“Nešto sam fotografisao, aparat je bio na oku i ugledao sam ih, instinktivno snimio. Pojma nemam ko su, ali jedna od meni dražih fotografija, puna iskrene „gradsko-gdje ćemo na kafu poslije“ emocije.”

Nakon desetak minuta oduševljavanja fotografijama i komentarima koji su jednostavni, pozitivni, hvataju na prvu,  odlučim da se javim administratoru i uživo vidim o kakvoj se to osobi radi.

Ko je do sad pročitao više od dvije priče koje sam napisala, zna da posebno volim kad razbijem neku svoju predrasudu. Ovaj čovjek ih je razbio nekoliko.

Goran Terzić je inženjer elektrotehnike u penziji. Da, penzioner stoji iza ove stranice. Ne znam kako vi, ali riječ “penzioner” obično vežem za nekog ko je u poznim godinama, vrijeme provodi na relaciji apoteka-čekaonica kod doktora i eventualno na klupi. Penzioneri su nemoćne osobe na kojima se lome kola našeg sistema.

Ali ne kod ovog penzionera!

Ovaj šeta ALI sa svojim Nikonom.

Ovaj penzioner ide na koncerte “ali drekavce ne podnosi”. Frajle, Džiboni to mu predstavlja uživanje. Oko Hladnog Piva još se lomi. Koliko penzionera znate koji su čuli za Frajle?

Ovaj penzioner prilazi nepoznatim ljudim u svakodnevnim situacijama. Postavi im koje pitanje, dijalog savršeno ukomponuje uz fotografije i kako kaže, nastavi dalje.

Pored nepoznatih, hvata i lica Banjaluke, one koji su svima poznati ako žive u ovom gradu. Ako ne spadate u tu grupu, evo male foto-razglednice kroz objektiv i tastaturu ovog hroničara koje sam probrala po svom ukusu. Ima ih još mnogo, ali meni su ovi posebno dragi i oslikavaju našu realnost koja je puna humora, bijede, gorčine, a hvala svemiru, i kritike.

Ono što Goran naročito napominje na ovoj stranici je da ga  ne zanima kako se ljudi sa fotografija zovu, odakle su, koje su vjere nacije, rase.

Bitno mi je da sam ih snimio, da su mi rekli svoju priču ili da sam uhvatio atmosferu u kojoj su se našli.

Evo posebne dvije lole čija mi se priča svidjela.

-Tetovaža na srcu, može malo detalja?

-Istetovirao sam sliku svoje supruge prije 5 godina kada sam se ponovo oženio.

Svi smo mi djeca. Snimao sam akciju mjerenja pritiska i šećera u krvi. Ne poznajem niti jedno dijete koje se nije bojalo injekcije. Možemo ostariti, ali taj urođeni strah od igle je ostao, makar u djeliću sekunde koji je uhvatio aparat.

Ima tu još dosta slika, ljudi, priča…ne mogu stati sve ovdje i bilo mi je jako teško da ih proberem. Nadam se da vam je djelić bogate galerije bio dovoljan da vidite ljepotu Banjaluke iz drugog ugla ili da je samo vidite, po prvi put.

Za kraj, mahanje od dobrog duha našeg grada.

Fotografije i komentari ispod fotografija su preuzeti uz saglasnost autora sa fejsbuk stranice “Ljudi Banjaluke”.

Preuzeto sa: karadara.net