Sigurno ste čuli onu mornarsku legendu o „Lutajućem Holanđaninu“ brodu koji koji nikada ne može doći u matičnu luku nego mora zauvijek ploviti preko svih sedam mora. Kao u svakoj legendi postoje različita objašnjenja tog prokletstva od osionog kapetana koji je po svaku cijenu želio da oplovi rt Dobre nade po nevremenu, do nekog strašnog ubistva i kuge. Šta god da je u pitanju mornari se kunu da su viđali brod koji plovi morima zauvijek i nikad ne pristaje na kopno.
Zašto vam ovo pričam?
Nisam neki poklonik misterija i nadprirodnog ali nakon što sam pročitao, istina podatak koji je „lansirao SDS nakon razvoda sa Stevandićem, da je on do sada promijenio čak osam (8) političkih partija. Ja sam uspio da nađem potvrde za nekih 5 političkih stranaka: Srpska demokratska stranka, Krajiška demokratska stranka, Srpska radikalna stranka RS, Demokratska stranka za Banjaluku i Krajinu i Srpska stranka pa je asocijacija na Holanđanina je došla sama od sebe.
Priprosta matematika kaže da je od 1990. godine, kada su održani prvi višestranački izbori u Bosni i Hercegovini, do danas Nenad Stevandić na svake 3 godine mijenjao političku partiju ili od kada je dobio pravo glasa 1986. godine do danas partiju je mijenjao na svake 4 godine.
Ima još jedan Drvarčanin koji je takođe lutao kroz burne vode republičkosrpskog višepartijskog sistema ali izgleda da je on ipak uspio da uplovi u mirnu luku sociojaldemokratije. U pravu ste, to je Nikola Špirić.
Zanimljiv je taj Drvar, jel tako?
Ima nečeg iracionalnog ali i parazitskog na tom stranačkom putu Stevandića. On stalno pokušava da bude veći Srbin od onoga što je jednoj političkoj partiji danas potrebno u Republici Srpskoj. Ako politička partija ne želi da se prilagodi njemu, njegovoj misiji i viziji on je napušta i traži novu. Možda bi se mogao smiriti u Dverima? Mogla bi to biti ta sigurna luka u kojoj će istovremeno biti ukotvljen u pravoslavlju, srpstvu, Rusiji i tradiciji a zaštićen od Bosne i Hercegovine, islama, Vatikana, novog svjetskog poretka i svih zala koji nam dolaze sa zapada i bliskog nam istoka.
Možda je sreća u pokretu, a ne u partiji doktore?
Ne treba kritikovati Stevandića što mijenja političke stranke tako često, to je kod nas masovna pojava. Ljudi koriste mogućnosti koje im nudi pluralizma ili jednostavno rečeno žive demokratiju punim plućima.
Tu su mnogo veći problem političke partije koje tako lako primaju konvertite u svoje redove, tako da počinju da liče na sportske klubove u kojima se cijeni baratanje loptom, pregled igre, fizička spremnost ili marketinški potencijal, a ne vrijednosti, stavovi i ideologija koju zastupate. I ne samo da ih primaju već ih odmah nagrađuju funkcijama koje pristojan član političke partije može da dostigne natprosječnim radom na terenu, bezpogovornom poslušnošću i lojalnošću, dobrim mentorom i odumiranjem starog članstva za 10 godina.
Ali to je unutarstranački problem, jel tako?
