Intervju

Zlatan Vidović: Gluma je maraton, a ne trka na 100 metara!

07. decembra završen je XXIV Međunarodni festival malih scena i monodrame u Istočnom Sarajevu, a nagradu za najboljeg glumca dobio je glumac Narodnog pozorišta Republike Srpske Zlatan Vidović.

Osim što je veoma uspješan na pozorišnoj sceni, Vidović je veoma aktivan i kada je u pitanju filmska scena. Glumio je u brojnim predstavama a dobitnik je brojnih nagrada za najboljeg glumca.

U intervjuu za Frontal govori o značaju nagrada, ulogama u filmovima i serijama, ali i položaju umjetnosti i umjetnika u našoj zemlji.

FRONTAL: U nepuna dva mjeseca osvojili ste dvije nagrade za najboljeg glumca, u Vršcu i Istočnom Sarajevu. Koliko Vam znače sve te nagrade i ako biste morali izdvojiti jednu koja Vam je posebno draga koja bi to nagrada bila?

VIDOVIĆ: Tako je, dobio sam dvije jako značajne nagrade na dva velika festivala. Prva je nagrada za najboljeg glumca za ulogu Raskoljnikova u predstavi "Zločin i kazna" na festivalu u Vršcu, a druga je za ulogu Kolmana Konora u predstavi "Usamljeni Zapad" na Međunarodnom festivalu u Istočnom Sarajevu. 


Svaka nagrada za glumca je veliki podsticaj i podstrek za dalji rad, ali nagrade su takođe tu i da obavežu glumca kako bi nastavio i dalje da radi na sebi i kako bi predano istraživao na ulogama koje je dobio. Dakle, mislim da su nagrade veoma obavezujuće, a istrajnost u poslu je najbolji pokazatelj vrijednosti kako svih umjetnika tako i glumaca. Gluma je maraton a ne trka na 100 metara i mislim da je upravo dugo trajanje u ovom poslu najbolji pokazatelj i mjerilo kvaliteta.

FRONTAL: Predstava „Usamljeni Zapad“ rađena prema tekstu irskog pisca Martina Mekdone govori o otuđenosti i neslozi među braćom, o bolu i nerazumijevanju. Koliko je teško glumiti lik Kolmana Konora i šta je to što ova predstava donosi publici? Koje su to teme koje ona otvara?

VIDOVIĆ: Tema "Usamljenog Zapada" jeste otuđenost u porodici, otuđenost u društvu. Generalno mislim da je Mekdona, koji je inače Oskarovac, odličan dramski pisac i svaka njegova replika je tačna i na mjestu, a glumci koji igraju u njegovim komadima su izuzetno privilegovani zato što mogu igrati te likove koji su koloritni i nisu dvodimenzionalni, dakle nisu crno-bijeli. Konor je jedan od najboljih likova koje sam imao priliku da tumačim u dosadašnjoj pozorišnoj karijeri i zaista je bilo veliko zadovoljstvo glumiti takav jedan lik, proniknuti u sve njegove psihološke mehanizme, u mehanizme u kojima se on brani i napada. 

Mislim da je otuđenost u društvu i okolnosti u kojima je on odrastao zajedno sa svojim bratom, kojeg u predstavi tumači moj kolega Danilo Kerkez, uticalo umnogome na razvoj tih likova. I dan danas imamo velikih problema sa komunikacijom i sa otuđenošću. To je jedan od najvećih problema u današnjem društvu, posebno u porodici gdje se dosta toga prećutkuje i "gura pod tepih", a kad se stvari stalno guraju pod tepih one će neminovno kad-tad izbiti na površinu, te zbog toga mislim da nastaju sva ona užasna dešavanja u porodicama koje imamo priliku svakodnevno da čitamo. "Usamljeni Zapad" je veoma aktivan i kod nas i u Irskoj. Mi smo narod jako sličan Ircima, imamo sličan smisao za humor, veoma smo slični po mentalitetu i karakteru, zbog toga je Mekdona jako dobro prošao i kod nas u NPRS.


FRONTAL: Ni filmska industrija Vam nije nepoznata. Glumili ste u seriji „Kosti“, „Ubice moga oca“, trenutno glumite paralelno u dva filma „Dara iz Jasenovca“ i jednom američkom filmu koji se snima u Evorpi. Čemu ipak dajete prednost, filmu ili pozorištu?

VIDOVIĆ: Imao sam tu sreću da radim mnogo i na televiziji i na filmu. Trenutno snimam film "Dara iz Jasenovca" reditelja Predraga Gage Antonijevića. To je jedan film od nacionalnog značaja i moja je sreća što igram glavnu mušku ulogu u jednom takvom filmu koji će biti veoma značajan za nas kao narod jer mi do sada nismo nikada imali tu mogućnost da snimimo film o jednom takvom događaju, o jednom strahovitom i užasnom logoru za djecu koji je jedini u to vrijeme postojao u NDH. Mislim da je konačno vrijeme da progovorimo o tim užasima koji su se tu dešavali i da nekako imamo to zabilježeno i na filmu jer ipak film ostaje poslije nas. 

Takođe, imao sam priliku da radim jedan holivudski film o kome zaista ne bih mogao mnogo da kažem zbog povjerljivosti ugovora, ali moram istaći da sam jako srećan jer je to za mene veoma značajno i nadam se da će mi donijeti mnogo dobra. Takođe sam na proljeće snimao seriju "Kosti" u režiji Saše Hajdukovića, to je svojevrstan nastavak serije "Meso", odnosno nastavak banjalučke triologije. Mislim da bi država u narednom periodu trebala mnogo više sluha da pokaže za ovakve pionirske poduhvate jer mi tek počinjemo da pravimo neku filmsku industriju u Republici Srpskoj a država bez kulture i bez filmske industrije ne postoji. Zato smatram da bi se u budućnosti trebalo mnogo više pažnje posvetiti na stvaranje jakog filmskog centra u Banjaluci jer imamo sve preduslove za tako nešto. 

FRONTAL: Biraju li uloge Vas ili Vi birate uloge? 

VIDOVIĆ: Pa glumac baš i ne može tako često da bira uloge, veoma je rijetko da može da bira a uloge koje sam ja dobijao u pozorištu i filmu su nekako dolazile u pravo vrijeme, odnosno u trenutku kada sam za njih bio i spreman. Zahvalan sam što sam počeo da gradim kariijeru od malih uloga pa do onih većih i zahtjevnijih, tako da sam imao sreću da se pravilno gradim kao glumac. 

FRONTAL: Koji je to lik koji biste voljeli da glumite?

VIDOVIĆ: Nema neke posebne uloge koje bih volio da igram u budućnosti. Jedino što mi je želja još od studentskih dana jeste da odigram lik Hamleta.


FRONTAL: Da li se pozorište ogleda u stvarnosti i ima li ono danas prosvetiteljsku misiju?

VIDOVIĆ: Pozorište je uvijek bilo ogledalo stvarnosti još od antičkih vremena. Mislim da je pozorište dužno da prikaže današnju stvarnost, da opomene, da upozori i da probudi društvenu svijest. Pozorište ima tu privilegiju i tu mogućnost da ljudima ukaže na neke anomalije u društvu, da li na duhovit ili tragičan način i zato je pozorište preživjelo  sve medije koji su dolazili poslije njega, i film i televiziju i serije. Pozorište će uvije biti tu jer je pozorište živa riječ, "živ" glumac na sceni a publika to negdje i najviše voli.

Pozorište svakako ima prosvetiteljsku misiju počevši od literature koja se daje u školama do veće, dramske literature. Mislim da je svako ko ide u pozorište prosvećen na neki način, jer ako na primjer odgiramo predstavu za 300 ljudi i ako smo uspjeli samo dvoje ljudi navesti da razmišlja o tome što su gledali, naša misija je ispunjena.

FRONTAL: Kako vidite položaj umjetnosti ali i položaj umjetnika u našoj zemlji?

VIDOVIĆ: Položaj umjetnosti i umjetnika je nezavidan. Danas umjetnik mora mnogo toga da "proguta" da bi uspio nešto da ostvari. Mislim da je položaj umjetnika, pogotovo samostalnih umjetnika kojih je mnogo, veoma težak i egzistencialno i duhovno. Nadam se da će država prepoznati značaj umjetnosti, kulture i prosvjete jer su to osnovni stubovi jednog društva.

FRONTAL: Kakve su Vaše ambicije kada je u pitanju budućnost na „daskama koje život znače“?

VIDOVIĆ: Moje ambicije su samo usmjerene na to da budem zdrav kako bih mogao da radim posao koji volim i kojim se bavim, a samim tim i da se trudim da budem što bolji.

 

 

Autor: Danka Savić

 

Twitter
Anketa

Čega se u ovom trenutku najviše plašite?

Rezultati ankete
Blog