Privredno društvo „ABC“ d.o.o. posluje pet godina uredno. Zapošljava dvadeset radnika, redovno im isplaćuje plate. Potom vlasnik tog poslovnog subjekta uzme kredit od jedne banke u visini od milion KM da bi izgradio poslovnu zgradu zajedno sa proizvodnom halom, sve u cilju proširenja svoje poslovne djelatnosti. Međutim, vlasnik tog poslovnog subjekta po struci je građevinski tehničar, on zna da proizvodi dobre natsrešnice, vrata i drugu opremu za enterijer poslovnih prostora, ali se slabo razumije u finansije i ekonomiju. Preskupo mu je da angažuje stručnjake u toj oblasti koji bi mu savjetovali koliki iznos kredita da uzme, da li da uporedo sa izgradnjom objekta izgrađeni dio odmah da izdaje kako bi pokrivao ratu kredita, da li je lokacija tog poslovnog objekta dovoljno atraktivna ukoliko bi sutra morao da proda taj objekat itd. Banka mu prvo odbija dati kredit, međutim vlasnik „ABC“ d.o.o. dobija ponudu jednog od izvršnih direktora te banke da mu ovaj pomogne da se taj kredit dobije, a da zauzvrat taj izvršni direktor dobije mito u visini od 10% od iznosa tog kredita. Vlasnik „ABC“ pristaje na taj dogovor, jer mu je potreban investicioni kapital kojeg u tom trenutku nema dovoljno da bi proširio svoju poslovnu djelatnost. Tako, „ABC“ d.o.o. uzima kredit koji je skuplji nego u zemljama regije i Evrope, jer je ovdje veći rizik poslovanja, te je samim tim „ABC“ d.o.o. u tom trenutku nekonkurentniji od svoje ino-konkurencije. S druge strane, „ABC“ d.o.o. faktički dobija 900.000 KM kredita, 100.000 KM je dobio izvršni direktor banke, a „ABC“ d.o.o. plaća mjesečnu ratu kredita na iznos od milion KM.

 FAZA 2: „ABC“ d.o.o. ulazi u finansijske probleme sa „cash flow“-om, odnosno sa likvidnošću. Sporo se naplaćuju izvršene usluge, dok dobavljači, banka i država svaki mjesec zahtjevaju da im se isplate njihova potraživanja. Radnicima sve češće kasne plate. Vidljivo je da “ABC” d.o.o. ulazi u opasne poslovne vode, međutim ne reaguje niti država, odnosno Poreska uprava RS tako što bi ispitala da li postoji opasnost buduće platežne nesposobnosti „ABC“ d.o.o. a što je razlog za pokretanje prijedloga za otvaranje stečaja nad „ABC“ d.o.o, niti reaguju dobavljači od „ABC“ d.o.o. jer im taj poslovni subjekat, iako kasni sa plaćanjima, ipak plaća, a vremena su takva da je bolje čekati na te uplate nego izgubiti klijenta. S druge strane, banka je obezbjeđena hipotekom nad poslovnim objektom u izgradnji za koji je kredit i podignut, kao i mjenicama poslovnog subjekta i njegovog vlasnika, te je previše i ne zanima šta će se desiti sa tom kompanijom. Niko u banci i ne pomišlja da uradi ono što je normalno u razvijenim ekonomijama, a to je da banka ponudi poslovni konsalting svom klijentu koji očigledno ulazi u ozbiljne probleme, te tako pomažući njega zapravo najviše pomogne sebi, budući da od tog klijenta svaki mjesec dobija ratu na svoj račun. Suočen sa sve ozbiljnijim finansijskim problemima, vlasnik „ABC“ d.o.o. je prinuđen da svoj obrtni kapital, koji mu služi za obavljanje redovnih poslovnih aktivnosti, troši na plaćanje poreza, rate kredita banci, kao i na isplate plata radnicima. Poslije nekoliko mjeseci „ABC“ d.o.o. je suočen sa činjenicom da nema dovoljno novca za kupovinu sredstava rada, da nema para za kupovinu novih mašina, a ni popravku starih, te sam biznis počinje da postaje veoma problematičan. Iz tog razloga, „ABC“ d.o.o. je prisiljen da od još dvije banke traži kredite, dva po 300.000 KM, kako bi mogao da „dođe do zraka“, odnosno do kakvog-takvog obrtnog kapitala da bi imao čime da posluje. Da bi dobio te kredite, koje mu objektivno niti jedna banka ne bi trebala odobriti jer je jasno da je njegov biznis opao, a da će on kredit koristiti za vraćanje starih dugova i završetak poslovnog objekta a ne u svrhu obrta, on dozvoljava da ove dvije banke, Banka 2 i Banka 3, stave takođe hipoteku na njegov poslovni objekat i tako postanu hipotekarni povjerioci drugog reda (iza Banke 1). Vještak koji je računao vrijednost poslovnog objekta to nije radio prema tržišnom, nego prvenstveno prema kriterijumu cijene koštanja objekta, što praktično znači da je procjenjena vrijednost objekta, a na osnovu koje su se banke rukovodile da li će odobriti svoje kredite, jeste značajno manja od realne tržišne. Tako, procjenjena vrijednost objekta je 3 miliona KM, a realna tržišna je trenutno 1,5 miliona KM, s tim da nije isključeno da će ta realna tržišna vrijednost dalje padati, obzirom na činjenicu da je privreda u zemlji u sve težoj i težoj situaciji. Banke nisu glupe i sve to znaju, ali ipak pristaju da odobre tražene kredite jer su njihovi izvršni direktori dobili sad već po 20% od odobrenog kredita (jer je veći rizik), odnosno po 60.000 KM, dok „ABC“ d.o.o. mjesečno mora da otplaćuje dodatne dvije rate koje se odnose na ukupni iznos kredita od 300.000 KM za Banku 2 i 300.000 KM za Banku 3, dok se praktično koristi ne ukupno 600.000 KM kredita, nego 480.000 KM.

FAZA 3: “ABC” d.o.o. je u sve težim finansijskim problemima. Ono više nije u stanju da redovno izmiruje svoje poreske obaveze, ne uplaćuje poreze i doprinose za svoje radnike, kvalitet usluga i radova koje ta kompanija vrši sve je lošiji i lošiji. Radnici polako napuštaju kompaniju, umjesto njih dolaze neiskusniji i nekvalitetniji radnici, jer kompanija ne može više dobro i redovno da plaća najbolje radnike potrebnog stručnog profila na tržištu. Usluga je sve lošija i lošija, „ABC“ d.o.o. ima sve manje i manje posla. Poreske obaveze se nagomilavaju, te u jednom trenutku Poreska uprava blokira račun „ABC“ d.o.o. Međutim, Poreska uprava i dalje ne razmišlja da pokrene prijedlog za pokretanje stečaja nad „ABC“ d.o.o. jer svaka uplata koja „legne“ na račun te kompanije ide odmah na račun Poreske uprave. S druge strane, naplata Poreske uprave u stečajnom postupku je niska (zvanični podaci navode da Poreska uprava naplati svega oko 10% od svojih potraživanja nad privrednim društvima u stečajnom postupku). I treće, ali ne nevažno, je da vlasnik „ABC“ d.o.o. ima i dobre veze sa važnim ljudima u samoj Poreskoj upravi, i da mu oni pomažu da procedura prinudne naplate ide tromo i lagano, da se od faze prinudne naplate do faze zapljene pokretnih stvari čeka i na duže od godinu dana, pa da se potom najčešće zaključuje dogovor o odgođenom plaćanju poreskih obaveza. Taj dogovor ništa suštinski ne mjenja, „ABC“ d.o.o. će dva mjeseca poštovati taj dogovor, treći neće, a potom se ide u proceduru stavljanja van snage rješenja o odgođenom plaćanju poreskih obaveza, što opet traje nekoliko mjeseci. Za cijelo to vrijeme svaki mjesec se na poreski dug „ABC“ d.o.o. „kaleme“ novi dugovi, kao i zatezne kamate. Pored toga, radnici koji su napustili „ABC“ d.o.o. i kojima nisu uplaćivani doprinosi mjesecima, ne mogu se odjaviti u Poreskoj upravi bez njihovog pristanka, što faktički znači da se „ABC“ d.o.o. obračunavaju porezi i doprinosi i za radnike koji faktički više ne rade u tom poslovnom subjektu, a što dodatno i nepotrebno povećava ukupnu poresku obavezu „ABC“ d.o.o. Da bi prekinuo ovo začarano kolo, odnosno da bi oživio svoj primarni posao, vlasnik „ABC“ d.o.o. donosi odluku da uzme još jedan kredit, od Banke 4, i to na iznos od 200.000 KM. Njegov cilj je sljedeći: sa ovih 200.000 KM on bi izmirio sve svoje poreske obaveze i time odblokirao svoj račun. Budući da ima veze u Vladi, on je dobio obećanje da bi u tom slučaju mogao da se nada kreditu od Investiciono-razvojne banke u visini od 2 miliona KM, uz rok otplate od 10 godina i kamatom nižom od one koju nude komercijalne banke. Sa ta dva miliona KM „ABC“ d.o.o. bi steklo ozbiljan obrtni kapital i bilo bi u stanju da normalno posluje i od svog poslovanja vraća sve kredite. Naposlijetku, „ABC“ d.o.o. to i čini, zadužuje se za 100.000 KM kod Banke 4, izvršni direktor te banke dobija 20.000 KM i vrijedan poklon u naturi, banka se upisuje u zemljišno-knjižni uložak poslovnog objekta u treći red povjerilaca, tu su i bjanko mjenice kao formalno pokriće kredita, a takođe banka stavlja i zalog nad zalihama kompanije „ABC“ d.o.o. što je potpuni nonsens, jer te zalihe niko nije niti brojao, već su samo uzete kao pokriće kredita bazirajući se na računovodstvenu, a ne stvarnu vrijednost tih zaliha. Kredit je odobren, Poreskoj upravi je dio poreskih obaveza isplaćen, dio kamata je Poreska uprava otpisala, i sve izgleda sjajno.

FAZA 4: Odmah nakon što je odblokiran račun kompaniji “ABC” d.o.o. ona se suočila sa pravosnažnom i izvršnom presudom od kompanije “DEF” d.o.o. kojom je obavezana da joj isplati dug od 15.000 KM. Potom dolazi slična presuda da se kompaniji “GHI” d.o.o. isplati dug od 20.000 KM. Račun kompanije “ABC” d.o.o. ponovo je u blokadi, kredit od IRB-a više nije moguće dobiti na zamišljeni način, dok stečajni postupak niko i dalje ne pokreće: Poreska uprava jer je to ne zanima, banke jer nemaju interes (imaju hipoteke a znaju da “ABC” d.o.o. ništa i nema drugo vrijedno od imovine), dok ostali povjerioci-poslovni partneri nemaju dovoljno novca da predujme troškove stečajnog postupka u kojem svakako neće ništa naplatiti. Zato vlasnik “ABC” d.o.o. preko sebi povjerljivih lica osniva novu kompaniju “JKL” d.o.o, koja sa njim i kompanijom “ABC” d.o.o. nije u bilo kakvoj zakonski relevantnoj vezi (niti u vlasničkoj, niti u smislu povezanih lica). Tako „ABC“ d.o.o. nastavlja da neokrznuto djeluje i dalje, ostaje dužno drugim povjeriocima i poslovnim subjektima, a dalje ti poslovni subjekti počinju da prate model „ABC“ d.o.o, htjeli-ne htjeli, te i oni počinju da kasne sa plaćanjima ili da uopšte ne plaćaju svojim dobavljačima. Maligni tumor neplaćanja se širi svjetlosnom brzinom, te uskoro cijeli organizam privrede oboljeva. “JKL” d.o.o. koristi zalihe “ABC” d.o.o, infrastrukturu (poslovni objekat), mašine i opremu te kompanije, i za to ili ne plaća ništa ili plaća simboličnu cijenu (čisto da bi nešto “leglo” na račun “ABC” d.o.o. i da bi se Poreska uprava malo naplatila, te tako nastavila sve ovo da toleriše). “JKL” d.o.o. tako pravi ozbiljan profit, jer nema ulaganja u opremu i zalihe, odnosno njena bruto i neto zarada su takoreći identične. Sve obaveze i dugovi sun a “ABC” d.o.o, dok sva zarada ide “JKL” d.o.o. Dobavljači pristaju na ovo, jer im nema druge: “JKL” d.o.o. im ponešto plati, ponešto se kompenzuje sa blokiranim “ABC” d.o.o i to se tako kotrlja. Vlasnik “ABC” d.o.o. im kaže da od “ABC” d.o.o. neće naplatiti ništa, jer je račun firme blokiran, te im predlaže da oni nastave isporučivati robu firmi „JKL“ d.o.o. koja će im isplaćivati tu cijenu za novu robu, dok će se napraviti cesija između “ABC” d.o.o, “JKL” d.o.o. i tih dobavljača čiji je cilj da obaveze “ABC” d.o.o. prema dobavljačima isplati “JKL” d.o.o. u periodu od pet godina. Naravno, od te isplate nema ništa, cilj je samo da “JKL” d.o.o. dobije robu, a da se dobavljači nastanu varati.

FAZA 5: Ubrzo se i poslovni subjekt “JKL” d.o.o. nalazi u ozbiljnim problemima. Da bi mogao da podmićuje potrebne ljude u bankama, Poreskoj upravi, inspekcijama i drugim organima sa kojima bi mogao da ima problem, a pogotovo sa tužilaštvima, vlasnik “ABC” d.o.o. mora sve više gotovog novca da izvlači iz “JKL” d.o.o. S druge strane, dobavljači shvataju kakvu igru on igra, te fimi “JKL” počinju da prodaju robu pod sve nepovoljnijim uslovima (niži rabati od uobičajenih, kraći rokovi plaćanja, veća sredstva obezbjeđenja i sl.). I “JKL” d.o.o. ulazi u finansijske problem, baš kao svojevremeno i “ABC” d.o.o. Za to vrijeme, koje nije kratko i traje nekoliko godina, finansijski su opterećeni:

- “ABC” d.o.o;

- “JKL” d.o.o; -

Svi njihovi dobavljači (u našem primjeru: “DEF” d.o.o i “GHI” d.o.o)

- Banke 1, 2, 3 i 4 (jer “ABC” d.o.o. ne vraća kredite); - Radnici u “ABC” d.o.o. i “JKL” d.o.o. (plate im kasne, porezi i doprinosi nisu uplaćeni, ostalo im se dužno po nekoliko plata);

- Klijenti kojima su “ABC” d.o.o. i “JKL” d.o.o. vršili usluge jer su te usluge, zbog nedostatka obrtnog kapitala i adekvatne radne snage, izvršene traljavo i lose;

- Poreska uprava RS, odnosno država (jer je ostao ogroman poreski dug koji nastavlja da raste svaki mjesec)

FAZA 6: Banka 4 prvo ulazi u ozbiljne finansijske probleme, jer ima mnoštvo klijenata kojima je odobravala kredite koji nisu smjeli biti odobreni, budući da nije bilo odgovarajućih kolaterala (nego fiktivne zalihe i mjenice kojima ništa ne može da se naplati jer obveznici tih mjenica nemaju imovinu na sebi). Ti krediti, dakle, ne mogu da se vrate, dok banka, s druge strane, trpi i određene političke pritiske da dodatno daje neke nove kredite koji takođe neće moći biti vraćeni. Banka 4 naposlijetku krahira. Sljedeće godine isto se dešava sa Bankom 3. Naredne godine isti proces prijeti i Banci 2. Bankarski sistem ulazi u problem, jer su određene banke, što zbog političkih pritisaka, što zbog korumpiranosti svojih rukovodilaca, ugrozile svoj, odnosno kapital svojih štediša. Radnici ostaju bez zdravstvene zaštite i ne uplaćuje im se staž penzijskog osiguranja. Njihova budućnost je neizvjesna, oni se formalno vode da rade i dalje u “ABC” d.o.o. iako rade na crno da bi prehranili svoje porodice. Time se oštećuju Fond PIO i Fond zdravstvenog osiguranja, kao i svi korisnici usluga tih fondova. Ti fondovi, odnosno država, prinuđeni su zato da se zadužuju, bilo napolju bilo unutrašnjom emisijom obveznica, jer realnog novca ima sve manje a potrebe nacije koja stari su sve veće. Mladi napuštaju zemlju i bježe da rade u inostranstvo. Poreska uprava ima fiktivna potraživanja. I njoj je jasno da neće naplatiti sve što potražuje, ali ništa ne čini da podvuče crtu, otpiše potraživanja koja neće moći da naplati, podnese prijedloge za otvaranje stečaja u poslovnim subjektima koji očigledno neće ozdraviti i podnese krivične prijave protiv Što se dugovanja preduzeća prema Poreskoj upravi Republike Srpske tiče, ona su samo po osnovu neplaćenih poreza i doprinosa u prošloj godini iznosila 1,529 milijardi KM,a što je bilo ravno visini ukupnih prihoda u budžetu Republike Srpske u protekloj godini. Dakle, samo po osnovu neplaćenih poreza i doprinosa poslovni subjekti u Srpskoj duguju jedan budžet, odnosno prihode budžeta, a ta cifra bi bila još tragičnija kad bi se u nju ubrojali neplaćeni porezi po ostalim osnovama. Treba napomenuti da su ovo zvanični podaci koje je direktorka Poreske uprave RS javnosti predočila u oktobru mjesecu 2015. godine, kad je dodala i da 429,73 miliona KM čini dug preduzeća u stečaju, nesolventnih i obveznika u likvidaciji, odnosno da četvrtinu ovog ukupnog duga čine dugovanja poslovnih subjekata koji su u stečaju ili bi trebala već da budu u stečaju. Ono što pokazuje gdje nas je sve ova praksa i nečinjenje Poreske uprave odvelo, ono što pokazuje koliko se država ponašala neodgovorno prema privredi, građanima i svojim sopstvenim potraživanjima, svjedoči podatak da je u 2010. godini Poreska uprava po osnovu poreza i doprinosa ukupno potraživala od nesolventnih privrednih subjekata oko 300 miliona KM, odnosno pet puta manje novca nego što je to slučaj danas, svega šest godina kasnije. Dakle, dug nesolventnih dužnika se prema državi povećao pet puta za pet godina, što je stravična progresija koja najbolje ilustruje u kakvom ekonomskom stanju se nalazimo. Ista ovakva progresija postoji i kad je riječ o dugovanjima nesolventnih i nesavjesnih dužnika onim još uvijek zdravim i solventnim poslovnim subjektima, koji na sebi nose teret dodatnog zaduživanja države koja nekako mora pokriti ovu finansijsku dubiozu, i to tako što se ovim zdravim poslovnim subjektima neprestano povećavaju fiskalni i parafiskalni nameti, otežavaju uslovi poslovanja i sve im je teže da trpe pritisak konkurencije iz zemalja u regiji i širem okruženju. Jedino ispravno rješenje jeste podvući crtu, zaustaviti praksu odgađanja neizbježnog, provesti stečaj u svim nesolventnim poslovnim subjektima, istražiti veze između povezanih pravnih lica, pobijati pravne radnje dužnika kojima su oštetili svoje povjerioce, napraviti multilateralne kompenzacije tamo gdje je moguće, i naposlijetku likvidirati sve ono što je trulo. Bolje da u zemlji imamo i samo 1.000 preduzeća ako ona posluju po zakonu, nego da se gađamo fiktivnim brojkama da bismo lagali sami sebe. S druge strane, država ne treba da se petlja u privrednu aktivnost, treba da smanji svoju ulogu, procedure, troškove, poreze i broj zaposlenih u javnom sektoru, a da se ozbiljno bavi kršenjem zakona od strane privrednih i drugih subjekata, odnosno da štiti mehanizme slobodnog poslovanja. Poreska uprava ne smije se više ispraznim ciframa svojih potraživanja kriti od svoje nesposobnosti. Poreska uprava mora dobiti zakonsku obavezu u novom Zakonu o stečaju da podnese prijedlog za otvaranje stečajnog postupka u slučaju da poreski dužnik ne izmiruje u potpunosti svoje poreske obaveze, odnosno da mu je blokiran račun i da je jasno da niti u budućnosti neće uredno izvršavati kako svoje poreske, tako i druge novčane obaveze, odnosno da je jasno da takvim dužnicima neće biti naplaćen dug niti u postupku prinudne naplate. Naša realna situacija u privredi je takva da banke i obični povjerioci u najvećem broju slučajeva neće inicirati pokretanje stečajnih postupaka nad nesolventnim dužnicima, banke jer imaju formalna pokrića u mjenicama i, još važnije, hipotekama i zalogama, a ostali povjerioci jer nemaju čime da predujme troškove stečajnog postupka. Zato je država dužna da preko Poreske uprave počisti smeće i metež koji je sama napravila svojim višegodišnjim nedjelovanjem, propuštanjem da pomogne zdravom dijelu privrede, tolerisanjem nesavjesnog, nerijetko i kriminalnog ponašanja poreskih dužnika. Svi oni koji su oštetili svoje povjerioce, radnike i budžet moraju da odgovaraju, i tek kad se to i desi, te kad najveći poreski dužnici prestanu da budu u milosti različitih vlasti i ministara, te kad se suoče sa nedjelima koja su počinili, mi ćemo moći reći da smo postali ozbiljna država.