Radmila Trbojević

Ima sve gore od goreg

Pametno nedavno reče glumac V. Ćetković, parafraziram, danas se može svašta reći, ali to nema nikakvog efekta.

Zapravo, lupetanje i ulizivanje mnogo se više cijeni i mnogo, mnogo više isplati. Karakter, obrazovanje, kućni odgoj, neki kakav takav pedigre iz, ako smijem reći, onih vremena, hrabrost da se ima svoj stav - osobine su koje više nemaju nikakvu vrijednost. Dapače, što si veća guska u magli, ili nepismeni mazgov i grubijan – to ti cijena skače do neviđenih političkih visina.

Moram ovdje kao rijedak pozitivan primjer sa zadovoljstvom da istaknem intervju gosp. Zlatka Kneževića predsjednika Ustavnog suda BiH, koji je dao nekoj BiH televiziji, nisam zapamtila kojoj, nije ni važno jer sve  su iste - koji sam saslušala skoro bez daha. Zašto? Zato što je govorio pravnički, rekla bih sudijski, stručno i kratko, tečno, muškim stavom - bez uzmicanja, nadmudrivši i skoro pa devastirajući, njemu i RS-u, nenaklonjenog voditelja, koji je ceptio od potrebe da gosp. Kneževića izvede iz takta, da ga uvede u raspravu u kojoj bi zajedno osudili Dan Republike Srpake, naš 9. januar. Gosp. Knežević je to objasnio baš virtuozno – tako da voditelj zapravo uopšte nije shvatio šta mu sagovornik objašnjava. Nije mu uspjelo da zbuni mirnog i u pravnu nauku utemeljenog čovjeka, iz čije je svake rečenice bilo jasno da je znanje i praksu stekao na način kako je to bezpogovorno tražila nekadašnja pravna škola. Bio je to, smjelo bih rekla, u zadnjih par godina rijedak intervju jednog nadmoćnog pravnog stručnjaka, odličnog govornika, mirnog i sabranog čovjeka, koji zna šta i o čemu priča. Svaka čast!

Ima naravno i drugih primjera.

Postoji  granica preko koje neki političar smije i može preći. Neko se sam, ili ga zaustave u posljedni čas. Neki to naravno nisu u stanju. Zato se političari posebno i mjere i cijene, ne po onome kako reaguju, nego kako ne reaguju. Čuvena je bila reakcija ministra Lukača u samoodbrani, pa reakcija mladog i neiskusnog Stanivukovića u zanosu političke borbe, hrabra je bila i reakcija profesorice Trivić. Moram priznati meni je ostalo i danas nejasno - što ne imade niko od muškaraca iz PDP–a muda da muški iskorački i odbrani ono dvoje mladih, koji su u žaru borbe pomislili da Skupština jeste mjesto sučeljavanja argumenata  i donošenja zakona.

I slučaj gosp. Čubrilovića već pomalo pada u zaborav, jer je on hrabro pretrpio hospitalizaciju, prećutao što prećutati treba – i izgleda preteka u politici, što bi rekli naša nekadašnja braća Crnogorci.

E, a nema više onoga kao nekad...  Putuj igumane i ne brini za manastir....

Nema, bar ne u bratskoj Crnoj Gori. Crni Milo odluči da manastire srpske pravoslavne otme. I zemlju da prigrabi. Bože, oprosti Milu i neznabošcima, jer  možda ne znaju šta rade. Ili, pak vrlo dobro znaju i svjesno udaraju u živo meso naroda, guraju brata na brata.. Nesrećnici kažu javno da se ne boje Boga i ne stide naroda! Svjesni su oni kuda vodi ogrešenje prema Crkvi, nisu oni baš svi od juče. Strah od Mila je bio jači ali neće dovijeka biti! Ono što  ja znam jeste da je svaki Crnogorac, koga sam u životu srela i upoznala, od policajca na granici do prodavačice u samposluzi - baš kao i ja lično, samo na pomen Svetoga Vasilija, čudotvorca, slava mu i milost ustajao, sve krsteći se. Teško onome ko ovo izda, a poklonio se ikada i zaplakao iz dubine duše, a da ni sam ne zna kako i zašto - pored kivota Sveca ostroškog.  

Ovih dana uzela sam sve  što sam uspjela naći da pročitam, e da igdje nađem utemeljenja onome što oligarsi crnogorski ozakoniše. Neću zamarati nikoga šta pročitah i u šta se ponovo uvjerih. Sve se to zna. Nisu Milo i njegovi uzeli da pročitaju zapise i sjete šta su im preci pričali i zapisali - za šta su se borili nego su skočili sa izdajničke skakonice Dedajićeve i drugih izdajnika, a da vidjeli jadni nisu da tamo gdje skaču – nema vode tj. mora. Neće izdobriti ni Milu, ni njegovima – pa da imaju na cijeloj obali svojoj svaki metar Porto Montenegro sa jahtama od milion dolara i više - zalud im bogatstvo kad gube dušu - pa eto neka nama ne daju da se okupamo u onome prljavom moru od 11h pa nadalje – neka ne daju da kročimo tamo gdje smo mislili da su nam svi braća. Nikava šteta. Može i bez njihovog mora - ako mora.

Ali put za Ostrog biće nam otvoren, taj put ljudska ruka neće zatvoriti.  

Bilo je zla i goreg i većeg. Bilo je i gore od goreg. Ali, narod zna kada ustaje, narod se ne dešava tek tako, nego onako kako osjeća. Stoga, čekam da i Banja  Luka molitveno narodno ustane. Da ne ostane zadnja. Sramota je da u koloni podrške vjerujućem srpskom narodu Crne Gore - ovaj grad bude zadnji. I poruka onima koji misle da je ovo slučajna Milova odluka. Nije. Moćni vladari svijeta nemaju ni vjeru, ni naciju. Oni ovdje udariše prvo na srpske svetinje  - a onda će i na vjerujuće ostale.  

Njihova crkva i njihova vjera – je novac. Oni ne prave izuzetke, oni samo naizgled i privremeno odustaju od svojih, globalnih ciljeva.                                      

 

Prenošenje blogova i tekstova sa portala Frontal dozvoljeno je nakon isteka 48 časova od objave bloga ili uz pismeno odobrenje redakcije (15.01.2020.)

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne predstavljaju nužno uredničku politiku portala Frontal

 

 

Komentari
Twitter
Anketa

Čega se u ovom trenutku najviše plašite?

Rezultati ankete
Blog