Vijesti

Nagrađivani novinari i novinarke 2023: Rubina Čengić

Dobitnica priznanja za slobodu govora, aktivističke napore, angažman u javnom interesu i doprinos transparentnosti.

Rubina Čengić je izvršna urednica na portalu Školegijum i saradnica portala Interview.ba. Prošle godine dobila je priznanje Koalicije za zaštitu zviždača Jugoistočne Evrope, organizacije koja nudi podršku zviždačima i radi na jačanju pravnog okvira za njihovu zaštitu. Priznanje je dobila za slobodu govora, aktivističke napore, angažman u javnom interesu i doprinos transparentnosti.

Sa više od 30 godina iskustva u novinarstvu, tokom svoje novinarske karijere, Rubina Čengić je pratila rad institucija i sistema vlasti, tokove javnog novca i poštivanje ljudskih prava. Njeni novinarski počeci kreću 1986. i 1987. godine kada je, kao tonska snimateljica, radila na radiju u Velikoj Kladuši i za to kaže da je bila „prava avantura“.

Ozbiljnijim novinarskim radom počinje se baviti ratne 1993. godine na radiju Studio 99.  Potom odlazi na sarajevski Radio 202, zatim na OSCE-ov radio FERN i u novinsku agenciju AIM (Alternativna informativna mreža), koja je pokrenuta 1993. godine s ciljem omogućavanja lakše komunikacije između zemalja unutar bivše Jugoslavije i pružanje podrške nezavisnim medijima i stvaranja novih.

U sklopu IREX ProMedia bila je trenerica za novinarstvo i sarađivala sa konsultantima za razvoj radio stanica u BiH. Uz podršku Mediacentra Sarajevo završila je Rautersov trening za trenere za istraživačko novinarstvo kojim se, kaže, posebno ponosi. Deset godina je radila u Nezavisnim novinama i u START-u BiH, a nekoliko godina i na Radio Otvorena mreža.

Šta su bili tvoji novinarski počeci?

Mislim da je početkom prošle godine bilo 30 godina mog rada u novinarstvu. Prije toga, prije tih 30 godina, 1986. i 1987. sam radila na radiju u Velikoj Kladuši kao tonski snimatelj i to je stvarno bila avantura. Ali ozbiljan novinarski rad sam počela 1993. godine na radiju Studio 99 – došla u redakciju i rekla da bih voljela da radim s tom ekipom, a zapravo sam to odlučila par dana ranije kada sam slušala Kenana Dorića kako u programu ispituje ljude kako se pare gliste i mislila sam da rad na radiju mora biti izvor najveće sreće.

Bilo je zaista sjajno raditi na radiju na način na koji smo tada radili: mnogo kontakt programa i mnogo razgovora s ljudima, tamo su tada radili Zlatan Fazlić Fazla, Troko, Nedo Babović, Sejo Šeherčehajić, Zoran Popović, pokojni Zoka Ilić… mnoge ne spominjem i molim ih da se ne uvrijede. Često je svraćao Žera, na radiju smo imali struju.  

Radio jako volim, ali ne ove sadašnje strogo formatirane i s direktnim prenosima na Facebooku, nego one kutije u kojima žive mali ljudi, ali tih je sve manje.

Koalicija za zaštitu zviždača Jugoistočne Evrope ti je 2023. godine dodijelila priznanje, možeš li nam reći nešto više o tome?

Iskreno to je jedina nagrada koju sam ikada dobila za svoj rad, ali nikada nigdje nisam ni konkurisala, ne volim ta „odmjeravanja“.

Za ovo priznanje predložilo me je Udruženje CROA (Centar za razvoj omladinskog aktivizma), i hvala im. Važno mi je i zbog ostalih dobitnika: Centar za istraživačko novinarstvo, Balkanska istraživačka mreža BiH, Amila Tatarević iz Udruženja “Baby Steps”, Maida Bilal iz Fondacije “Krug života Kruščica” i ja.

Još uvijek nisam sigurna da li sam to zaslužila jer jesam ja uradila neke dobre stvari, ali ima mnogo drugih ljudi koji rade mnogo i dobro i zaslužuju sva priznanja ovog svijeta poput recimo ljudi iz Transparency International BiH i još nekih organizacija.

Koliko su zaštićeni zviždači u BiH i kakav je odnos novinara prema njima? Koliko su oni ključni u medijskom izvještavanju?


Nisu zaštićeni nikako i zato ih i nema više! Zviždači su jako važni za medije jer je bez njih teže doći do ozbiljnih istraživačkih priča – možete pratiti odluke, nabavke, ponašanje, tendere i imenovanja, raspodjelu novca, ali je sve to mnogo lakše i bolje kada vam neko da neki hint ili išaret.

Zviždači ili uzbunjivači ili dojavljivači, zakonski gledano, su ljudi koji prijave nezakonite radnje u svom preduzeću i dobiju sudsku zaštitu od progona, odnosno sud izrekne zabranu da ih se progoni ili im bude dat otkaz, ali kod nas to baš nije tako.

Mislim da je u BiH, u proteklom periodu, od 33 prijavljena zviždača i zviždačica samo njih 11 dobilo taj status i nekakvu zaštitu. Dakle, nisu zaštićeni i onda ih i nema jer se ljudi plaše otkaza ili odmazde na poslu i to ne samo od rukovodilaca, nego i od kolega i kolegica s kojima dijele posao. Kako se novinari ponašaju prema njima – pa ne znam, ali nadam se da ih čuvaju.

Dugo si u novinarstvu, kako vidiš novinarstvo danas i kada si počinjala?


Mislim da je novinarstvo u krizi većoj nego ikada. Osim tog famoznog Krivičnog zakona koji je izmijenjen u RS-u, tu je i pojava vještačke inteligencije za koju ne znamo u kom pravcu će se razvijati. Imamo mnogo medija za koje ne znamo ko su im vlasnici i izvori finansija, sumnju na snažan uticaj političkih i poslovnih grupa, male plate, nesigurnost svake vrste, zatvorene izvore. Promijenjen je i Zakon o slobodi pristupa informacijama na gore, imamo i neodgovorne i neprofesionalne kolege i kolegice… Nije dobro. S druge strane – ni sami novinari se ne bore za sebe, nego izvještavaju o lošem statusu radnika, pacijenata, kršenju prava raznih grupa, ali nikako da se zauzmu sa sebe. Nemamo sindikat, ne priznajemo udruženja koja rade u našem interesu, ne učimo i ne radimo na sebi. Nije dobro.

Vidimo da mnoge mlađe generacije odustaju ili da je studenata novinarstva sve manje. Kako ih motivisati da se bave ovim veoma važnim poslom?

Pa zaribali smo mi stariji jer smo nekada negdje počeli pristajati na kompromise, a i realno, teško je – hoće da nas tuku, hoće da nas zatvaraju, malo nas plaćaju. Sve je manje romantičnih profesionalaca ili kako Srđan Puhalo kaže „čuvara vatre“. Moraćemo da radimo na tome, da im pomognemo da shvate da je ovo težak, ali jako koristan i lijep posao. No, prije svega, vlasnici medija moraju prestati pristajati na kompromise bilo koje vrste, a i građani shvatiti da nema koristi od čitanja komentara na društvenim mrežama, nego valja pratiti odgovorne medije i podržavati ih jer kakav je to svijet i život bez provjerenih informacija ili kako donosite odluke bez provjerenih informacija.

Ali ti nisi odustala, i dalje voliš svoj posao. Šta je to što je najljepše u ovom poslu?

Jako volim ovaj posao, ali to nema veze sa onim da vidim objavljen tekst potpisan mojim imenom, nego volim taj proces stvaranja, komunikaciju s ljudima, to da ih preteknem kada lažu i pokažem da nisu uspjeli sakriti nešto, to što mogu da pomognem nekom, da ispravim neku krivu Drinu.

U januaru 2023. sam, recimo, zahvaljujući jednom tekstu pomogla da bista Voje Dimitrijevića bude vraćena na svoje mjesto ispred Akademije likovnih umjetnosti. Ne znam kako smo došli do toga da je u vlasti mnogo pokvarenih ljudi, ljudi koji uživaju u povlasticama, a ne misle o odgovornosti ili obavezama koje prizilaze iz povlastica.

Prije dosta godina, u jednom revizorskom izvještaju je pisalo da je jedno ministarstvo kupilo umjetničku sliku za 3.500 KM i da je ta slika poklonjenja ministru na kraju mandata – pozovem ministarsvo da pitam zašto su kupili tu sliku i prebacuju me s broja na broj, na kraju mi se javlja gospođa iz računovodstva i na moje pitanje zašto i kako slika, pita kako ja to znam. Pa znam gospođo, ja sam novinarka, a i piše u javnom dokumentu kako i treba da bude – dobar je to osjećaj.

Vodiš Školegijum, kakva je uloga medija u obrazovanju? Mogu li mediji zaista da obrazuju, edukuju?

Školegijum – Magazin za pravedno obrazovanje nastoji da ukaže na nepravdu, nelogičnosti, nedosljednosti i zloupotrebe u obrazovanju, i ne ide baš lako. Iako su društvene mreže pune zapažanja i razmišljanja o obrazovanju, teško nalazimo autore i autorice koji žele baš da zasuču rukave i analiziraju akte (pravilnike i slično), upoređuju ih sa drugima.

Teško nalazimo i sagovornike jer „nemojte mene“ i „nemoj da se zamjeram, molim te“, a obrazovne vlast su prilično zatvorene. Nije lako, ali trudimo se. Često imamo dilemu da li nešto objaviti ili ne, ako ne zadovoljimo zanatsko pravilo da imamo sve strane priče, vodimo debate u redakciji.

Uglavnom presudi Nenad Veličković kao autor projekta i glavni i odgovorni urednik, nekada ja kao izvršna urednica, nekada autori. Pojedinci nam zamjeraju što se u tekstovima previše oslanjamo na „sistem“, ali obrazovanje jeste sistem i mora, i može se, mijenjati samo iznutra. Mi novinari i novinarke smo tu da ukažemo, probamo naći neke nove ideje, predstavimo moguća rješenja, probamo uvesti nove ideje u dijalog.

Jesi li imala uzore u poslu?

Uh, mnogo ih je bilo tokom ovih godina i mnogo je onih koje i danas čitam ili slušam i pomislim i ja bih ovako kad porastem.

Kako ćeš pamtiti 2023. godinu? Po kojim pričama?

Zasigurno čitanje jednog doktorskog rada na Univerzitetu u Travniku – o tome sam pisala za Školegijum („Mentor na mrtvoj straži“), pa kako je jednoj sarajevskoj školi direktor nezakonito supruzi za 8. mart praktično poklonio radno mjesto na neodređeno. Priča o javnom preduzeću koje je u jednom trenutku imalo dva direktora, kao i priča o jednoj lošoj javnoj nabavci od koje se nakon našeg teksta odustalo. Bilo ih je, a još mi je 2023. „loša“ godina.



Intervju je dio serijala Mediacentra Sarajevo o novinarima i novinarkama iz BiH koji su nagrađeni u 2023. godini.

Foto: Privatna arhiva/za MC ustupila R. Čengić
Izvor: media.ba 
Twitter
Anketa

Za koga ćete navijati u baražu za Evropsko prvenstvo u fudbalu: BiH ili Ukrajinu?

Rezultati ankete
Blog