Nekadašnjem novinaru, S. Pećaninu, neko veče na N1, ukaza se crna budućnost naroda ove zemlje i šire, kao da je da pred njim kristalna kugla, fali mu samo tarot da sve potvrdi, te vidje da je ovo što nam se dešava u Crnoj Gori i šire u regionu isto kao devedesetih, da dolaze „popovi, a za njima topovi „jer se sve što ne valja davno zakorjenilo i zakopitilo među agresivnim Srbima i Srbiji. Hrvati nisu htjeli lijepu njihovu sedamdesetih godina prošlog vijeka, Slovenci nisu htjeli da budu sami, osim da Srbija nastavi da kupuje frižidere “Gorenje“, što radi i dan danas. Šiptari nisu davno usanjali san, koji danas ostvaruju, dakle da parafraziram, da se sve, sudeći po pomenutom filozofskom razmišljanju Pećanina, što je genocidno, zločinačko i agresivno prelijeva u zemlju Bi, zemlju dobrih ljudi, onih koji, mada su ratovali, nisu nikoga ni ubili, ni ozlijedili, koji nemaju veze sa ratnim zločinima, osim nekih par procenata, a šta je par procenata odsječenih srpskih glava! Ratovali tj. branili se sa oko nekih oko četiri stotine hiljada boraca, mislim da toliko danas ima branitelja, plus minus kojih pedesetak hiljada.

Kad bi katastrofični S. Pećanin samo u naznakama spomenuo i ono što su radile njegove gazije Srbima, ali i Hrvatima, da se ne zaboravi, ili kad bi se izdigao iznad mržnje prema Republici Srpskoj, kad bi analizirao – a on to očito ne radi, možda zato da se ne zamjeri svojima, ili baš lično ima taj stav, tada bi se u ovoj zemlji možda neko i zadržao u nadi da se ovdje može živjeti na način kako živi sav normalan svijet, recimo, na Zapadu, dakle u miru i sreći. Po njemu nema šanse za mir, za budućnost, nema izgleda da ovi što ovdje ostanu, dočekaju ono što su zaslužili, tj. makar osjećaj da rat nije stalno ante portas – a razlog je to što susjedna Srbija i dalje velokosrpski misli, agresivno, naravno, sve velokosrpski se nadajući, nudeći se, moleći bezmalo moćnike, da uđe u EU. Bravo Pećanine, kakav visokoumni zaključak!

A onda na red dođe i Crna Gora Pećaninu, kao velika briga i njegova i voditeljeva... Digli se Srbi pravoslavci, stare bundžije, koje Milo ne može utišati, jer im u litijama pomažu svi Srbi iz regiona. Zabrinut Pećanin očekuje agresiju Srbije na Crnu Goru. Kakva nevjerovatna glupost! Kome je to do rata? Da nije Srbiji, možda!? Osim ako Pećanin zna nešto iz tajnih masonskih kanala, trilaterale, iluminata, možda je čovjek načuo nešto što planira onaj ko je srušio Jugoslaviju, ili makar do temelja razrušio zemlju načetu nacionalnim sukobima, pa sada zakuvava dalje.

Znamo da Milo nije igrač bez dubokih korijena, naprotiv njegova porodica i on sam čine ono što je vlast u Crnoj Gori. A, postati ono što je on danas, jedan od najbogatijih ljudi u Evropi, a možda i šire, nije bilo bez ičega. Krenuo je znamo iz Crne Gore u Beograd, kao i mnogi, mnogi drugi hrabri Crnogorci prije njega, da se tamo politički „ogrne„ i zbrine, u bijeloj košulji bez kragne i skromnom sakou, mlad i, istina, veoma zgodan. Danas zastupa stvari koje prije nije, ali to je misterija, koja se događa konvertitima, osobama koje prodaju vjeru za večeru, lete iz jednog narativa u drugi kao kad se napiju vode - naravno mislim na zadatu riječ. OK, Crna Gora je nezavisna država. Neka je. Niko nema ništa protiv toga. Ali, zna svako ko ima mozga u glavi – a Pećanin se pravi da ne zna, da se ništa na ovim prostorima ne dešava što nije smišljeni plan dobronamjernih vladara iz sjenke i naših dokazanih evropskih i američkih prijatelja.

Kad bi se čovjek malo izdigao iznad onoga što je vidljivo, pročačkao dublje u dušu Milovu, pa ispod te bahate spoljašnjosti vidio Mila kakav je sada, pun sebe i siguran da će ono što je sada i gdje je sada biti dovijeka, siguran u krilu NATO –a, bilo bi mu jasno da se radi o duboko uznemirenom čovjeku, koji nerazumije ovo što se trenutno dešava u miloj mu zemlji, jer on to razumjeti ne može. On nije vjerujući čovjek, on nema istinitu vjeru, kakvu god imali svi oni koji dolaze pod Ostrog, a svih su vjera i nacija - u sebi - pa tako može reći da će kosti Čudotvorca ostroškog morati biti državne... Valjda, nesrećnik misli na PRIHOD od hodočasnika! Tako i misli da se narod diže protiv njega i njegove vlasti, što znači protiv Crne Gore - a što nije istina. Zaumnik ne zna da ni jedan čovjek nije država, da ničija do zore nije gorjela, a da Svetiteljeva baklja gori vijekovima i gorjeće i u najvećoj tami svakolike ljudske pomame, bahatosti, nevjere i opčinjenosti imanjem i vlašću.

A sada nešto što samo na prvu nema veze sa gornjim tekstom, ali pokazuje kako je sve promjenjivo i kako se istine smjenjuju onako kako moćnici i žele... 

Bilo je to onaj prvi dan ove Nove godine kada se u Beču održava čuveni novogodišnji koncert bečke filharmonije. Guglam tako, nakon ovoga sadašnjeg, prijašnje koncerte i naletim na koncert iz davne 1987. godine i iznenađena odgledam i odslušam, ne Radecki marš, ne Na lijepom plavom Dunavu, ne polke i valcere – nego DRINA MARŠ, koga izvodi filharmonija pod dirigentskom palicom čuvenog Herberta V. Karajana, legende o kojoj ne bih da pišem, valjda ova naša usnula masa zna ko je on bio. Jesu li organizatori znali tada o kojem se maršu radi? Jesu naravno. Karajan diriguje (otvorite taj koncert pa ćete čuti, vidjeti i uvjeriti se), PUBLIKA SKANDIRA... Cijela sala odzvanja od pljeska. Eto, tako je bilo.

Vrijeme teče, stvaraju se nove istine, nove pseudo - naučne teorije, kvazi - znanstvenika i plaćenih istoričara, koje prihvata svijet, koji ne zna, ili zaboravlja, ili neće da se sjeća, šta jeste bilo i kako je bilo. Ja se pak uzdam u onu čuvenu Pašićevu „Spasa nam nema, ali propasti nećemo“ .... i pri tome zaista mislim da ni sve u BiH nije ni potpuno crno, ni potpuno katastrofično. Uvijek ima negdje neko svjetlo, ima ljudi koji dobro misle i koji se dobru nadaju. I na kraju - svi pitaju šta će biti u Crnoj Gori. Ništa posebno neće biti, što već sada nije jasno. Dešava se ono što Milo ni u snu nije sanjao – vaistinu nije, makar da je s crnim đavolom sve već dogovorio. Da li će narod pravoslavni uspjeti da pokaže da nije sve, niti će biti sve kako je Milo isplanirao, da ga (narod) neće navesti da se sukobi sa braćom da neće dozvoliti i da se Milu ostvari plan - a to je da su Srbi krvi za kakav incident - teško je reći. Ja se ne služim ni tarotom, ni staklenom kuglom. Nadam se da se može naći neki kompromis – što bi pomoglo i Mili i SPC - da se Crna Gora umiri i srpskome narodu ostave svetinje tamo gdje jesu i gdje su vijekovima bile. Osim ako zemlja ispod njih već nije prodata strancima, Šiptarima pa se sada svode računi.

Kad se radi o BiH, nadam se da neće neki eventualni sukob, makar različita mišljenja itd. na ovome tlu, koje jeste turbulentno i nakon više od dvadeset godina nakon rata, imajući pri tome jasan osjećaj da Pećanin pliva na raspoloženju neke dosta velike većine Bošnjaka, biti nahranjen gorim zlom i gorom osvjetom, nego što je to bilo devedesetih. A to kao da i jeste cilj. Da nije, zapaljivi narativi onih koji su plaćeni da ovaj narod vode i da im je do naroda stalo, bili bi mnogo drugačiji - što mi se čini moguće nakon „nadahnutog“ govora i prognoze budućnosti za region po S. Pećaninu na N1, kao i njegovom nastupu veoma sličnom nastupima mnogih bošnjačkih intelektualaca. Najzad, nije li bogatstvo koje danas imaju ljudi na vlasti zalog da neće dozvoliti da im isto propadne - ako već nema drugih, spajajućih zajedničkih interesa.

Prenošenje blogova i tekstova sa portala Frontal dozvoljeno je nakon isteka 48 časova od objave bloga ili uz pismeno odobrenje redakcije (12.02.2020.)

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne predstavljaju nužno uredničku politiku portala Frontal