Lista problema koji čvrsto drže naše društvo zakovano na samom dnu civilizacijske ljestvice svakako je veoma raznolika i o njenom sadržaju najčešće nema velikih razmimoilaženja kad su stavovi ljudi u pitanju. Svi će se složiti da su problemi sa kojima se (neuspješno) suočavamo kriminal i korupcija, ekonomska nerazvijenost, tehnološka zaostalost i hronično neefikasan politički sistem. No, ako bi se malo dublje provirilo u suštinu došli bismo do zaključka da je ogroman problem i u jednom fenomenu o kojem najradije ćutimo, i to zato što nas odlikuje kako generalno, kao društvo, tako i na pojedinačnom, individualnom nivou.

Sujeta je osobina koja je nevjerovatno mutirala u posljednje vrijeme na ovom prostoru koji nikad nije oskudjevao u istoj. To je jedna veoma opasna činjenica. Naime, osnovni preduslov sticanja svakog znanja jeste svijest o određenom neznanju. Kao što to kaže Sokrat, „znam da ništa ne znam“. Ako sam svjestan da ništa ne znam onda sam na pragu toga da sve (ili makar mnogo toga) saznam, jer nisam u zabludi da znam nešto što ne znam pa da to što ne znam ne mogu da naučim jer ne znam da ne znam. Ovako, znam da ne znam pa ću i da saznam, baš zato što je znanje o neznanju prvi korak saznavanja neznanja.

Ako, dakle, smatram da znam onda nikad neću to što mislim da znam htjeti i da saznam. Tako ću sam sebe osuditi na cijelu vječnost neznanja što će svakako najviše negativnih reperkusija imati po mene. Stoga, ako ne znam da ne znam jedini način da saznam za tu neugodnu činjenicu jeste da me neko upozori na to. Tu dolazimo do problema, jer kad mi neko ukaže da nešto ne znam ja to ne vidim na način da mi on pomaže da saznam, pa makar da i on to nešto ne zna. Jer, sama informacija s njegove strane da nešto ne znam nije automatski beskorisna ako i on ne zna: on me upućuje da ja još jednom razmislim da li znam da znam ili ne daj Bože ne znam da ne znam. No, ako meni smeta da mi neko ukaže na moje neznanje onda sam ja u dubokom problemu: em ne znam da ne znam, em odbijam da je uopšte moguće da ne znam, em odbijam i da drugi mogu da znaju.

Takvo stanje mene hronično onemogućuje da bilo šta naučim. Ja ljude ne doživljavam kao mogućnost ličnog učenja i prosvjećenja, nego kao jedinke koje me mrze i koje, sljedstveno, moram da uništim. Ako se, pak, moje osobine prošire na cijele nizove oblasti ljudskog djelovanja, poput sporta, ekonomije, kulture, politike ili bilo koje sljedeće ljudske djelatnosti, onda će to značiti da svojim tim osobinama ja zapravo trujem svaki društveni angažman, odnosno da onemogućujem i druge ljude da nešto saznaju, jer je moja apriorna pretpostavka da je bilo koje saznanje koje ne potiče od mene zapravo podlost, te da jedino ja imam pravo da procjenjujem ko zna a ko ne zna što konsekventno dovodi do toga da ću ja, kao onaj koji zna najmanje ili koji ne zna ništa, da vršim kadrovsku selekciju, odnosno da postavljam na najviša mjesta one koji mi se ili ulaguju ili koji znaju manje čak i od mene, baš zbog toga što mi je cilj da uništim sve one koji mi ukazuju da ne znam.

Prema tome, sujeta naposlijetku uništava i društvo i mene i od nje nije moguće tražiti spas u drugim sujetama, varkama ili kakvim drugim intelektualnom ili institucionalnom placebu. A ono što smo ja i drugi ovdje uradili nije ništa drugo do izdizanja sujete na nivo kolektivne kulture, odnosno obrasca ponašanja. Jer, svi zajedno smo uspjeli da ubjedimo sebe da je svako od nas najpametniji, odnosno da smo i kao društvo najpametniji na svijetu, te da nas baš zato svi i mrze. To, naravno, ima određenog efekta po sačuvanje samopoštovanja ali dugoročno nas vodi u neumitnu propast, budući da je nemoguće u dužem periodu odbijati da se uči i da se prihvati realnost.

A realnost je da ništa ne znam, i da to ne znam.