Kad god se zapodjene priča o stanju u porodilištima, bilo kod nas,  u Srbiji ili nekoj drugoj zemlji, prve su žene koje prave podjele i tabore. Jedan dio smatra da one koje žele promjene izmišljaju i da stvari nisu tako loše kao što žene pričaju.

Zbog takvih koje ne žele da vide dalje od sopstvenog iskustva,  omalovažava se svaki napor onih žena koje žele promjenu na bolje. Ne znam da li to rade po inerciji ili zbog straha od promjene ili iz čiste obijesti.

Najčešći komentar je:

Šta hoćete? Da se porađate u hotelu?

Izjave ovakvog tipa mi zvuče kao  “Ako nemaju hljeba, neka jedu kolače.” i mogu ih donekle razumijeti ako to izgovori muškarac čisto zbog prirode stvari.

Muškarci ne rađaju pa im možda zahtjevi žene neće biti jasni na prvu.

Ovakve izjave od strane žena su nedopustive.

Dva su argumenta.

Prvi, u cijelom regionu žene traže bolje uslove prilikom rađanja i veću kontrolu (ili bar minimalnu) nad procesom poroda.

Da li su sve te žene, različitih iskustava, obrazovanja, profesija – razmažene? Ako jesu, zanimljiva je statistika da su se ujedinile oko tako neke stvari.

Razmažene žene ne traže promjene zahrđalog sistema koje zahtjevaju mnogo posla. Razmažene žene nije briga za drugim ženama i bitno im je samo da završe sa svojim porođajem. Razmažene žene plaču i žale se bez konkretnih akcija.

Drugi argument je što prvi nivo promjene ne traži ništa osim dobre volje koji podrazumijeva bolji, ljudskiji tretman porodilja.

Porodilja, žena, nije objekat.

Njene upaljene grudi nisu stvar pa da ih samo stisnete u hodu da pokažete doktorici kako ima mlijeka. Žena koja pokušava da doji a ne može ili ne zna, nije glupa i ne radi to namjerno. Ona najviše pati kad čuje da dijete plače dok pokušava da uhvati bradavicu i ne treba joj poređenje poput:

Zamisli da si ti gladna pa da ti neko gura praznu kašiku u usta.

ili

doktor, koji je nekako zalutao u ginekologiju i akušerstvo ti priprijeti sudom jer nisi poslušala i želiš drugo mišljenje ili kad ti, nimalo prijateljski, obeća da će doći da te izmuze samo dok završi sa vizitom.

Obrok za porodilju u Univerzitetskoj bolnici u Republici Srpskoj koja je ujedno i najveća bolnica u državi

Profesionalnost? Ne bih rekla. Kako je moguće da neko sa takvim ponašanjem pruži nekom normalan tretman? I ko prati ujednačenost usluge?

Mnogo je pitanja.

Ono što je sigurno je da država ne vidi porodilje. Ne poduzima ništa kada trudnice dobiju otkaze. Pravda se jadnim stanjem državanog budžeta čija propast se kruniše npr. ovakvim  potezima ili haotičnim pravilnicima i zakonima koji se donose stihijski i kako kome odgovara pa imamo ovakvesituacije.

Da li stvarno treba da žene nemaju sluha za žene? Da li je normalno da ako jedna žena kaže da je imala jako loše iskustvo pri porodu, da je druga omalovaži govoreći da je njeno iskustvo bilo super sa istim tim doktorom ili doktoricom, gazeći  njenu riječ i iskustvo, kao da brani kućni prag? Kamo sreće da su sve žene imale odličan tretman.

Naravno da postoje izuzeci, ali su oni IZUZECI, a trebaju biti prosjek.

Da ne govorim o crno-bijelim situacijama i da mi nije cilj samo ocrnjivanje možete shvatiti iz ovog posta, kao i mnogih drugih ako u pretragu ukucate “Paprikovac” ili “porođaj”. Kad sve ovo pročitate, vi koji na svako pominjanje realno loših uslova kao i neprofesionalnog i bahatog ponašanja pojedinih članova medicinskog osoblja, onda ćete dobiti odgovor na pitanje.

Da, želimo da se porađamo u hotelu. Zašto da ne. Tamo bi žene  mogle da kupe smještaj i ljubaznost,  a znale bi da uslugu plaćaju samo na recepciji.

preuzeto sa: karadara.net