Srđan Puhalo

Srđan Puhalo je rođen 1972. godine u Foči, jer u Kalinoviku nije bilo porodilišta.Odrastao je u Kalinoviku uz pomoć roditelja, mnogobrojne familije i "Politikinog zabavnika". Čuvajući krave kod babe Radojke shvatio je da je život veoma težak, pogotovo u Kalinoviku. Do četrnaeste godine bio je učesnik dvije omladinske radne akcije, posjetio koncentracione logore Jasenovac i redovno se takmičio u "Titovim stazama revolucije", što je ostavilo neizmjerni trag na njegovoj krhkoj ličnosti. Srednju školu završio je u Sarajevu, a psihologiju je diplomirao u Beogradu. Iluzije je izgubio prilično rano, a nevinost dosta kasno. Preživio je dva rata, kao i veliku inflaciju u Srbiji, a onda je došao da živi u Banjaluku. Magistrirao je psihologiju u Banjaluci, a doktorirao u Sarajevu. Dobar je otac dvoje djece, a loš muž jedne žene. Nije nosilac nijednog ordena, ali zato ga krase mnogi epiteti kao što su soroševac, nevladinac, strani plaćenik, antisrbin, autošovinista, Bakirov Srbin. Mašta da postane profesor na Fakultetu političkih nauka u Banjaluci. Ima mnogo problema sa pravopisom, stranim jezicima, potencijom i holesterolom.

Srđan Puhalo

Kako sam izdao Ljepojevića

Da li znate da je Milan Ljepojević neki dan promovisao svoju 8. knjigu pod nazivom „Izdaja“. Izdavač „Izdaje“ su Nezavisne novine, a tiraž je 1000 primjeraka. Mašala!

Elem, promocija se održala u onoj maloj Sali Banskog dvora i bila je veoma posjećena, a imala je i težinu. Zamislite kako bi se vi osjećali da vam na promociju knjige dođe Predsjednik akademija nauka i umjetnosti Republike Srpske Rajko Kuzmanović i još pokoji akademik, onda nekoliko senatora na čelu sa Livneom i mnogobrojni manje vili više visokopozicionirani članovi SNSD-a.

Realno, Ljepojević je to i zaslužio, kako sam reče, svojom upornošću, marljivošću i sistematičnošću, koja se naprasno pojavila kada je napustio novinarstvo i postao neko i nešto u SNSD.

Elem, knjiga je velika ima skoro 350 strana, sa sve fotografijama. Podjeljena u sedam poglavlja i to: Pojam, Primjer, Metodologija, Prenesene nadležnosti, Opravdanost, Ključ i Zaključna razmatranja.

Ja ću se baviti samo prvim poglavljem jer sam toliko uspio pročitati, za ostala poglavlja nisam imao ni želudac ni hrabrosti.
Uprvom poglavlju Ljepojević pokušava da nam daje istorijsko viđenje izdaje i kako se društvo odnosilo prema izdajnicima s akcentom kako je to definisano u SFRJ i Ustavu SAD. Kada Ljepojević svede na izdaju na pitanje karaktera i morala poziva se na Ajnštajna koji je onomad rekao da je „karakter bitniji za uspjeh od inteligencije“, zaboravljajući da je Ajnštajn u nacističkoj Njemačkoj bio proglašen za izdajnika jer je govorio protiv tadašnjeg legitimnog i demokratski izabranog prvog čovjeka Njemačke, Adolfa Hitlera.

Nakon toga autor nam daje plastične primjere različitih vrsta izdajnika i izdaje.

Prvi pomenuti je Dimitrije Ljotić i njegov „Zbor“ koje Ljepojević danas povezuje sa „otuđenim slojevima ljudi“ (šta god to značilo), koji na vlast mogu doći samo ukidanjem R.Srpske i postavljanje, od strane inostranih pokrovitelja, njih za lokalne satrape. Meni se čini da se ovo odnosi na opoziciju u Republici Srpskoj, mada se autor uzda u inteligenciju čitalaca koji će lako prepoznati o kome je riječ.
Drugi tip izdajnika je Marija Vargasa Ljosa, pisac koji sebe geografski smatra Peruancem tj. on je Peruanac samo zato što se tu rodio. Ljepojević se pita da li jedna takva osoba ima moralno pravo da se kandiduje za šefa te države, kao što je on učinio, iako je u tom društvu „duhovni tuđin“.

Treći tip izdaje su Pečerin i Berđajev koji su radikalno i destruktivno kritikovali sve svoje tuđim aršinima. Danas u Republici Srpskoj to su ljudi koji su duhovno otuđeni od sredine iz koje su potekli, preziru tradicionalne vrijednosti i shvatanja, usvajanje tuđih mjerila kao apsolutne i superiorne i želja da se u svakom treutku naudi i sudi svojoj zemlji, da se njihova zemlja stalno nalazi na optuženičkoj klupi i zlurado lično učešće u tom krivičnom procesu. Najbolji primjeri za to su Tanja Topić i Mladen Ivanić.

Četvrta grupa izdajnika, koji su danas na marginama, ali Ljepojević očekuje da će biti sve glasniji su oni koji se bave bespoštednom kritikom svog naroda. Autor navodi primjer Svetlane Slapšak i Nenada Prokića, dok istovremeno knjigu „Godine raspleta“ Slobodana Miloševića naziva remek- djelo.

Ovdje sam se pokolebao, ali sam nastavio da čitam.

Sledeća vrsta izdajnika su oni koji rade na „osporavanju duhovnih oblika sopstvenog naroda“. Satanizacija srpskog naroda, svođenje njegovih psihičkih odlika, kulture i istorije na karikaturu, osnovni cilj je propagandnog rata koji se vodi sa zapada. Ovdje se Ljepojević poziva na Stefana Karganovića dok Predraga Simića, direktora jednog beogradskog instituta za proučavanje spoljne politike, meće među izdajnike.

Potom slijedi spisak ostalih izdajnika književnik Slobodan Selenić, novinar Miloš Vasić, Mihajlo Mihajlov, Aleksa Đilas i neizostavni Srđa Popović, dok za dramskog pisaca Siniša Kovačević ima malo više razumijevanja nazivajući ga dobronamjernim nacionalnim mazohistom.
Ovdje sam se rasplakao.

U nastavku knjige Ljepojević prikazuje mehanizme izdaje SDS i PDP tj. kako je tekao prenos nadležnosti protiv kojeg se kako reče na promociji knjige samo Dodik bori i niko više.

U tom žaru prikazivanja „Izdaje“ Ljepojević ne spominje, ili ja nisam našao, kako su o zakonima koji se tiču formiranja vojske BiH, formiranje SIPA, formiranje Uprave za indirektno oporezivanje, CIPS-a, Državne granične službe glasali tadašnji poslanici SNSD-a.
Takođe je interesantno vidjeti kako u žaru kritikovanja SDS-a i tadašnjeg njegovog predsjednika Dragana Kalinića, zbog izdaje, autor previđa da je trenutni savjetnik za politička pitanja svemoćnog i bezgešnog predsjednika Republike Srpske Dodika, upravo taj isti izdajica Dragan Kalinić.

Ovdje me obuzeo strah i nekontrolisano drhtanje.

I dok Ljepojević tokom cijele knjige, ali i promocije, kuka nad prenesenim nadležnostima, unitarizaciji BiH i izdaju pročitajte šta mu je recenzent knjige Tadej Labernik govorio 2005. godine kada je bio ambasador Slovenije.

„RSE: Šta je ono što je Bosni i Hercegovini najveća zapreka u tom snažnijem koraku naprijed?

LABERNIK: Uz svo poštovanje, Dayton je zaustavio rat u Bosni i Hercegovini, ali od tada je prošlo deset godina i treba naći nova rješenja za unutrašnji ustroj države. Sadašnji sistem je previše kompliciran. Mnogo novca troši administracija, mnogo je podjela vlasti na svim nivoima i to je, naravno, vrlo skupo. Teško je za bilo koju zemlju da izdrži ovakvo unutrašnje zadovoljstvo. Ali, vidim i tu zrake svjetlosti, pošto je počela dosta aktivna javna debata o promjeni unutrašnjeg uređenja Bosne i Hercegovine, što je vrlo pozitivno i ja sam uvjeren da će dati neke rezultate. Prije svega moj savjet je da, pošto je Bosna i Hercegovina multikulturna država, u kojoj žive tri konstitutivna naroda, sve dogovore treba ostvarivati konsenzusom, svakom narodu treba omogućiti jednaka prava, treba se dogovoriti, ljudi se moraju dogovoriti u kakvoj zemlji žele da žive, kako će biti uređena. Jer, u Evropskoj uniji se neće pregovarati sa dijelovima zemlje, bilo kako se oni zvali, već će se pregovarati sa vladom jedne zemlje, sa državom i tu je bitna stvar da Bosna i Hercegovina napravi još jedan korak dalje od ovoga što je sad činila.“

Nakon ovoga shvatio sam da polako tonem u šizofreniju i prestao sam sa čitanjem ove budalaštine.

Izvini Milane i ja te izdah!

 

 

Komentari
Twitter
Anketa

Da li je opozicija u Srpskoj trebala učestvovati na mitingu u Banjoj Luci ili nije?

Rezultati ankete
Blog