Srđan Puhalo

Srđan Puhalo je rođen 1972. godine u Foči, jer u Kalinoviku nije bilo porodilišta.Odrastao je u Kalinoviku uz pomoć roditelja, mnogobrojne familije i "Politikinog zabavnika". Čuvajući krave kod babe Radojke shvatio je da je život veoma težak, pogotovo u Kalinoviku. Do četrnaeste godine bio je učesnik dvije omladinske radne akcije, posjetio koncentracione logore Jasenovac i redovno se takmičio u "Titovim stazama revolucije", što je ostavilo neizmjerni trag na njegovoj krhkoj ličnosti. Srednju školu završio je u Sarajevu, a psihologiju je diplomirao u Beogradu. Iluzije je izgubio prilično rano, a nevinost dosta kasno. Preživio je dva rata, kao i veliku inflaciju u Srbiji, a onda je došao da živi u Banjaluku. Magistrirao je psihologiju u Banjaluci, a doktorirao u Sarajevu. Dobar je otac dvoje djece, a loš muž jedne žene. Nije nosilac nijednog ordena, ali zato ga krase mnogi epiteti kao što su soroševac, nevladinac, strani plaćenik, antisrbin, autošovinista, Bakirov Srbin. Mašta da postane profesor na Fakultetu političkih nauka u Banjaluci. Ima mnogo problema sa pravopisom, stranim jezicima, potencijom i holesterolom.

Srđan Puhalo

Rekvijem za Srebrenicu

Prenošenje blogova Srđana Puhala nije dozvoljeno bez pismenog odobrenja redakcije. (06.07.2020)

 

U subotu 11. jula ove godine u Srebrenici će se obilježiti 25 godina od genocida. Iako je Srebrenica u Republici Srpskoj, iako su genocid počinile vojne i policijske snage Republike Srpske u Republici Srpskoj o tome malo ko govori. Najveći broj njih neće, drugi  ne smiju, a oni koji bi govorili nemaju gdje da kažu.

Čak i na BHRT postoji lista nepoželjnih sagovornika o toj temi iz Republike Srpske. 

U prošli petak su se kod predsjednice Republike Srpske Željke Cvijanović okupili lideri najvećih političkih partija u Republici Srpskoj da se dogovore, i meščini su se dogovorili, o zajedničkom kandidatu za načelnika opštine Srebrenica.

O obilježavanju 25 godina od počinjenog genocida niko ni riječi, jer za Republiku Srpsku genocid se nije ni desio. Možemo govoriti o „velikom zločinu“, možemo govoriti o „stravičnom zločinu“, ali ne i o genocidu.

Džaba presude Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, džaba presuda Međunarodnog suda u Hagu. Mi imao svoju „istinu“ koja vrijedi u Republici Srpskoj i Srbiji i u glavama svih „slobodoljubivih“ ljudi širom planete.

Kakav je odnos prema Srebrenici 11. jula najbolje je pokazala analiza pisanja medija u Republici Srpskoj o Srebrenici koju sam uradio u julu 2017. godine:

  • Mediji nikada ne govore o broju ubijenih Bošnjaka 1995. godine u Srebrenici. Ne govori se ni o broju Bošnjaka koji se još uvijek traže, već isključivo o broju sahranenjih te godine, a njihov broj je sve manji i manji.
  • Ne piše se o sadržaju šest presuda za genocid haškog Tribunala političkom i vojnom vrhu Republike Srpske.
  • Namjerno se povećava broj ubijenih Srba, omiljena im je cifra od 3500 nastradalih Srba u i oko Srebrenice, pri tome svjesno ne razdvajaju civilne od vojnih žrtava. Na taj načih žele da zločin u Srebrenici prikažu kao ličnu osvetu pojedinaca, a ne sistematsko i plansko ubijanje bošnjačkih muškaraca.
  • Riječ genocid se nigdje ne spominje, pa čak ni u izjavama Bakira Izetbegovića ili predstavnika Ujedinjenih nacija, Evropske unije.
  • Političari u Republici Srpskoj tih dana često ističu da su Srbi spremni da se okrenu budućnosti i da daju šansu miru, ali bez iskrenog pokajanja i priznanja genocida, već da bi kroz ignorisanje prošlosti i njeno relativizovanje, izbjegli suočavanje sa prošlošću.
  • Mediji vole da istaknu kako na komemoraciji u Srebrenici nije bilo političara iz Srbije i Republike Srpske, ističući bezbjednosne razloge za to i napad na Vučića, a ne  negiranje genocida.

Ništa drugačije nije ni danas, osim što širom Republike Srpske, umjesto spomenika, imamo sve više murala „heroja“ koji su osuđeni, pored ostalog, i za „veliki zločin“ u Srebrenici.

Da bi se sve to relativizovalo i razvodnilo, 7. jula u Srebrenici počinju Petrovdanski dani „memorijalna, duhovno-kulturna i humanitarno-sportska manifestacija, koja se tradicionalno organizuje u znak sjećanja na veliko srpsko stradanje u selima oko Srebrenice i Bratunca na Petrovdan 1992. godine“.

Kao što vidimo tu se iskjučivo spominju srpske žrtve, a sarajevski mediji o tome ne izvještavaju.

I tako od 7. do 11.  jula u Srebrenici imamo paralelne srpske i bošnjačke interpretacije onoga što se dešavalo u i oko Srebrenice koje se međusobno ne dotiču, niti međusobno  komuniciraju, ako izuzmemo nešto što se zove komemorativna sjednica Skupštine opštine Srebrenica na kojoj se odaje pošta svim stradalim stanovnicima opštine Srebrenica bez obzira na njihovu etničku ili vjersku pripadnost.

To je forma bez ikakvog sadržaja i težine. I u srpskim i u bošnjačkim medijima ona se spomene onako uzgred.

Ali ovdje se ne završava tragedija Srebrenice.

Kada svane 12. juli tada su domaći političari, međunarodne vip zvanice, vjerski poglavari, ambasadori, novinari, već otišli iz Srebrenic zaboravivši sva obećanja i zaklinjanja koja su predhodnih dana dali Srebreničanima.

Mada je i obećanja, baš kao i Srebreničana, je sve manje i manje.

Stariji umiru, mladi odlaze, a onih 800 koji zanoće u Srebrenici pokušavaju da žive normalno. A kako živjeti normalno u gradu u kojem načelnik opštine negira haške presude i biva u tome podržan od vlasti Republike Srpske. Kako živjeti normalno kada još uvijek žrtve sreću svoje zločince koji se slobodno šetaju gradom. Kada popovi razdvajaju ljude umjesto da ih spajaju. Kada Bošnjačke djeca ne prisustuju proslavi Svetog Save, a niko od prosvjetnih radnika u Srebrenici i Republici Srpskoj u tome ne vidi problem. Kada u javnim institucijama, koja su pod kontrolom Republike Srpske,  radi sve manje Bošnjaka. Kada na izborima u Srebrenici glasaju ljudi koje niko nikad nije vidio u tom gradu.  Kada nemate trafiku, zlataru, prodavnicu obuće, mesaru, hotel, pekaru, slastičarnu, poljoprivrednu apoteku, a ostali su i bez autobuske stanice. Nema tu života, a pogotovo normalnog.

Zato je ovo rekvijem za Srebrenicu od koje su svi digli ruke.

 

Prenošenje blogova Srđana Puhala nije dozvoljeno bez pismenog odobrenja redakcije. (06.07.2020)

 

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne predstavljaju nužno uredničku politiku portala Frontal

Komentari
Twitter
Anketa

Za koga ćete navijati u baražu za Evropsko prvenstvo u fudbalu: BiH ili Ukrajinu?

Rezultati ankete
Blog