Prije neki dan pojavila se informacija u medijima, naravno vrlo stidljivo, da se sa predsjednikom Dodikom sastao episkop Jefrem i da su razgovarali o uvođenju vjeronauke u srednje škole Republike Srpske.

Izgleda da je sve dogovoreno, na obostrano zadovoljstvo, samo se čeka septembar.

Potpuno razumijem želju Srpske pravoslavne crkve za dominacijom nad dušama i mozgom Srba u Republici Srpskoj, kao što mogu da razumijem i želju te iste crkve da pozapošljava svoje vjeroučitelje. Imam razumijevanje i za nagodnost Dodika prema najvećoj provladinoj organizacijom na Balkanu, ali ipak mislim da je uvođenje vjeronauke u srednje škole nešto o čemu treba da se povede javna rasprava u javnosti,  među prosvjernim radnicima, pedagozima i psiholozima,  i da to ne smije biti razgovor između dva čovjeka na kanabetu u zgradi predsjednika Republike Srpske.

Tom prilikom episkop Jefrem je izjavio "Omladina koja odrasta mora da bude upoznata sa svojom vjerom, kulturom, istorijom, prošlošću, kako bi na najbolji način mogla da kreira i budućnost".

Naravno svi ćemo se složiti sa ovom izjavom episkopa Jefrema, ali episkope vjeronauka nije pravi put da se dostigne taj uzvišeni cilj.

A evo i zašto:

• Recimo zašto srednjoškolci u Republici Srpskoj, pored srpskog jezika ne bi izučavali antropologiju ili etnologiju i na taj način učili o svojoj kulturi, prošlosti? Ako ne znate, antropologija proučava kulturnu i biološku različitost ljudi, a etnologija se bavi kulturom  pojedinih naroda. Realno, ove nauke su mnogo kompetentnije za ove teme od vjeronauke, koja i nije nauka, već skup vjerovanja.
• Ako srednjoškolci u Republici Srpskoj žele da nauče više o istoriji i prošlosti, ovih prostora i srpskog naroda, šta će im vjeronauka. Istorija se uči u osnovnoj i srednjoj školi i ako im to nije dovoljno onda redefinišite plan i program za predmet istorije umjesto što  im namećete vjeronauku, koja i nije nauka, već skup vjerovanja.
• Ako želite da pomognete djeci oko etičkih dilema koje danas more svijet, pa i Srbe, eto im filozofije i etike, a zašto ne i dobre književnosti, koje se time bave još od prije pojave hrišćanstva. Osim toga, zašto im se za probleme braka, abortusa, vještačke oplodnje, homoseksualnosti, mješovitih brakova davati samo pravoslavna načela, kada postoje i neka druga vjerska i filozofska učenja i viđenja jednako relevantna.
• Kada govorimo o očuvanju nacionalnog identiteta kod mladih Srba, postavlja se pitanje zar nije dovoljno što im se taj identitet ugrađuje već osam godina kroz vjeronauku u osnovnoj školi, porodici, na RTRS-u, na slavama, na paradama i stadionima. Osim toga hrišćanstvo, baš kao i islam  je nadnacionalna religija i nema ništa pogubnije za njih kada se svedu samo na svoju naciju. Barem mi to u Bosni i Hercegovini znamo.

Realno, ne uvodi se vjeronauka zbog djece, već zbog crkve i ali prije toga volio bih da mi neko iz kabineta predsjednika Republike Srpske, Ministrarstva obrazovanja, Prosvetno pedagoškog zavoda ili Srpske pravoslavne crkve, predoči nezavisnu i objektivnu evaluaciju predmeta vjeronauke u osnovnim školama.

Volio bih da vidimo da li su postignuti zacrtani ciljevi:

1. Da li su srpska djeca koja su pohađala vjeronauku u osnovnoj školi postala pravi pravoslavni vjernici ili to samo foliraju?
2. Da li su postali slobodne, nezavisne i odgovorne osobe koje se ničega ne plaše do Boga?
3. Da li srpska djeca žive po hrišćanskim postulatima ili se sve svelo na krštenje kad prođu pored crkve, „Oče naš“ na slavama i posta u svrhu dijete?
4. Šta su i koliko su djeca naučila o islamu, katoličanstvu i judaizmu sa kojima se svakodnevno susreću u Bosni i Hercegovini?

A evo šta kaže nauka.

Prema mišljenju Pašalić-Kreso (2004) vjeronauka danas u našem školstvu najčešće utiče na kreiranje odgojne klime mi i oni, i kod jednog broja djece razvijaju osjećanja više ili niže vrste (većina nad manjinom), netrpeljivosti, animoziteta, pa čak i apatridskih. Istraživanja su pokazala da religija, naročito na našim prostorima, utiče u velikoj mjeri na kreiranje etničkog identiteta (Puhalo, 2006; Smajić, 2010). Studije iz regiona (Pantić, 1991; Čorkalo i Kamenov, 1999; Šram, 2001)  su pokazale da je povećanje distance među etničkim grupama povezano s povećanom religioznošću.  Slične rezultate je dobio i  Dušanić (2009)  u svom istraživanju u kojem religioznost negativno korelira sa prihvatanjem odnosa sa različitim socijalnim i etničkim grupama. Puhalo (2010) je pokazao da religija „stoji“ na putu pomirenja među stanovnicima Bosne i Hercegovine i podržava dogmatsko mišljenje, a  istraživanja Dušanića (2005 i 2007)  i Smajića (2010) i su pokazala da  religiozni pojedinci imaju izraženu nacionalnu vezanost, autoritarnišću i etnocentrizam. (vidi u Puhalo, 2013). Istraživanje Dušanića iz 2005. (Dušanić, 2007) godine na adole­scentima Republike Srpske je utvrdilo nisku, ali  značajnu, korelaciju dogmatizma sa intrinzičkom religioznošću, religio­znim iskustvom i religioznim fundamentalizmom.

Nema tu mnogo razloga za optimizam.

Zanemarimo li nauku i njihovo blebetanje i okrenemo se oko sebe vidimo pune kladionice i kafiće, nepotizam, korupciju, patokratiju, nepravdu, strah, apatiju, mlade koji odlaze odavde. Dragi moj predsjedniče Dodik i episkope Jefreme, nema tu mnogo ljubavi, smjernosti, darežljivosti, mudrosti, čojekoljublja, trpeljivosti i revnosti u vjeri i molitvi, nema tu pravoslavlja. Zapitajte se gdje griješite?

I nisam siguran da će naši  mladi pravoslavci moći u budućnosti pariratimilenijancima?

Na kraju zapitajmo se da li uvođenjem vjeronauke u srednje škole uvodimo Republiku Srpsku u Srednji ili 21. vijek?

#VasGlas  # VasaPrica