U vašoj
biografiji stoji da ste 1993. napustili Elektrotehnički fakultet i posvetili se
umjetnosti. Kako je izgledalo tada, usred rata, napustiti profesiju koja je
koliko-toliko garantovala neku sigurnost i prepustiti se nesigurnim strujama
umjetnosti? I kako je taj izbor uticao na vaš kasniji život?
Sjećam se te već davne 1993, kada sam spremao prvu samostalnu izložbu. Ratno
vrijeme, ja na ETF-u, bukvalno “zaglavio” na drugoj godini, kao i svaki
student, odlazim da slušam treću godinu, a ogroman broj nepoloženih ispita iza
sebe. I onda dolazi preispitivanje, razgovor sa sobom. Onda sam čvrsto odlučio:
moram prelomiti, ostati na fakultetu ili se vratiti najvećoj ljubavi – umjetnosti.
Sada kada pogledam unazad, ne žalim nijednog trenutka, bez obzira na to što
moji drugari sa fakulteta danas imaju obezbijeđenu materijalnu
egzistenciju. Ali u životu sve je relativno. Međutim, to je neke druga priča.
Bavite se slikarstvom, skulpturom i
primijenjenom umjetnošću. Da li vam neki od tih načina izražavanja više leži od
drugih i da li se u nekom od njih osjećate više na svom terenu, da tako kažem?
Definitivno,
skulptura je kod mene na prvom mjestu I tu sam siguran na svom terenu, mada
posmatrajući modernu umjetnost, pomjerena je granica između slikarstva i
skulpture tako da se one kod mnogih umjetnika nadopunjuju. Imao sam tu sreću da
se bavim objema disciplinama tako da ako u skulpturi ne mogu da dam potpun
izraz, dojam, poruku, to uradim, nadogradim u slici. Ja primijenjenu umjetnost
smatram spojem ove dvije discipline gdje mi donesu i materijalnu korist.
Prvu samostalnu izložbu ste imali još
tokom rata. Kako vam izgledaju sada ti počeci i možete li povući neku paralelu između
tih dana i današnjeg vremena? Koliko je naš čovjek uopšte zainteresovan za nove
i drugačije forme izraza?
Imam osjećaj da je nekako u tim ratnim vremenima umjetnost više bila na
cijeni i pažnji nego danas. To je bilo vrijeme nesigurnosti, straha za
sopstvene živote, gdje su ljudi, publika, posmatrači tražili utjehu u umjetničkim
djelima. Danas je to sve nekako drugačije, ovaj dvadeset prvi vijek nam je
donio nove strahove koji vode u sivilo neizvjesnosti. Strahove za budućnost.
Čovjek današnjice je čudan covjek. On ne želi da sanja, razmišlja, ne interesuju
ga duboke istine, bavi se površnošću, nije spreman za bilo koju vrstu istine. Ja
kao umjetnik to sve posmatram i dramatično doživljavam jer smo mi kao nekakvi “okidaci”
vremena gdje to upijamo i to se vidi u našim djelima. Čovjeka danas zanima dosada,
apsurdno je da je tako, dosada do besvijesti kroz kompjuterske igre,
televizijske emisije-mulja, nemorala i ništavila, političke plitkosti, nestručnosti,
bahatosti i bezobrazluka. U svojoj raskalašenosti čovjek ide dotle da živi tuđi,
a ne svoj život. Njega umjetnost ne dotiče, zanima ga šoping, lagodan život, život
na putu od frižidera do toaleta.
Ovu zadnju izložbu ste
posvetili Mili Savanoviću? Ko je on i zašto ste se odlučili da je njemu
posvetite?
Mile Savanovic je brat moje snahe koji je tragično izgubio život i ostao mi
je u dragoj uspomeni. Skoro svaku samostalnu izložbu sam posvetio nekome, nekome
ko mi je bio blizak, nekome ko je dio mene. Posljednju izložbu 2009. godine sam
posvetio svojoj pokojnoj majci Radojki. Mislim da tim gestom činim nešto lijepo.
To je jedan trenutak vječnosti koji ostaje kroz moje djelo i katalog.
Šta je to iz čega crpite najveći dio
inspiracije? I postoje li neki motivi u vašem stvaralaštvu kojima se stalno
vraćate?
Ja sam u
umjetnosti dvadeset četiri sata, živim i dišem za to, drugačijeg puta kad je
umjetnost u pitanju nema “ili si na konju ili pod kopitama”, dajem sebe
stoprocentno, iskreno snažno. Ono što ja radim graniči se sa fanatizmom. Da živim
od umjetnosti bez drugih izvora prihoda je stvarno hrabrost. Bez obzira na to,
ne povlađujem publici, kažem ono što mislim jer umjetnost se stvara na
sopstveni rizik i svjestan sam da društvo ne zanima baš mnogo šta ja radim.
Ali jedan nježni
potez olovke, četke ili grubi udarac gleta, urađen sa puno osjećaja,
vredniji je od kratkotrajne vlasti, svjetske slave ili počasti.
Živimo u vremenu u kojem se kultura posmatra
samo kao budžetski trošak, gubljenje vremena i para. Kako u takvom vremenu
jedan umjetnik da dokaže da je kultura mnogo više od toga? I posebno – šta je
za vas kultura?
Bez obzira na to
što mnogi smatraju da je umjetnost gubljenje vemena i para, za mene je
umjetnost istina. Moj moto u životu glasi: “Uvijek govori istinu jer možeš
milion puta da je ponoviš!”
Mnogi danas smatraju
pod pojmom kultura nešto što nije kultura. Za mene je kultura način življenja,
ja kad odem sa svojim planinarima na planinu i kad se skoro svetački odnosimo
prema majci prirodi, kada vidim kako malo dijete trči do kontejnera da baci
papirić dok ga majka prati, to je za mene kultura.
piše: Boris Maksimović
foto: etrafika
