Irma Antonia Plavčić

Najbolja životna partija

Ima tako ljudi koji sasvim slučajno uđu u nečiji život i ostave nevjerovatan trag, pomognu da vlastiti život sagledaš iz sasvim drugog ugla i konačno počneš cijeniti ono što imaš a što si do tada uzimao zdravo za gotovo. Upravo takva osoba je bila ona.

Dok sam sa Tamarom dogovarala detalje boravka vidjeh da je nepoznata djevojka ušla u kuhinju nešto da ostavi. Ljubazno se pozdravila, obavila šta je trebala i nestala onako kako se pojavila. Učini mi se da ima nešto neobično na njoj, nešto drugačije što baš svakodnevno ne viđam ali ne shvatih o čemu je riječ.

Prva pomisao mi je bila da sam preumorna od puta, još me sigurno i jako sunce ošamutilo a misli i želja da se čim prije rashladim u moru su mi mašti dali da se poigra da vidim nešto čega nema.

Brzo sam na situaciju zaboravila pa joj čak i navečer nisam pridavala nikakvu važnost dok smo u zajedničkoj kuhinji bile obje. Dok sam spremala večeru, ona je nešto tipkala na laptopu. Zatekla sam je sat vremena ranije u istom položaju. Nikad nisam shvaćala ljude koji rade na odmoru ali kako je sve više freelancera, nisam na nju obraćala previše pažnje.

Znala bi mi uputiti ljubazan osmijeh i nastavljala je tipkati. Odjednom se počne derati na laptop. Znate ono kada tipkamo, zaboravimo da spremamo šta radimo i u po posla sve nestane. E tako mi se i ova situacija učinila. Malo sočnih psovki na britanskom engleskom, malo mrštenja i pokoje otpuhivanje.

Gledam je u čudu i pitam treba li pomoć na šta samo odmahuje i kaže kako njoj nema pomoći. Opet se baca na tipkanje. Opet je gledam i opet je nešto čudno i neobično ali nikako da shvatim šta. U jednom momentu mi pogled pada na njene ruke i tada shvaćam. Ona nema ruku. Ona, koja tipka neki tekst kao luda barem sat i po. Nema ruku. Zapravo nema šaku. Ali tipka. Onako kako ja sa obje tipkam ona to radi sasvim normalno s jednom i onim što joj je ostalo od druge.

Naučena da je „nekulturno buljiti“ skrećem pogled ka svojoj večeri ali misli su mi kod nje. Počinjem razmišljati kako bi se ko nosio sa datom situacijom, koliko jaka ličnost moraš biti da naučiš živjeti kao da je sve normalno, kao da ne fali dio tebe. Pokušavam da sebe stavim u tu situaciju i postaje zastrašujuće.

Kod nas se kaže „zdrav čovjek ima hiljadu želja a bolestan jednu“, i pitam se da li se ona vodi tom mišlju ikada. Izgleda tako bezbrižno. Izgleda kao neko kome je sve u životu onako kako treba da bude. I počnem joj malo zavidit na tome. Bože, ja koja sam zdrava i kojoj je jedina briga u životu činjenica što već godinama nemam stalan posao, tamo negdje na moru zavidim nepoznatoj djevojci bez ruke što izgleda kao da je najsretnija osoba na svijetu.

Brzo smo se sprijateljile. Početak i kraj dana nismo mogle zamisliti bez ženskog susreta, dijeljenja priča, iskustava i pokoje sočne trač partije. Noći su bile rezervisane za smijeh, toliko glasan da se čuo i tri ulice dalje. Kada smo zajedno sjedile, znalo se. Čulo se. Bila je puka suprotnost mene. Već duže od 2 mjeseca na putu, vođena unutrašnjim glasom gdje će koliko dugo ostati. Za štrebera poput mene, a koji sve u detalj unaprijed isplanira, potpuno nezamislivo.

Par noći smo zajedno kuhale i dok sam je posmatrala kako se sasvim ležerno kreće po kuhinji i bez nekih problema otvara tegle sama, govorim joj kako joj se divim na lakoći kojom obavlja svakodnevne poslove. Samo se srčano nasmijala i rekla mi da sam šašava. Pitam je zašto šašava, jer ja baš i nisam sigurna kako bih se ponašala da sam na njenom mjestu.

Ispričala mi je da je od rođenja imala zdravstvenih problema i zbog komplikacija koje su uslijedile izgubila dio ruke ispod lakta. Ona na to ne gleda tako tragično kao drugi. Kaže da je vremenom naučila da izvuče najbolje iz situacije. Najveća podrška u životu joj je bio otac, pa nakon njegove smrti prije nekoliko godina počela je da živi punim plućima, koristeći svaki trenutak koji joj se pruži.

I tako dok sam se ja penzionerski izležavala na plaži i čitala knjigu, ona je otišla na rafting, pa  kajaking. Moje jutarnje trčanje je nadmašila planinarenjem na najviši vrh iznad grada, samo kako bi napravila savršenu fotografiju. Kad me je spopala nekakva nostalgija, ona je bila ta koja me je zasmijavala i pričala dogodovštine uz napomenu da godišnji odmor nije vrijeme za tugovanje.

Opomenula me za svaku nepotrebnu brigu koju sam brinula, na glupu suzu koju sam pustila a za koju nije bio valjan razlog, za ljude koji su neopravdano još uvijek bili dio mog života i truju me svojim problemima a ja ne živim onako kako zaslužujem. I tako godišnji koji je trebao biti samo vrijeme namijenjeno opuštanju, postalo je vrijeme pronalaska nećeg mnogo važnijeg. Pronalaska unutarnjeg mira.

U jednom od bezbroj razgovora mi reče kako je ona za sebe otkrila tajnu da i kada ti život dodijeli baš loše karte, ti odigraš najbolju partiju.  I njom se vodi u životu. Izgleda da sam trebala putovati satima, u nepoznatoj kuhinji sresti potpunu strankinju koja greškom stavlja ajvar u pastu u pola dvanaest navečer kako bih se prisjetila nečega što već znam ali sam jednostavno smetnula s uma.

I dok je Miranda poslije svoje granice ispitivala na desetodnevnom seminaru potpune tišine u budističkom hramu negdje u Indiji, ja ispunih obećanje dato samoj sebi da ću napokon sebi biti najvažnija i manje planirati naredne korake već jednostavno početi živjeti.

Srećom, univerzum mi je u posljednje vrijeme slao samo divne ljude koji su mi bili i ostali nadahnuće i nevjerovatna podrška u velikim životnim promjenama. A one loše karte....nekada se zaista pretvaraju u najbolju životnu partiju, ikada odigranu, a riječi bivše prve dame SAD-a Elenor Ruzvelt imaju jednu od najsnažnijih poruka.

„Svrha života je živjeti ga, iskusiti maksimum iskustava, pružiti ruku s nestrpljenjem i bez straha za novija i bogatija iskustva.“ (Eleanor Roosevelt)

 

Prenošenje blogova i tekstova sa portala Frontal dozvoljeno je nakon isteka 48 časova od objave bloga ili uz pismeno odobrenje redakcije (29.10.2019.)


Komentari
Twitter
Anketa

Gdje planirate doček Nove godine?

Rezultati ankete
Blog