Nakon što je jasno da europska Hrvatska svoj orjentir na budućnost ne krije, niti ga se stidi – predlažem da bistu, ili još bolje spomenik Stepincu u prirodnoj veličini postave na sred Jelačićevog trga. To bi podrazumijevalo da se skloni ban. Možda to i nije problem, jer je ovaj novi – stari orjentir daleko važniji. To bi umirilo one prosvjednike koji i zanemaljiv broj Srba žele vidjeti izvan Hrvatske.

Takođe mislim da Srbiju konačno treba pustiti na miru. Osim da, možda, Srbija nas neće da pusti na miru. Teško mi je da o ovome donosim sud, jer mi, naravno, nisu poznate relevantne činjenice. Međutim, dovoljno je pogledati lice izmučenog premijera Srbije pa da se shvati da smo im mi uteg oko vrata. Briga za nas postaje sve veći teret, a mi u RS, kao djeca s posebnim potrebama, nikako da izađemo iz zabavišta tj. vrtića, da odrastemo pa da možemo sami da vidimio šta ćemo i kud ćemo.

Naravno, da ja znam šta znači revizija tužbe BiH protiv Srbije za genocid. To znači da i mi Srbi iz RS-a tužimo Srbiju, našu maticu, iako nas sveprisutni Ramiz S, taj n a š potpredsjednik, koji kad bi pogledao sebe u ogledalu - ne bi tako rado i tako često izlazio u javnost /ja to naravn lično ne tvrdim, ko sam ja da tvrdim nego tvrde mnogi što ga gledaju i kažu da im pripada muka od radosti što baš on objašnjava kako je nama s njima dobro, samo mi to ne shvatamo/. On „koji nema nikakva prava u RS „ ima pravo da nas pljuje gdje stigne i kako stigne, a ubjeđuje nas, gledajući nas kao mačka miša , da revizija u kojoj mu tužimo Srbiju nema veze sa dobrim, prijateljskim, evropskim i svim drugim odnosima,koje Federacija BiH gaji i njeguje sa Srbima u RS-u, a pogotovo sa Srbijom. S kojom on /Salkić/ i SDA žele najbolje moguće odnose.

Iz izjave Vučićeve da se naslutiti da mu razgovor s našima nije nimalo mio. Pitam se kako će to izgledati. Najbliže sam tome da će on umiriti strasti, da će vratiti stvar u neke okvire /ne u institucije, jer Bakir Ivaniću postavlja uslove za sjednicu Predsjedništva, dakle njemu ne pada na pamet bilo kakav dogovor/. Možda je Mogerini u međuvremenu nešto preduzela /poljupci su poljupci/ pa će stvari u Beogradu biti lakše za „premoštavanje“!

Lično mislim da je Srbija dovoljno moćna da se brani sama .Bez obzira na Dejton, bez obzira na svu ljubav Srbije prema nama - ona je na prekretnici da odluči s kim će i kako će dalje. Kome će oprostiti, kome neće. S kim će imati odnose, s kim neće. Što bi jedna revizija tužbe za genocid uništila tako dobre odnose kakve ima BiH i Srbija! Napad na Vučića u Srebenici nema veze s naporima da se odnosi izglade. Izetbegović savršeno razumije metod tihe moći. Ako bi to činilo dobra za nešto /nemam pojma za šta, ponovo će otići u Skadarliju da mu pjevaju na uho..A Vučić neka i ove godine ode na o n o isto mjesto, tek da vidi da li se nešto promijenilo.

Evropa cijeni podvige te vrste.

Da li je s r p s t v o, kao zastrašujuća riječ za Evropu /mislim na bivše republike bivše države u kojima su živjeli Srbi/ kao takvo ugroženo tek s a d a? Odnosno kada je bilo nepovratno ugroženo? Kada smo mi izgubili orijentire?! Kada su Hrvati dobili orjentir? Kada je Kosovo dobilo orjentir? Odgovor na ovo pitanje zahtjevao bi vraćanje unazad negdje sve do sedamdeset i neke – a ja nemam vremena da lametiram nad stvarima za koje popravni ne postoji.
Jednom rječju, nisam za dugačke elaborate, koji ničemu ne služe.

„Republika Srpska je dejtonska kategorija“ je mantra koja u prevodu znači ja te tužim i ja ti sudim. Da je drugačije, ne bi Salkić dolazIo svako malo na TV i plašio narod. Doveli bi prof. Spahića, koji je em zgodan, em pametan. Ovako, ja lično, evo, zašto ne biti iskren, ne mogu da zaspim nakon što ugledam poznato lice, kako nam se smiješi, sve voleći nas kao Bajro mater,što bi rekle moji bivše komšije.

Ja vjerujem da Vučić može sam, kano klisurina da odgovori i na ovaj izazov vremena.Ako mu ne treba Nikolić,vjerujem da mu ni mi ne trebamo, niti mu naša podrška nešto posebno znači. Nikad ne reci nikad –pa tako ni sama ne znam ko će kome u Beogradu dati podršku, mi Srbiji, ili Srbija nama. Savez mi je djelovao veoma odlučno/mada je Šarović djelovao kao majka Tereza neko veče/, skoro da se ne povjeruje, tako da se možemo sjetiti one divne/ ali i tužne „za Beograd svi su spremni... Naravno mislim na zajednički odgovor.

Na kraju, nama genocidnim ,genetski poremećenim, zločinačkim, nemogućim i u istoriji po zlu jedinstvenim Srbima, ostaje još da Vlašić preimenujemo u Bošnjačić/to sam neki dan čula i slatko se nasmijala/,pa možda naše duboke razmirice splasnu. Da uvedemo bosanski jezik u sve škole, da skinemo slike svetog Save , Bogorodice, svetog Djordja sa zidova škola – a stavimo slike Salkićeve .
Kao naše orjentire za srećnu budućnost B i H.

A može i za Europu, što da ne !