Srđan Puhalo
Srđan Puhalo je rođen 1972. godine u Foči, jer u Kalinoviku nije bilo porodilišta.Odrastao je u Kalinoviku uz pomoć roditelja, mnogobrojne familije i "Politikinog zabavnika". Čuvajući krave kod babe Radojke shvatio je da je život veoma težak, pogotovo u Kalinoviku. Do četrnaeste godine bio je učesnik dvije omladinske radne akcije, posjetio koncentracione logore Jasenovac i redovno se takmičio u "Titovim stazama revolucije", što je ostavilo neizmjerni trag na njegovoj krhkoj ličnosti. Srednju školu završio je u Sarajevu, a psihologiju je diplomirao u Beogradu. Iluzije je izgubio prilično rano, a nevinost dosta kasno. Preživio je dva rata, kao i veliku inflaciju u Srbiji, a onda je došao da živi u Banjaluku. Magistrirao je psihologiju u Banjaluci, a doktorirao u Sarajevu. Dobar je otac dvoje djece, a loš muž jedne žene. Nije nosilac nijednog ordena, ali zato ga krase mnogi epiteti kao što su soroševac, nevladinac, strani plaćenik, antisrbin, autošovinista, Bakirov Srbin. Mašta da postane profesor na Fakultetu političkih nauka u Banjaluci. Ima mnogo problema sa pravopisom, stranim jezicima, potencijom i holesterolom.Srđan Puhalo
A sve bi bilo drugačije da su srpska djeca
Ovih dana se u javnosti Republike Srpske razgovara da li na spomen-ploči u banjalučkom naselju Šargovac gdje su 1942. godine ustaše ubile 52 učenika srpske nacionalnosti, treba da piše da su ta djeca “umrla” ili da su “ubijena”.
Ne možemo reći da se radi o debati, jer se u principu svi sagovornici slažu da djeca nisu „umrla“, već da su „ubijena“. Problem je više tahničke prirode jer se Pravilnikom o simbolima i obilježjima u školama Ministarstva prosvjete i kulture, ne dozvoljava da se napiše “ubijen” ili “zaklan”.
Dilema je na koji način tu nedorečenost ispraviti, zamjenom riječi ili drugom pločom koja bi pojasnila šta se dešavalo tog 7. februara 1942. godine.
Kao što rekoh ovdje se nije vodila debata i možemo reći da su se na istoj strani našli pojedinci, mediji, uprava grada Banjaluke i Ministartsvo prosvjete, jer kada se radi o srpskim žrtvama, mi u Republici Srpskoj smo principijelni, konzistentni, beskompromisni i protiv revizije istorije.
Problem je što sve to nismo kada se radi o žrtvama drugih.
Da pojasnim.
Bošnjačka djeca u Prijedoru još uvijek nemaju spomenik.
Samo 45 kilometara dalje svi oni principi koji važe za ubijenu djecu u Šargovcu, ne važe za 102 ubijene bošnjačke djece u Prijedoru.
Već više od deset godina prijedorski Bošnjaci, podržani svim pristojnim ljudima, pokušavaju da postave spomenik ubijenoj djeci, ali bez uspjeha. Promijenila su se tri gradonačelnika i ništa. Četvrti je potpuno nezainteresovan.
Oni se u načelu sa ovom inicijativom, ali je njihova institucionalna „bespomoćnost“ fascinantna.
Nijedan od pomenutih gradonačelnika nije uspio da natjera institucije da rade svoj posao tj. da se usaglase oko mjesta na kojem spomenik treba da se postavi. Praktično to bi značilo da gradske vlasti postavljanje spomenika moraju da odobre, potom se mora usvojiti idejni projekat i Grad potom mora i izgraditi taj spomenik.
Formalno i pravno to ne bi trebao da bude veliki problem, da u glavama prijedorskih guzonja ima morala i savjesti, više od nacionalizma.
Prosto je nevjerovatno kako suočavanje s prošlošću, borba za istinu i pravdu u Republici Srpskoj nestanu na potezu od Banjaluke do Prijedora, iako je zločin o kojem se govori veoma sličan.
Ako se pitate zašto, odgovor je vrlo jednistavan, djeca su njihova, a zlikovci su naši.
Preuzeto sa blogger.ba
