Pravna pravila se sporo i aljkavo primjenjuju, često su zastarjela i nepraktična. S druge strane, prije ili poslije mala i srednja preduzeća suočavaju se sa brojnim problemima koji naposlijetku rezultuju padom poslovne aktivnosti, povećanjem obaveza i težom naplatom baš zbog razloga što svoje tekuće poslovanje a pogotovo strateško planiranje ne vezuju za pravne procedure koje, iako na prvi pogled spore i trome, ipak jesu najsigurnije i najefikasnije sredstvo zaštite dugoročne stabilnosti svakog preduzeća.

Stvari su jasne: najveći broj preduzeća u Republici Srpskoj jedva veže kraj s krajem i nema novaca da plaća pravnike koji bi pravno uredili funkcionisanje tih preduzeća. A za svako preduzeće je zapravo veoma važno da ima kvalitetne ugovore o radu sa radnicima koji će ih štititi od toga da im sutra ti radnici odu kod konkurencije i prenesu tamo znanje i iskustvo, između ostalog. Takođe, potrebni su im i uređeni odnosi sa kupcima i dobavljačima, efikasni mehanizmi osiguranja naplate i praćenja iste, kvalitetno uređenje odnosa sa bankama i drugim kreditorima, kao i čitav niz drugih pravnih radnji koje za cilj imaju optimizaciju poslovnih procesa.

U osnovi, kao i u drugim aspektima poslovnog pa i uopšte društvenog života, i ovdje se sve svodi na improvizaciju. Najveći dio preduzeća, rečeno je, nema novca da plaća pravnika koji bi tu radio redovno i pratio procese. Firme se pravnika sjete tek kad bude kasno, odnosno kad je potrebno angažovati advokata koji će ih zastupati na sudu. No, treba se zapitati da li je značajno jeftinije da do suda uopšte nije došlo. Treba se zapitati i koliko košta znanje i kakvi su benefiti od njega. S druge strane, činjenica je i da ogromna većina ma i veoma iskusnih pravnika kod nas nema praktično iskustvo u privredi te stoga postoji izražen nesklad između potreba privrednika s jedne, i znanja i iskustava pravnika, s druge strane. Kad se na to uobziri i treći faktor, a to je politika, onda je jasno da je trenutno nemoguće kreirati kvalitetan zakonodavni okvir za reformu privrede i jačanje privatnog sektora koji svuda u svijetu najbolje vuče ekonomiju naprijed, a bez suštinskog razumjevanja pravnika, privrednika i političara. Ove tri kategorije danas su svjetlosnim godinama međusobno udaljene, ne razumiju se i stoga svaka reforma legislativnog okvira za privredu ostaje mrtvo slovo na papiru, prosto zato jer se reforme provode reda radi, bez ikakvog smisla i bez kvalitetne komunikacije pomenute tri grupe.

Zato je potrebno stvari postaviti na nove osnove. Potrebna je strategija koja će se u osnovi sastojati u tome da država svake godine finansira pripravničke plate najboljim svršenim diplomcima-pravnicima a koji bi svoj pripravnički staž odradili u malim i srednjim privatnim preduzećima. Te plate bi bile prave pripravničke, firme bi plaćale doprinose za te mlade pravnike a oni bi bili u prilici da stiču zlata vrijedno iskustvo odmah po završetku školovanja.

Realno govoreći, prvih šest mjeseci svoga rada u privatnim preduzećima koja su objektivno listom u veoma složenim situacijama mladim pravnicima bi prošla u shvatanju surove realnosti kad je domaća privreda u pitanju. Vidjeli bi kako stvarni život kod nas funkcioniše. Vidjeli bi sve mane sistema. No, nikako ne bi smjeli da padnu u apatiju nego da beskompromisno insistiraju na implementaciji svojih znanja, odnosno da poštovanju pravila. Jer samo poštovanje procedura i legalnih mehanizama ima dugoročne pozitivne efekte po svako preduzeće, dok su sve drugo improvizacije koje naposlijetku ne donose nikakvo dobro. Ti mladi pravnici bi u narednih šest mjeseci mogli da se posvete mukotrpnom poslu uvođenja sistema u svojim preduzećima, kao i kvalitetnom spajanju teorije privrednog prava sa praktičnim životom jednog preduzeća. Nakon toga bi stekli mogućnost da sve ono što su učili iz širokog područja građanskog prava svakodnevno provjeravaju u praksi, odnosno pravo bi postalo njihov pravi život a ne samo puko teoretisanje i nekakva apstrakcija koja je samoj sebi cilj.

Po isteku pripravničkog staža u malim i srednjim privatnim preduzećima ti pravnici bi polagali pravosudni ispit, nakon čega bi mogli još neko vrijeme da rade u privredi ili da iskuse unutrašnji život suda ili tužilaštva. Poslije toga, bilo da se odluče za advokaturu, bilo za tužilaštvo, bilo za sud, bilo za politiku-ti mladi pravnici bi imali realna znanja i iskustva iz privrede a u kombinaciji s ranije stečenim teoretskim pravnim znanjima. Tek tada bi ti ljudi bili u realnoj mogućnosti da budu nosioci istinski kvalitetnih reformi, odnosno po prvi put bi ova država dobila pravnike koji razumiju potrebe privrede i koji su spremni da oblikuju pravni sistem u skladu s potrebama ekonomskih zakonitosti i modernih ekonomskih principa.

Realizacije ovakve ideje stvorila bi preduslove da kroz dvadeset godina dobijemo kvalitetno i efikasno pravosuđe u domenu privrednih odnosa, odnosno ukupnog građanskog prava. Tek tad bi u našu pravosudnu praksu došlo do saznanja o krucijalnoj važnosti privatne imovine i individualne inicijative, a što su osnovni preduslovi ne samo zdrave ekonomije nego, uopšte, same vladavine prava, poštovanja sloboda i prava građana i temelj civilizovanog i demokratskog društva. Jer, društvo koje ne cijeni privatnu imovinu i koje ne poštuje individualni angažman preduzetnika koji rizikuju kako bi stekli profit ne samo za sebe nego i za druge-nije civilizovano već varvarsko društvo.

Tim autora Nove Srpske