Prema istraživanju Pew Research Center u oktobru 2023. godine 57% Amerikanaca smatralo je da nauka ima pozitivan uticaj na društvo, trećina (34%) je kazala da ima i pozitivan i negativan uticaj, dok je 8% smatralo da je uticaj nauke veoma negativan. U odnosu na 2016. godinu uduplao se procenat Amerikanaca koji smatraju da je uticaj nauke negativan, a za 10% se smanjio procenat onih koji smatraju da nauka ima veoma pozitivan uticaj na društvo. Neka novija istraživanja o povjerenju u nauku nam govore da postoji tendencija da oni koji imaju povjerenja u nauku danas joj još više vjeruju, dok među nepovjerljivim raste skepticizam. Jednostavno rečeno, između onih koji vjeruju nauci i onih koji u nju nemaju povjeranja jaz je sve veći.

Da li su ovi rezultati dobri ili loši, prepustićemo vama da sami procijenite, ali će biti interesantno vidjeti kako će se ovi procenti mijenjati u budućnosti.

Za ovaj tekst procenti iz američkog istraživanja nisu toliko važni, jer postoje države u kojima se mnogo više, ali i mnogo manje, vjeruje nauci, koliko je važno da znamo šta stoji u pozadini smanjenja povjerenja u nauku i porasta skepticizma prema njoj. Takođe, moramo imati na umu da u svakom društvu postoje osobe koje uvijek i bezrezervno vjeruju nauci, kao i oni koji joj neće vjerovati. Takve osobe je veoma teško odbiti ili pridobiti, ali nauka treba da se bori za neodlučne, kojih je uvijek veliki procenat i čiji stavovi variraju u zavisnosti od ličnog iskustva, okolnosti u kojima se nađu, informacija koje dobijaju i autoriteta koji te informacije prenose.

Šta je u stvari nauka?

 Da bismo definisali nauku moramo prihvatiti tri veoma važne pretpostavke (Fajgelj, 2004[1]):

Prihvatimo li ova tri aksioma kao tačna onda iz ovoga proizilazi da je nauka čovjekova djelatnost koja za cilj ima da spozna istinu, primjenjujući naučni metod. Iz ove kratke definicije dva pojma su važna, istina i naučni metod.

Nauka ne bi bila nauka da ne problematizuje sve, pa i pojam istine. I tako od Aristotela i njegove teorije korespondencije, preko Kantove teorije koherentnosti, Marksove dijalektike, do danas naučnici, a pogotovo filozofi, nikako da se usaglase šta je to istina. Pitanje je: da li će se ikada usaglasiti?

Sa naučnom metodom je dosta lakše, jer ona je kreirana da bi se suprotstavila zdravom razumu, koji vrlo često zna da zavara i čula i razum. U praksi to bi značilo:

Kao što možemo vidjeti iz gore navedenih postulata, nauka od naučnika traži disciplinu, odricanje, upornost, mnogo učenja i znanja da bi na pravi način zadovoljila kriterijume istinitosti: opštost, objektivnost, preciznost, pouzdanost, provjerljivost i mogućnost odbacivanja, što je za običnog čovjeka prilično dosadna i zahtjevna rabota.

Razlozi nepovjerenja u nauku

Teško je sačiniti potpun spisak razloga zbog kojih neki ljudi ne vjeruju nauci, ali vrijedi pokušati dati neke smjernice.

Generalno nepovjerenje u institucije sistema i autoritete

Kada se govori o povjerenju u institucije sistema, mi u stvari najčešće govorimo o stanju demokratije u pojedinim društvima tj. državama. U društvima u kojima su građani zadovoljni demokratijom i povjerenje u institucije je veće. Takođe, građani koji u većoj mjeri participiraju u političkim dešavanjima imaju i više povjerenja u institucije sistema.

Povjerenje u institucije sistema u velikoj mjeri zavisi od transparentnosti rada vlasti generalno, ali i u vanrednim situacijama (Welch, Hinnant & Moon, 2005[2]). To je opet povazano sa percepcijom korupcije unutar društva. Istraživanja pokazuju da što je veća razočaranost u institucije sistema to je osjećaj bespomoćnosti, društveni cinizam i opšte društveno nepovjerenje te sklonost ka prihvatanju teorija zavjera veće (Abalakina- Paap, Stephan, Craig & Gregory, 1999[3]; Goertzel, 1994[4]).

(Ne)povjerenje u institucije sistema svakako utiče i na (ne)povjerenje u obrazovni sistem, zdravstvo, pa i naučne institucije. Istraživanje Pew Research Center iz 2020. godine, u vrijeme pandemije COVID-19 u 20 država, pokazalo je da građani najviše vjeruju vojsci i naučnicima, više nego nacionalnim vladama, medijima ili biznismenima. Ostaje otvoreno pitanje da li su ti procenti ostali isti ili slični kada je pandemija prošla, a prioriteti se promijenili?

Politička neutralnost ili spremnost naučnika da se suprotstave političarima

Za nauku je veoma važno da zadrži političku neutralnost tj. da ne podliježe političkim pritiscima, već da kao što smo ranije kazali, traganje za istinom i znanje bude i ostane njena osnovna vrijednost. Nezavisnost mišljenja od vlasti, pa i direktno suprostavljanje istoj,  jeste često utopijski ideal, ali nije nedostižan. Sjetimo se izjava američkog predsjednika Donalda Trampa za vrijeme pandemije COVID-19 u kojima on sugeriše da sunčevi zraci i sredstva za dezinfekciju ubijaju virus, a potom i burnih reakcija američkih institucija i ljekara na tu izjavu.

Politički sistem, ideologije i religija kao uzrok nepovjerenja u nauku

Prisjetimo se  „Peticije za reviziju izučavanja evolucije u našim školama i na fakultetima“ koju su 2017. godine u Srbiji potpisala 52 akademika, naučna savjetnika i profesora univerziteta, 61 doktor nauka, 5 magistara, 50 ljekara specijalista, 24 diplomirana inženjera, 19 profesora srednjih škola, 14 filozofa, sociologa i filologa, 25 diplomiranih pravnika i ekonomista, 5 farmaceuta i hemičara, 8 umjetnika, 5 novinara i 5 sveštenika. O ovoj peticiji raspravljao je i Odbor za obrazovanje Narodne skupštine Republike Srbije.

Da je ova inicijativa prošla djeca bi u obrazovnom sistemu Srbije učila da je u redu izjednačavati po važnosti i značaju teoriju evolucije i kreacionističko pseudonačno viđenje nastanka svijeta. Naravno, to nije problem samo Srbije.

Rezolucija Savjeta Evrope, donesena 2007. godine, pod nazivom „Opasnosti od kreacionizma u obrazovanju“,  ukazala je na jačanja pseudonaučnih pokreta koji se kriju pod okriljem kreacionizma. Evropska unija je obrazovnim vlastima skrenula pažnju da treba pružiti čvršći otpor kreacionističkim inicijativama. Pored toga, godinu dana ranije je 67 nacionalnih akademija nauka, među kojima i Srpska akademija nauka i umetnosti, potpisalo „Deklaraciju o predavanju evolucije“.

Šta nam sve ovo govori?

Govori nam da u mnogim društvima postoje ljudi koji bi, ako bi bili u mogućnosti tj. ako bi imali vlast, vrlo rado nauku zamijenili vjerovanjima i na taj način obesmislili savremeno obrazovanje i potkopali temelje naučnog mišljenja.

Korupcija u nauci

Kada govorimo o korupciji u nauci, skoro uvijek mislimo na farmaceutsku industriju, mada nema razloga da izostavimo prehrambenu ili duhansku, i njihovo finansiranje kliničkih istraživanja s lijekovima. Prema procjenama EFPIA-e, obim proizvodnje farmaceutske industrije u Europi 2022. godine iznosio 340 milijardi eura, što je za 5% više nego 2021. Izvoz evropske farmaceutske industrije u 2022. godini iznosio je oko 670 milijardi eura. Ulaganja farmaceutske industrije u istraživanje i razvoj u 2022. godini dosegao je 44.500 miliona eura. Moramo imati na umu da pravi naučnici kojima je istina ispred svega i koji drže do svog ugleda nastoje da se odupru svim tim iskušenjima, baš kao i naučni časopisi koji drže do svoje reputacije. Rješenje postoji, a to je što veća transparentnost kod ovakvih istraživanja gdje bi naučna javnost imala potpun uvid u istraživački proces i bila glavni faktor kontrole istraživanja od početka do kraja procesa.

Zloupotreba nauke, kao argument protiv nauke

Tri najpopularnija naučna rada, najviše čitani i najviše citirani, u 2005. godini u jednom od najvažnijih engleskih medicinskih časopisa British Medical Jurnal bavila su se kritikom lijekova, farmaceutskih kompanija i medicinske djelatnosti generalno (Goldacre, 2012). Kritikovati nauku nije veliki problem, pogotovo ako se ta kritika zasniva na slučajevima iz prošlosti.

Danas možemo čuti da nas je prosvetiteljstvo odvojilo od Boga i dehumanizovalo čovjeka. Ne možemo zaboraviti da je eugeničko učenje bilo u osnovi rasizma i prisilne sterilizacije u SAD-u i nacizma u Njemačkoj. Da su bojni otrovi, koje su smislili vrhunski naučnici, ubili više vojnika u Prvom svjetskom ratu nego konvencionalno oružje. Eksperimenti nacističkih naučnika u koncentracionim logorima i dalje nas natjeraju da se zapitamo da li se možemo zvati ljudima. Da su svjetski poznati naučnici jednako odgovorni kao i vojnici i političari, za sve pobijene Japance u Hirošimi i Nagasakiju. Da su eksperimenti psihologa Zimbarda i Milgrama nehumani. Da je Tuskegee eksperiment sa crncima zaraženim sifilisom trajao neprekidno od 1932. do 1972. godine. Da se naučnici igraju Bogova baveći se genetičkim istraživanja.

Niko ne može poreći da tu nema istine, ali se negdje zaboravlja, namjerno ili ne zavisi od situacije, da je nauka upravo zbog ovakvih slučajeva veoma mnogo uradila da metodologijama, protokolima i procedurama kojima bi zaštitila druge od sebe. Ipak, jedan dio ljudi i danas sa skepsom gleda na nauku, plašeći se da će biti zloupotrebljeni od strane te iste nauke, a nauka iskorištena od strane „sila mraka“ na štetu svih nas.

Obrazovanje ispitanika i neophodno predznanje da bi se razumjela nauka

Prema Popisu iz 2013. godine u BiH od skoro tri miliona osoba starijih od 15 godina nepotpuno osnovno obrazovanje ima 274.036 osoba ili 9.2%, a samo osnovnu školu završilo je 640.726 osoba ili 21.4%. Srednju školu u BiH završilo je malo više od 1.520.000 osoba. Prvi stepen fakulteta završile su 94.204 osobe, a ukupno 285.622 ima fakultetsku diplomu. Svaki treći stanovnik naše zemlje (30.6%) ima osnovno obrazovanje ili niže od toga.

Koliko građani BiH imaju (pred)znanja da razumiju kako funkcioniše nauka i naučni procesi, njenu metodologiju, probleme sa kojima se suočava, na koji način se donose zaključci i vokabular koji se koristi? Osim nerazumijevanja svega prethodno navedenog, postavlja se pitanje koliko su građani uopšte zainteresovani za takve informacije?

Plašim se da je odgovor poražavajući i za jedno i za drugo pitanje. Naravno, nerazumijevanje nečega, nas ne sprečava da imamo stav o tome. Kakav će taj stav biti zavisi od mnogo faktora pa i obrazovanja ispitanika tj. znanja sa kojim raspolažu.

Istraživanja pokazuju da sa porastom obrazovanja građana raste i njihova sposobnost analitičkog stila promišljanja i manju sklonost prihvatanja teorija zavjere (Swami, Voracek, Stieger, Tran & Furnham, 2014[5]). Istraživanje Pew Research Center iz 2020. godine pokazuje da u 14 od 20 zemalja imamo jasnu tendenciju da obrazovaniji ispitanici, više vjeruju nauci i načnicima.

Mediji i (ne)povjerenje u nauku

Da li vaš omiljeni portal ima rubriku nauka? Da li na tri javna servisa postoje emisije koje se bave naukom i naučnim temama? Da li pratite neki portal specijalizovan za određenu naučnu oblast? Kada odgovorite na ova tri pitanja znaćete i odgovor kako domaći mediji kreiraju sliku o nauci.

Kada govorimo o odnosu između nauke i medija, moramo da preciziramo o kojim medijima govorimo, tradicionalnim (televizija, radio, novine i časopisi) ili novim medijama u čijoj osnovi je internet. U zavisnosti o kojoj vrsti medija govorimo mijenja se u potpunosti i filozofija odnosa prema nauci i izvještavanja o njoj.

Tradicionalni mediji podrazumijevaju pasivnu i neodređenu publiku. Proces komunikacije od nauke ka publici u ovom modelu je indirektan. Gledalac, slušalac ili čitalac je primalac gotovih naučnih saznanja, bez mogućnosti njihovog uključivanja u validaciju istih[6]. Zadatak tradicionalnih medija bio je prenošenje naučnih otkrića publici na njima prilagođen i razumljiv način. Da bi naučnik dospio u takve medije on mora da bude izuzetna ličnost, sa razvijenom vještinom komunikacije i samozastupanja. Što je vrlo često teško naći u jednom čovjeku. Takođe teme kojima se bavi moraju biti atraktivne, sa osvrtom na probleme društva u cjelini[7].

S druge strane sa pojavom internet portala i društvenih mreža sva pravila koja su važila za tradicionalne medije pretvorila su se u svoju suprotnost. Komunikacija je postala dvosmjerna i publika je dobila ne samo pravo glasa, već i komentara. Publika je postala segmentirana, specijalizovana i mogla je da bira sadržaje koji je zanimaju ili bolje reći koji se poklapaju sa njihovim vrijednostima i stavovima. „Naučnici“ više nisu morali da budu naučnici, dovoljno je bilo da imaju zanimljive, što često znači sulude stavove, i da ih prezentuju na zanimljiv način, što najčešće znači toliko banalno da ih mogu razumjeti i neobrazovaniji građani. Komunikacija je postala važnija od kompetencije i zapljusnuo nas je cunami ravnozemljaša, „istoričara“, antivaksera, kreacionista, homeopata, new age gurua, life coacha-a, koji su svakodnevno dovodili u sumnju nauku i njena dostignuća.

Kao posljedicu toga imamo da su i tradicionalni mediji poklekli pod najezdom pratilaca i lajkova i ovim klovnovima, na čelu sa Semirom Osmanagićem. Pokorili su naslovne strane i prime time termine. Pokušaj naučnika da ukažu medijima na pogubnost takvog odnosa prema „naučnicima“, najčešće propada, jer danas je gledanost i šerovanost mjerilo svega.

Čak i kada pišu o pravoj nauci kod novinara je vidljivo elementarno nepoznavanje osnovnih naučnih postulata, što kao posljedicu ima banalizaciju nauke, krivo prenošenje informacija i samim tim urušavanje ugleda nauke.

Kad jaganjci utihnu ili naučnici koji šute

Naravno, ne možemo za sve kriviti druge, ima nešto i do samih naučnika. Složili smo se da  njihov posao nije medijski atraktivan, teme koje proučavaju su komplikovane i dosadne za široke narodne mase. Najčešće nisu ni konfliktni kao osobe da bi se „svađali“ putem medija, a nisu ni fotogenični. Karijera i primanja im ne zavise od medija i svega što medijsko pojavljivanje nosi.

Jednostavno rečeno, oni mogu savršeno da funkcionišu bez medija i možemo reći da najvećem broju njih mediji su samo nepoželjan teret.

Ima tu naravno i elitizma, jer znate oni su profesori, doktori, docenti i nemaju oni šta da objašnjavaju bilo kome, pogotovo običnom svijetu, koji ne mogu da shvate čime se bave, zašto je to važno i kojima njihovo znanje i ne treba. Ako već moraju da komuniciraju sa pukom, onda će to biti političari na vlasti i institucije koji će ih saslušati sa uvažavanjem i znati se odužiti.

Da bi ih vlast saslušala i uvažavala važno je da se intelektualna elita distancira od dnevno političkih tema, jer ako to ne urade postoji opasnost da kažu nešto krivo, a potom budu kenselovani, da se zamjere onima koji ih finansiraju i sa kojima trebaju da sarađuju. Nedavno smo takve slučajeve imali u BiH, na Ekonomskom fakultetu profesoricu Silajdžić i profesora Šarčevića sa Prirodno-matematičkog fakulteta u Sarajevu. U Srbiji je još uvijek aktuelan progon profesora Gruhanjića.

Mistifikacija posla je takođe veoma prisutna među naučnicima, jer što manje razumijemo šta oni rade, to je njihov posao zahtjevniji, ozbiljniji i važniji. Korištenje rogobatnih titula, fraza, stručnih izraza koje malo ko razumije pospješuje nerazumijevanje između nauke i građana, a samim tim i nepovjerenje.

Zašto pametni ljudi vjeruju u gluposti?

Ovako glasi naslov poglavlja knjige „Loša nauka“ koju smo već spominjali u kojoj autor objašnjava koji su to mehanizmi koji dovode do kognitivnih varki koje nas vode ka pogrešnim zaključcima i uvjerenjima.

Iako sebe volimo predstavljati kao racionalne pojedince, najveći broj ljudi se ponašaju kao navijači. U zavisnosti od naših trenutnih stavova i vrijednosti ljudi biraju i izvore informacija tj. biraju izvore informacija koji su u skladu sa njihovim stavovima i vrijednostima. To se u psihologiji zove efekat potvrđivanja (Stojanović,  2021)[8]. Danas, posebno treba obratiti pažnju na društvene mreže čiji algoritmi funkcionišu tako da vam pružaju informacije za koje oni procijene da su slične vašim stavovima i nude „prijatelje“ koji čitaju, gledaju ili slušaju sadržaje slične vašima. Na taj način pojedinac postaje okružen istomišljenicima i gubi kontakt sa realnošću.

Konformizam je dio našeg svakodnevnog života i uopšte nije tako rijedak, kao što bi mi željeli da to prikažemo. Konformizam raste u nejasnim situacijama, gdje su posljedice određenih odluka važne i gdje je važnost cilja za grupu velika. Kada je pripadnost grupi važna, pogotovo za kreiranje sopstvenog identiteta konformizam je prisutan, jer nam je cilj da izbjegnemo da nas izvrgnu ruglu i osudi (Brown, 2006)[9].

Istraživanja (Swami & all[10], 2010, Jylhä, 2016[11]) pokazuju da su osobe otvorene za nova iskustva sklone zavjereničkom razmišljanju tj. oni preferiraju i jedinstvena i neobična objašnjenja socijalnih dešavanja. Postoji i veza između vjerovanja u teorije zavjere i sumnjičavosti (Swami, Weis, et al., 2016[12]).

Istraživanje Pew Research Center iz 2020. godine, pokazuje da ideologije ispitanika utiču na povjerenje u nauku. Ljevičari u većem procentu izražavaju više povjerenja u naučnike nego u vojsku, dok je kod desničara situacija obrnuta. Populističke desničarske stranke rastu u nekoliko zapadnih zemalja tokom proteklih desetljeća, a političari i pristaše tih stranaka posebno su skloni odbaciti klimatske promjene (Forchtner, Kroneder & Wetzel, 2018[13]; Jylhä, Rydgren & Strimling, 2019[14]).

Kako smanjiti nepovjerenje u nauku i naučnike?

Mijenjanje stavova je moguće, ali je to danas prilično teška i neizvjesna aktivnost. Prije svega promjena stava se ne dešava preko noći, osim kada ne dođe do revolucionarne promjene vlasti, već je to dugotrajan i neizvjestan proces. Mijenjanje stava se ne dešava u „sterilnoj“ sredini, gdje postojimo samo mi koji želimo da promijenimo neke stavove, već možemo govoriti o različitim faktorima koji istovremeno utiču na osobu i koji su vrlo često međusobno suprotstavljeni.

Ipak, daćemo neke prijedloge kako bi se negativni stavovi prema nauci mogli smanjiti.

Promjenom odnosa vlasti prema nauci

Ako bi vlast u BiH, u entitetima ili kantonima počela da izdvaja više novca za nauku na taj način bi pokazala da joj je stalo do nje i koliko cijeni njen značaj. Tokom 2012. godine u BiH je za istraživanje i razvoj izdvojeno 0.27% BDP-a, 2013. godine 0.32%, 2014. godine 0.26%, 2015. godine 0.22%, 2017. godine 0.22%, a od tada do danas oko 1.9%. U Evropskoj uniji se prosječno za nauku izdvaja oko 2% BDP-a. Prema podacima Agencije za statistiku BiH u 2022. godini imali smo 2061 istraživača i istraživačice i najveći broj njih 86.5% je zaposleno u visokom obrazovanju.

Takođe, kada bi vlast u svojim svakodnevnim aktivnostima više uvažavala stavove stručnjaka i naučnika, time bi ugled i uticaj nauke znatno više porastao u očima običnih građana. Nauka i struka se uvažavaju najčešće u vanrednim okolnostima, ali samo u onoj mjeri u kojoj to odgovara vlastima. Pandemija COVID-19 je to najbolje pokazala.

Promjenom odnosa neuke prema vlastima

Kao što smo ranije kazali nauka bi trebala da kroz svoj kontinuirani angažman uvjeri građane da su joj primarne dvije stvari: istina i opšte dobro. Kao što smo ranije naglasili istina je prva i osnovna vrijednost nauke i da tu nema mjesta za ideologije, religiju ili bilo kakav uticaj vlasti. S druge strane insistiranje na opštem dobru pokazalo bi da nauka i naučnici imaju jasno postavljene moralne granice, koje se ne prelaze ni po koju cijenu.

Jačanje antikoruptivnih kapaciteta u nauci

Veoma čest argument nauke usmjeren protiv nauke je da ona „pjeva“ onako kako „sviraju“ oni koji daju novac (država, velike korporacije, fondovi i sl.). Da bi se ovo izbjeglo nauka i naučnici bi trebali insistirati na što većoj transparentnosti prilikom dodjela sredstava od strane države ili nekog drugog, što bi podrazumijevalo jasna i precizna pravila za dodjelu novca i otvorene liste dodijeljenih sredstava. Na taj način bi sami naučnici bili korektivni faktor vlastima. S druge strane naučnici bi trebali insistirati na što većoj transparentnosti svojih istraživanja ne bi li se smanjila bilo kakva sumnja u relevantnost i objektivnost svog rada i umanjio uticaj vlasti, korporacija, fondacija i sl. na istraživački proces.

(Zlo)upotreba medija da bi se afirmisala nauka

Naučna zajednica treba zauzeti proaktivni stav kada se radi o odnosu prema nauci. S jedne strane oni trebaju da olakšaju rad medijima na način da će kreirati listu relevantnih naučnika, koji su spremni da istupe u javnost, za pojedine naučne oblasti i tako novinarima olakšati izbor relevantnih sagovornika. Na taj način bi se spriječilo pojavljivanje u medijima osoba koje nisu kompetentne i relevantne za određenu temu. Takođe, na taj način bi izbjegli situacije koje imamo danas, da pojedini profesori i naučni radnici svakodnevno „iskaču iz frižidera“.

S druge strane naučnici bi trebali zauzeti jasan stav o pojavljivanju kvazinaučnika i drugih alternativaca u medijima i svaki put reagovati i prema medijskim regulatornim tijelima, medijima i javnosti. Na taj način se čuva dignitet obrazovanja i nauke, i brane građani od raznih prevaranata i hohštaplera koji koriste medije da bi zarađivali na njima i vrlo često ugrožavali njihovo fizičko i mentalno zdravlje.

Posebnu odgovornost za produkciju kvalitetnog naučnog programa imaju javni servisi, kojih u BiH imamo tri, a koji ne zavise od tržišta. Njihova uloga je prije svega da tačno i objektivno informišu građane, a onda i da ih edukuju. Bojim se da nijedan od ova tri segmenta danas ne ispunjavaju.

Vrijeme je za novo obrazovanje

Već smo ranije pokazali da sa porastom obrazovanja ispitanika raste i njihovo povjerenje u nauku, uvjerenje u njenu korisnost i smanjuje se sklonost ka teorijama zavjere. Ako želite da u jednom društvu afirmišete nauku onda nema boljeg načina od unapređenja obrazovanja.

Šta bi to unapređenje tačno podrazumijevalo?

Prije svega reformu postojećeg obrazovnog sistema i odustanjanje od reprodukcije naučenog, zarad njegovog razumijevanja i primjene. Rezultati PISA i TIMSS istraživanja u BiH pokazaju da nam djeca nisu pripremljena za ulazak u društvo koje se temelji na korištenju znanja iz 21. vijeka. Planirano istraživanje PISA 2022. nije provedeno jer nisu ispunjeni zahtjevi Republike Srpske da bude posebno vidljivo u rezultatima, znači potrebna nam je i depolitizacija obrazovanja.

Pažnju bi se trebalo usmjeriti na razumijevanje procesa istraživanja i metodologije naučnih istraživanja i donošenju zaključaka na osnovu raspoloživih i tačnih rezultata. Poseban akcenat bi se trebao staviti na prepoznavanje relevantne literature i na taj način smanjiti nepotrebne relativizacije, neopravdane sumnje i razvijanje negativnih stavova prema nauci.

Drugačije obrazovanje podrazumijevalo bi i njegovanje kritičkog mišljenja, koje treba da nas nauči kako da se odnosimo prema informacijama koje dobijamo. Na koji način da ih analiziramo i propitujemo. Kako da sagledamo problem iz različitih perspektiva i tražimo dokaze koji podržavaju određene stavove i nalaze ili ih opovrgavaju.

Sticanje naučnog iskustva, kroz eksperimente, samostalni rad i rad na terenu. Hemija i fizika ne smiju biti predmeti koji se „bubaju“, već koji se uče kroz rad u laboratoriji i vježbe. Biologija se ne bi trebala učiti isključivo u učionici, već u prirodnom okruženju i sa što više praktičnog rada. Matematika bi pored svoje apstraktnosti treba da pokaže i svoju korisnost u svakodnevnom životu. Istorija i geografija bi trebale da budu prilika za samostalno istraživanje i burne debate.

Na taj način bi mladi ljudi uvidjeli ne samo kako nauka funkcioniše, već i kakvu korist imamo od nje i koja su njena ograničenja.

Na kraju, obrazovanje bi trebalo da nas nauči da stalno propitujemo svoja uvjerenja i stavove i da nikada ne prestanemo sa učenjem i obrazovanjem.

Nije vrijeme za optimizam, ali jeste za težak rad

Naravno, mijenjanje stavova je složen i dugotrajan proces, koji zahtijeva dosljednost, strpljenje, upornost, ali i novac. To je proces u kojem mnogo toga ne zavisi samo od nas, ali imamo li alternativu tj. smijemo li budućnost našeg društva i djece prepustiti sudbini, bogovima, sreći i šarlatanima?

Sve bi bilo lakše kada bi iza promocije nauke iskreno stala i država, ali u sadašnjoj BiH to je teško očekivati. U stvari, mi danas i ne znamo koliko stanovnici BiH vjeruju u nauku i naučnicima.

Današnji vlastodršci ne cijene baš mnogo slobodne osobe koje racionalno, argumentovano i kritički promišljaju i govore, a to je u osnovi svake dobre i odgovorne nauke i društva.

Izvor: naukagovori.ba