Paničan strah precrtava redove.

Nevidljiva sila koja dolazi od (Ne)Poznatog, drži te za gušu, milujući.
Sabiram kozmetičke misli jer je nemoguće, na ovom platou, odakle te tuku obrisi Kristalne dvorane, Vatrenih tornjeva, Baku TV tornja…nemoguće je da (Ne)Poznata četkica ne pređe preko tvojih pogleda, obriše crnu skramu Kaspijskih obala i istupi olovku.

Fotografija 1: Pogled na Vatrenje Tornjeve

U ranu zoru, desetog septembra 2013.  u Bakuanski metro ulazi seoska Azerska porodica. Otac, suvonjavi brko u izlizanom odijelu, pun je vatre i ponosa. Vodi kćer na ljekarski pregled i zajedno sa neukom ali lukavom ženicom pokušava da odgonetne sovjetsko podzemlje Bakua, dvije metro linije. Kada se brkata logika istopila poput masti na četvorci, žena preuzima inicijativu i daje se u traženje odgovora od podbulih jutrom saputnika. I dobija ga.

Muž nespretno ali režimski otima informaciju, otima im i njihove ruke i stupa, vjerovatno po drugi ili treći put u svom brkatom životu, na  tlo snova.
Azeri hodaju da bi stigli u Baku.

Fotografija 2: Panorama Baku-a

Nekoliko desetina kvadratnih kilometara centralnog Bakua je mrtva bajka.
Ulična kaldrma izglancana je do iznemoglosti, svaki dan po nekoliko puta.
Kaktusi su žilavo uvezani, rastu pod pravim uglom, svaka bodlja ima svoje mjesto.

Kante za smeće su istog dizajna kao i klupe, drvene i rebraste.

Policajci na ulici ispravljaju zalutale korake.

Vatreni Tornjevi skraćuju nebo po formuli. Široki Baku Bulevar guta mladost. Ruši se svaki decibel viška i osim vida, ostala čula se isključuju.

Život je odraz u staklu.