku, Francusku, Švedsku, Njemačku, Italiju i Norvešku. U Norveškoj je našla mir i uživala u šumama i fjordovima, a upravo će putopis „Pisma iz Norveške“ napisati 1914. godine.

Tamo je i upoznala ljekara Emila Stremickog koji je iste godine preminuo, nedugo poslije njihovog vjenčanja. Isidora se poslije toga nije udavala i nije imala djece.

Gubici koje je preživjela uticali su na nju, te je poslije svega toga rijetko ostvarivala bliske odnose i postala naizgled hladna i zatvorena.

Književnici Dragutin Stefanović i Vukašin Stanisavljević Isidorina djela ocijenili su kao ona sa izuzetno ličnim i subjektivnim karakterom. Njenu prozu okarakterisali su kao jaku i duhovnu u kojoj leže duboka misaonost, psihološka introspekcija i zrela književna riječ.

Isidora Sekulić: Književnica i prva žena član SANU 2
Foto: Vikipedija/markica iz 1996. godine

Smatrala je da su samoća, ćutanje i rad ključni za duhovni razvoj čovjeka, a ove uslove pripisivala je muškarcima. Razlog ovakvog stava objašnjavala je time što ju je vaspitavao otac, što je uticalo na njen karakter, a samim tim i na stvaralaštvo.

Bila je poliglota, a 1922. godine doktorila je u Njemačkoj. Prije toga je radila kao nastavnica matematike, a kasnije francuske književnosti u Pančevu, Šapcu, Beogradu.

Rad su joj često ometali zdravstveni problemi jer je bolovala od tuberkuloze. Živjela je skromno, popodnevni odmor smatrala je gubljenjem vremena, ogovaranja kojima su se bavile druge žene nju nisu interesovala.

Važila je za izuzetno inteligentnu osobu, ali vrlo skromnu i empatičnu.

Žena od znanja i član SANU

Bila je članica raznih udruženja, često je organizovala druženja u svom stanu, gdje bi gosti raspravljali o književnosti i umjetnosti.

U svojim djelima ona se bavila stanjem čovjeka, njegovim razmišljanjima i motivima postojanja, što je bila novina u srpskoj književnosti. Pisala je romane, novele, pripovjetke, putopise, eseje, kritike…

Važila je za najobrazovaniju Srpkinju svog vremena te 1939. godine postaje dopisnik Srpske Kraljevske akademije nauka, a prva žena član Srpske akademije nauka i umetnosti postaje 1950. godine. Odbor akademika ove akademije 1993. uvrstio ju je u spisak 100 najznačajnijih Srba.

Njeno književno umijeće pokazalo se  u djelima „Đakon Bogorodičine crkve“, „Zapisi“, „Mir i nemir“. Rodoljublje, kojeg se nije stidjela, pokazalo se u knjizi „Zapisi o mome narodu“, dok djela „Analitički trenuci i teme“, „Govor i jezik, kulturna smotra naroda“ kao i „Njegošu knjiga duboke odanosti“ predstavljaju  vrhunac njenog esejističkog i kritičkog stvaralaštva.

Pred kraj života napisala je:

„Ta larma što je dignuta oko mene mnogo me je potresla. Molila sam neke poznanike, mlade ljude, da gdje god vide nešto o meni napisano, priguše. Ali eto šta su uradili. Zvali su me na neko veče o meni, ali ja sam odbila, rekla sam da sam bolesna. Svi su htjeli da me skinu sa dnevnog reda. Kažu: ima 80 godina, skoro će umrijeti, daj da napišemo nešto i da je ostavimo. To strašno vrijeđa. Volim tišinu, zato me je ta buka oko mene mnogo potresla. Ako nešto vrijedim, neka kažu poslije moje smrti, a ni dva dana pred smrt ne želim da me hvale“.

Umrla je 5. aprila 1958. godine u Beogradu, a sahranjena je na Topčiderskom groblju, u miru, po njenoj želji – bez prevelike pompe.

Njeno ime nosi osnovna škola na Savskom vencu u Beogradu, kao i gimnazija u Novom Sadu.

Isidora Sekulić: Književnica i prva žena član SANU 4
Foto: Vikipedija/Ojce/Pisaći pribor Isidore Sekulić

Književnu nagradu „Isidora Sekulić“ dodjeljuje opština Savski venac od 1968. godine, a Sekulić je svoju ličnu biblioteku ostavila Univerzitetskoj biblioteci Svetozar Marković. Tamo se pored legata književnice, nalazi se i njena Spomen-soba.

Ona je u amanet pored svoje biblioteke, ostavila i zbirku rukopisa, 21 umjetničku sliku, namještaj radne sobe sa pisaćom mašinom i lične predmete.

Izvor: danas.rs