Vijesti

Iz drugih medija: Puhalo protiv napuhanih brojki

Srđan Puhalo našao se na meti bošnjačkih nacionalista zato što je pozvao da se precizno i metodološki ispravno utvrdi broj ubijene djece u srpskoj opsadi Sarajeva.

Srđan Puhalo, socijalni psiholog i društveno-politički analitičar iz Banje Luke te jedan od najangažiranijih antirežimskih i općenito kritičkih glasova u Republici Srpskoj unatrag najmanje deset-petnaest godina, najnovija je žrtva hajki koje gotovo na dnevnoj bazi poduzimaju bošnjački nacionalisti i šovinisti, uz odobravanje ili šutnju velike većine pripadnika bošnjačkog političkog, intelektualnog i medijskog establišmenta. Puhalo je, u povodu Dana ubijene djece Sarajeva koji se obilježava 5. svibnja, ponovio pitanje iz svog teksta starog sedam godina: na osnovu čega se u bosanskohercegovačkom javnom prostoru barata brojem od 1601 djeteta ubijenog u gotovo četverogodišnjoj srpskoj opsadi Sarajeva, odnosno zašto se precizno ne dokumentiraju razmjeri ratnog stradanja djece u glavnom gradu BiH? Prije sedam godina, pitanje je prošlo uglavnom nezapaženo i, naravno, bez ikakvog suvislog odgovora. Suvislog odgovora ili objašnjenja i dalje nema, ali sada – već dva tjedna – ima poziva na linč po društvenim mrežama i medijima, ima uvreda i izmišljotina iz privatne sfere, ima svođenja Puhala, njegovog teksta i čitavog njegovog života isključivo na to da je Srbin i da je u ratu bio vojnik Vojske Republike Srpske, ima prijetnji ubojstvom i najgorih kletvi. Ritam diktiraju Haris Zahiragić, Emir Suljagić i još nekolicina javnih lica bliskih Stranci demokratske akcije i "probosanskim snagama", a svoj obol daju lojalni mediji i tisuće bijesnih građana na društvenim mrežama.

"U najboljoj namjeri da se oda počast ubijenoj sarajevskoj djeci, stalno se potencira jedna činjenica koja, jednostavno, nije dokazana, a to je da je u Sarajevu ubijeno 1601 dijete. Prema istraživanjima koja su dokumentirana, ubijeno je mnogo manje djece, a taj broj varira od institucije do institucije, ali nije ni blizu ovog broja. Mediji u Sarajevu znaju da taj broj nije utemeljen na pouzdanim istraživanjima, ali i dalje bez bilo kakvog zazora prenose netačne informacije", napisao je Puhalo u kratkom tekstu na portalu Analiziraj.ba i ponudio 10 hiljada maraka onome tko mu donese relevantne podatke o tome da je u opkoljenom Sarajevu ubijeno tisuću šesto i jedno dijete. Može biti da je provokativna novčana ponuda unekoliko utjecala na to da Puhalov tekst sad ne ostane neprimijećen, ali prije će biti da su se Sarajevo i Bošnjaci u proteklih sedam godina politički radikalizirali do mjere da se svatko tko – dobronamjerno i zdravorazumski – dovede u sumnju bilo koji element bošnjačkog ratnog stradanja izlaže realnoj opasnosti od linča na društvenim mrežama i u javnom prostoru. Naročito ako je taj netko Hrvat ili Srbin, ali nisu pošteđeni ni Bošnjaci, čak ni oni vrlo ugledni i istaknuti. Jasmila Žbanić, svjetski proslavljena redateljica, zatražila je u nedjelju policijsku zaštitu zbog prijetnji koje su uslijedile nakon što je dala javnu podršku pozivu Srđana Puhala da se precizno i metodološki ispravno utvrde imena ubijene sarajevske djece u razdoblju opsade. Slično je prošao i Jasminko Halilović, direktor sarajevskog Muzeja ratnog djetinjstva.

Takva atmosfera donekle je posljedica djelovanja i Željka Komšića, člana Predsjedništva BiH, te samoproglašenih probosanskih snaga koje su radikalizirale političku situaciju agresivnom kampanjom nametanja "građanske države" u kojoj će biti odbačen koncept konstitutivnih naroda, odnosno političkog predstavništva po etničkom principu: s obzirom na to da se u BiH više od 90 posto građana izjašnjava u skladu sa svojom nacionalnom pripadnošću, jasno je da se radi o prozirnom manevru čiji je smisao u ostvarivanju političke dominacije najbrojnije nacije, dakle Bošnjaka. Tko god primijeti da se radi o bošnjačkoj politici dvostrukog dna i o nastojanju da se suprotno volji Srba i Hrvata drastično izmijeni karakter države Bosne i Hercegovine, karakter definiran mirovnim sporazumom, postaje meta mržnje, optužbi i javnog iživljavanja, postaje "genocidaš" ili "UZP-ovac".

Neće biti nikakvo iznenađenje ako i Edin Ramulić, aktivist za ljudska prava iz Prijedora posvećen istraživanju ratnih zločina Vojske Republike Srpske u tom gradu, bude morao zatražiti zaštitu svoje sigurnosti. "Zašto preuveličavati broj žrtava? Zar je nekome malo 3176 (dosad pouzdano utvrđeni broj ubijenih u Prijedoru, op. I. Đ.) i volio bi da je više ubijenih u Prijedoru? Ili ona 524 imena na spomeniku ubijenoj djeci Sarajeva? Zar je to malo, možete li vi uopšte zamisliti koliko je to mnoštvo, 524 mrtvih mališana? Zar nije odnos srpskih nacionalista i pojedinih ostrašćenih političara prema brojevima u Jasenovcu više nego mjerodavan da to nigdje ne vodi osim u negiranje i besmisao žrtve kao takve?" napisao je Ramulić za portal Prometej.ba. "Ako se ovo pitanje koje je postavio Srđan Puhalo, ne shvati dobronamjerno u Sarajevu, u gradu gdje još jedino postoje kakvi-takvi naučni i materijalni potencijali, i ako se tamo institucije ne prihvate ozbiljno popisa žrtava i utvrđivanja svih drugih činjenica koje nisu obuhvaćene u sudskim postupcima, onda ne znam kakve šanse u suočavanju imamo mi u malim sredinama poput Prijedora."

Drugim tekstom javio se i Puhalo. "Po ko zna koji put sam pročitao svoj članak i ne mogu da razumijem čime sam uvrijedio ubijenu sarajevsku djecu i njihove roditelje. Zašto je uvreda ako 27 godina nakon rata insistiram da se napokon utvrdi tačan broj ubijene djece u Sarajevu?" napisao je i nastavio: "Ni u jednom svom tekstu nisam tvrdio da je broj netačan, već da nije potkrijepljen činjenicama. I da, ubistvo djeteta je tragedija i ja to nigdje nisam ni osporio, i o tome sam pisao, ali ne može biti isto ako je ubijeno 614 djece (to je broj koji je ustanovio vrlo obzirni Mirsad Tokača iz Istraživačko-dokumentacijskog centra u Sarajevu, op. I. Đ.) i 1601 dijete, ne budite patetični. Ipak, cilj je postignut, tabu je srušen, tema je otvorena i sada čekam da svi vi koji napadate mene izvršite pritisak na institucije Bosne i Hercegovine da urade popis svih žrtava rata, a tada ćemo znati i koliko je ubijeno djece u Sarajevu i bilo kojem drugom bosanskohercegovačkom gradu. Tako se poštuju žrtve i njihove porodice."

Iz bošnjačkog političkog i kulturnog miljea javili su se, naravno, i oni koji su se pokušali smjestiti na pola puta između militantnih nacionalista koji su nasrnuli na Puhala i rijetkih što su stali u njegovu obranu, odnosno u obranu njegovog prava da postavi pitanje zašto se javno barata brojem koji je otprilike trostruko veći u odnosu na podatke do kojih se došlo u skrupuloznijim i relevantnijim istraživanjima. Takvi su izišli sa stavom da broj ionako nije važan, jer da je i jedno ubijeno dijete zločin, nego je neusporedivo važnije da nitko ili gotovo nitko od ubojica iz VRS i srpskih paravojnih formacija nije sudski kažnjen zbog svojih zlodjela. S time se načelno nije teško složiti, no ta pozicija je relativizacija konkretne zloćudne hajke: ako broj nije važan, zašto se onda godinama službeno ili "službeno" ustrajava na broju koji nije moguće potvrditi, dok se istovremeno prešućuje broj za koji postoji potkrepa, ali je trostruko manji? Zašto se tako bezdušno napada ljude koji upozore da bi se brojevi, kad se već ne može izbjeći njihovo isticanje, morali bazirati na istini, odnosno na onome za što se u određenom trenutku mogu dati neoborivi argumenti? Zašto nacionalisti na svim stranama imaju potrebu da do neukusa napuhuju brojke nedužnih žrtava iz svojih redova? Zašto hrvatskim radikalima treba nekoliko stotina tisuća pobijenih u blajburškoj osveti partizanskih pobjednika? Zašto srpskim ekstremistima treba nekoliko stotina tisuća ubijenih u ustaškom logoru Jasenovac ili stotine ubijenih u bošnjačkom napadu na Srbe u podrinjskom selu Kravici, dvije i pol godine prije srebreničkog genocida?

Višestruko uvećavanje broja vlastitih žrtava služi za opravdavanje vlastitih zločina, za dnevnopolitičke potrebe, za postizanje uvjerenja o moralnoj superiornosti, za stalno podgrijavanje mržnje prema ratnim protivnicima i za upotrebu te mržnje u stranačke i privatne svrhe. Ni bošnjačka nacija, koja je najviše stradala i propatila u ratovima devedesetih, nije uspjela izbjeći da podlegne manipuliranju brojem svojih žrtava, da cijeli svijet i život počne doživljavati isključivo iz položaja žrtve i da se okomi na svakoga tko smeta takvom doživljaju, da se zaplete u začarani krug ratnih politika, da mirnodopskim postupcima pokuša izravnati račune iz rata. Kod Bošnjaka se ta devijacija javila kasnije u odnosu na Srbe i Hrvate, ali joj intenzitet nije nimalo slabiji. Nisu, nažalost, naučili da uvećavanje brojeva kompromitira i obesmišljava istinu koja je dovoljno užasna, a istina je najbolje i najviše što imamo na raspolaganju kad govorimo o žrtvama.

 

Piše: Ivica Đikić
Izvor: portalnovosti.com
Foto: Frontal 

 

Twitter
Anketa

Kako živite u odnosu na godinu dana ranije?

Rezultati ankete
Blog