
Srđan Puhalo
Srđan Puhalo je rođen 1972. godine u Foči, jer u Kalinoviku nije bilo porodilišta.Odrastao je u Kalinoviku uz pomoć roditelja, mnogobrojne familije i "Politikinog zabavnika". Čuvajući krave kod babe Radojke shvatio je da je život veoma težak, pogotovo u Kalinoviku. Do četrnaeste godine bio je učesnik dvije omladinske radne akcije, posjetio koncentracione logore Jasenovac i redovno se takmičio u "Titovim stazama revolucije", što je ostavilo neizmjerni trag na njegovoj krhkoj ličnosti. Srednju školu završio je u Sarajevu, a psihologiju je diplomirao u Beogradu. Iluzije je izgubio prilično rano, a nevinost dosta kasno. Preživio je dva rata, kao i veliku inflaciju u Srbiji, a onda je došao da živi u Banjaluku. Magistrirao je psihologiju u Banjaluci, a doktorirao u Sarajevu. Dobar je otac dvoje djece, a loš muž jedne žene. Nije nosilac nijednog ordena, ali zato ga krase mnogi epiteti kao što su soroševac, nevladinac, strani plaćenik, antisrbin, autošovinista, Bakirov Srbin. Mašta da postane profesor na Fakultetu političkih nauka u Banjaluci. Ima mnogo problema sa pravopisom, stranim jezicima, potencijom i holesterolom.Srđan Puhalo
Kačavendin poučak
Elem, nema ništa gore nego kada psiholozi čitaju knjige o istoriji i to ne o bilo kakvoj istoriji već ovoj skorašnjoj s kraja 20. vijeka. Svašta se tu može pročitati.
Tako sam ja neki dan završio s čitanjem knjige, ustvari prošireni doktorski rad, sarajevskog istoričara Edina Omerčića koja se zove „Brzina mraka; Politička djelatnost Srpske pravoslavne crkve u Bosni i Hercegovini od 1989. do 1996.“
Inače čovjek je ozbiljan istoričar i radi na Institutu za historiju Univerziteta u Sarajevu od 2008. godine, znači ništa trange, frange.
I tako ja čitam poglavlje šesto u kojem se obrađuje period između 1993. i 1994. godine, kada naletih na 377. strani na sledeći pasus
Na 34. sjednici Narodne skupštine Republike Srpske koja se održala 28. avgusta 1993. godine narodni poslanik Miladin Nedić „zamoljen od ogromnog broja ljudi sa Ozrena, Trebave i Majevice“ postavio je pitanja “vezana za lični, vjerski, nacionalni i profesionalni identitet episkopa Vasilija, za kojeg je tvrdio da „predsjedava sjednicama vojnih komandi“. Napomenuo je da su mu ova pitanja ljudi postavili kao hrišćani koji su Vasilija smatrali „za satanu“.
Da, govori se o Vasiliju Kačavendi i vjerujem da pravoslavnim Srbima nije smetalo to što se kao episkop zvorničko-tuzlanski miješa u vojne poslove, već izgleda što je i tada imao afinitete prema mladićima i Mladićima.
Narodni poslanik Nedić nije dobio odgovor na svoja pitanja, ali je dobio prekor od tadašnjeg ministra za vjere Dragana Davidovića koji je kazao da zasijedanje Narodne skupštine Republike Srpske nije pravo mjesto za „ovako neukusna pitanja“, pogotovo zbog toga što episkope ne postavlja skupština, već Srpska pravoslavna crkva, te je Vasilije za svoja djela odgovoran Sinodu i Svetom arhijerejskom saboru u Beogradu. Ministar je naglasio da je ovo protest „iz etičkih principa“.
Potom je ministar napravio moralni salto mortale i narodnim poslanicima krenuo da objašnjava koliko je potrebno vjeruočitelja u školama, koliko vojnih sveštenika, a koliko sveštenika u bolnicama, klinikama i ostalim zdravstvenim ustanovama.
Važno je naglasiti da su ovo Nedićevo pitanje čuli osim poslanika Narodne skupštine i predsjednik Republike Srpske Radovan Karadžić, te mitroplit Nikolaj, kao i general Milan Gvero i svi oni su manje ili više otvoreno pokazali razumijevanje za episkopa Vasilija, naglašavajući njegove zasluge zvorničko- tuzlanskoj eparhiji od ranije i sada tokom rata.
Zašto vam sve ovo pišem?
- Prije svaga da shvatimo kako ni tada, kao i sada ovozemaljski zakoni nisu isti za sve, pogotovo za one koji su visoko pozicionirani u Srpskoj pravoslavnoj crkvi, ali to nije ništa novo.
- Kako životi malih običnih ljudi nisu važni, kada se radi o višim ciljevima, ali ni to nije ništa novo.
- Da se još 1993. godine znalo za „nestašluke“ episkopa Vasilija Kačavende i kako su svi oni koji su za to tada imali razumijevanja saučesnici u svemu što se kasnije dešavalo, a otkrilo 2013. godine.
- Za svoj minuli rad Vasilije je 2024. godine primio orden Svetih novomučenika kragujevačkih, jer gdje su mladi muškarci tu je i Kačavenda.
- Na kraju krajeva moramo priznati da su i pederi dali svoj dopinos u izgradnji Republike Srpske, što bi trebalo da se cijeni.
Preuzeto sa blogger.ba