Јарац Мудријаш

Koka u skupštini ili šta nas čeka sutridan

Svako jutro internet nam gori od objava najava snimanja ekstenzija popularnih TV serija i filmova iz vremena kad nam je „I poslije Tita bio Tito“, vremena stabilizacije i prvih demonstarcija i sukoba na Kosovu, godina uspona Slobodana Miloševića i pada dinara, vremena kad sam bio isuviše mali da budem veliki i dovoljno veliki da više ne budem mali. Ja se iz tih osamdesetih od krupnih događaja sjećam samo Titine smrti i gostovanja HSV-a na Koševu. Bio sam tek treći razred i stari nije znao kako da me izvuče iz škole, pa je za tu nepodopštinu iskoristio svog starog. Ne znate vi kakva je bila Paolina Krtolić, stroga, ali pravična. Đed je kao njen vršnjak ušao u razred i pitao: „Kako sluša ovaj moj mali?“, pa smo ga vratili u njegov stan, a nas dvojica i još 50000 takvih odosmo na Koševo.

Od svega se sjećam tog ogromnog Švabe Horsta Hrubeša, kojeg sam mrzio narednih deset godina dok nas Maradonini bezobrazluci ne koštaše polufinala Mundijala u Italiji. Ali tad sam već bio veliki i to su već bile devedesete „tužne i nesretne... opake“. A osamdesete su bile oni treptaji pred gorko buđenje iz socnadrealističkog sna. Zato im bi se sad rado i vratili, ali...

„Žikina dinastija“, bez her Žike i prijatelja Milana je kao loše podgrijana posna sarma, a „Kamiondžije“, bez Paje i Jareta, kao podgrijana posna sarma sa slatkim kupusom, a oboje je kao Sarajevo bez Srba. Sarajevo u kome su najznačajniji Srbi MD i SK (a da to nisam ja), ono je što je bilo sredinom sedamnaestog vijeka, otužna provincijska kasaba na granici osmanskog carstva sa 177 džamija, u kojoj su „crkve bile malene i bez zvona“. To Sarajevo u kojem su Srbi samo arlekini za otužnu predstavu o nemogućem suživotu čaršijske sirotinje i u kome otimaju stan lažnom Srbinu Predragu Pašiću-Paji, jednom od heroja te utakmice sa HSV. Paja vs. Horst, epska saga o borbi Davida i Golijata, partizana i Nijemaca, Valter, prvi Sandžaklija, koji brani Sarajevo, Četvorka koja brani Sarajevo od Bakira, Sebija koja brani Sarajevo od korone – istorija istorijskih poraza bez kraja.

I dok setovi čekaju da Kon i Darija zaravne pik drugog kontranapada korone, jedna je serija nastavila svoje opskurno djelovanje među Srbima. Koka je ušla u Skupštinu. Umjesto da ga podgrijavaju za male ekrane, „Bolji život“ je stupio na najveću scenu. To je sasvim očekivana i logična posljedica nove normalnosti. Koka, problematična, lijena, bezobrazna majka vanbračnog djeteta koje je podvalila tupalom Saši, uspjela je u vremenu koje traži „bolje ljude“, ona je paradigma „boljih ljudi“, današnjice. Uz nju je jedini uspio Boba, prevarant, treći sin izraženog devijantskog ponašanja, uz to i Hercegovac. Violeta nije uspjela postati glumica, ali se pametno udavala, na vrijeme obavila remont prednjeg trapa, (p)ostala je vrsna starleta i ostala prvorezredna ispijačica kafe. Emilija – mnogo htela mnogo započela. Saša, ko i svaki Saša, ostade vječiti epizodista vrhunskih TV ostvarenja. Giga se sa Jatagancem, ujkom, Kurčubićem, Majkovićem, pa čak i Jezdimirom Uskokovićem preselio na neko Bolje mjesto. Najgore je prošla Nina, završila je pod stare dane u sramotnom pokušaju posrbice kolumbijske sapunice „Nuevo rico, nuevo pobre”. Kako u životu ništa nije slučajno i za ovu papazjaniju muziku je, kao svojevrsni nastavak pjesme Bolji život, napisao precvali hrvatski roker Adolf Topić.

   

U Boljem životu nove normalnosti mjesto u skupštini je našla i Milena Popović, vanbračna supruga pokojnog Olivera Ivanovića. I tu nema ništa sporno da ona ne daje izjave u kojima prozorljivo upućuje na politički legat ubijenog vanbračnog partnera. Čak ni po zakonu vanbračni partner nema pravo baštiniti naslijeđe svoga preminulog supruga, na stranu što je on dijametralno suprotan i iskonski različit. Nije vidovita Milena jedina. Naši Stvaraoci se oblaporno pozivaju na svoj udio u SDS-u, mada već desetljeće prikriveno, ali snažno i djelotvorno rade na njegovom gašenju. Uostalom, SKJ je u dva mandata član, pa čak i potpredsjednica Naše Skupštine, isključivo zbog ovog srednjeg K u njenim inicijalima.

Đe reče Stvaraoci! Krizni štabovi i drugi ljudi od struke i politike danima dumaju kako (ne)započeti novu šklosku godinu (NŠG). Nije mi jasno koja je mjera njihove kompetencije za to isključivo pedagoško pitanje, ali već se naslućuju mogući modeli pokretanja NŠG, od kojih najveće šanse ima najgluplji od predloženih, po kome mala djeca idu u školu, srednja, dan idu – dan ne idu, a srednjoškolci sedmicu idu – heftu odmaraju. Prva stvar koju naučnici i svaka druga vrsta alhemičara i inovatora moraju podstaviti pred sebe jeste pitanje: Kako se ovoga neko prije mene nije sjetio? Odgovor obično glasi: Jeste, ali je shvatio ili su mu dokazali da je pogrešno. Tako je i u ovom slučaju. Neophodno je, naime, da pedagozi i psiholozi, koji su u ovom slučaju struka, daju svoj sud o predloženom modelu NŠG. U RS morate imatu na umu da su djeca, a i oni su Stvaraoci, cijeli rat išla u školu s obje strane linije. Stradali, ginuli, ali nikad nisu išli par – nepar, njihov onlajn je bio front. Kakvog smisla ima u tome da djeca ne idu u školu, a da su cijeli raspust zajedno na bazenima i sportskim terenima, u kafićima i klubovima, na rođendanima i roštiljima? Kakvog smisla imaju otvorene teretane, i zatvorene učionice, zumba vs. geografija? Ko će i po kom principu cijepati razrede, azbučno, polno, po siromaštvu i socijalnom statusu roditelja, prema boji očiju, smeđoki ponedjeljak, srijeda, petak – plavooki, zelenookati i graorasti, utorak i četvrtak, a subotom u teretanu?

Ja apelujem na RV i Ministarku prosvjete da ne slijede Srbiju baš u svakoj ludosti. Može im po tom principu sutra pasti na um da ŽC upiše neku Višu školu po ugledu na AV. To je u Srbiji tradicija, koju je uspostavio TN i kao takva valja da se poštuje, ali u granicama državne ludosti. Zamislite da je, ranije spominjani JBT, odlučio da poslije rata upiše neki analfabetski tečaj sa Pepom Bandićem, ne bi li napokon naučio govoriti maternji jezik ili da je kasnije krenuo u večernju školu sa Pajom i Jaretom. Humorističke emisije nemaju smisla, ako nas zabavljaju oni od kojih se očekuje da budu ozbiljni. RV je po povratku na veliku scenu jasno upozorio da ne znamo šta nas śutridan čeka i u skaldu s tim ja se još uvijek nadam da će odgoditi besmislene izbore, nakon što poasfaltiraju ovih 14 okrajaka ulica po Palama i drugim kasabama na krajnjem istoku zjenice oka.

Ja vjerujem da niko u ovoj zemlji, ma kako i odakle na nju gledali, nema snage ni nerava za dvomjesečno predizborno mašalanje opštim mjestima i optužbe vs. hvalisanja. Za koga god da glasate Oni će se poslije izbora prekomponovati da Oni pobijede, a Mi izgubimo. Jedina mi je nada da me se neko tog dana sjeti poslije ručka i na ulazu na izborno mjesto ili negdje u polumraku, a na paljanskoj je promenadi u novembru polumrak od četiri popodne, tutne 50 KM da p(r)odam svoj dobar glas, jer su oni svoj mandat već odavno stavili na aukciju, pa ko više da. Nema demokratije dok odbornici rade za plate, paušale, dnevnice, noćnice, prodaju se i podaju, dok načelnici imaju po pet savjetnika, kao da su maksumi koji se ni u šta ne razumiju, dok su gradski oci maćehe koje samo gledaju da daju svojoj djeci koju su sa sobom doveli iz prethodnog braka.

I onda je uzalud praviti kružne tokove i polukružne trgove i na njih metati monumentalne spomenike slavne nam prošlosti.

  

Stefana Nemanju, prvog od svoga imena, prvo su izdramatizovali u pjeni TV sapunice, da bi ga sad metnulo pred željezničku, koje u saglasju sa njegovim imenom više nema. Od idejnog rješenja do izrade krst u njegovoj ruci je metastazirao u mač, na nekoga ga je je Nemanja isukao iz korica, i stavio na rame, a zapravo sebi za vrat. Pr(a)vi Srbin!

Da li je i Milošević „pravi Srbin“, ne Slobo, znamo da je on bio Jugosloven, nego Boris, sin vojnika iz Domovinskog rata i dopredsjednik u Vladi RH. Piše se, kao i oni iz Sarajeva, uvijek su im takvi trebali, uvijek ih negdje pronađu, ali otkud da se to zapita AB, prva od svog imena, jedina Srpkinja tog prezimena u svijetu, a da istoimenih Hrvata, porijeklom iz Stare Baške sa otoka Korčule ima na pet kontinenata.

Zašto je Boris grešan, ako nije bio grešan „onaj“ Boris kad se u svoje, i sljedstveno funkciji koju je obavljao, u ime građana Srbije izvinjavao za zločine počinjene u Srebrenici ili AV kad se lomatao po Potočarima? Vrijeme je da svako ponese svoj krst, koji, vidjeli smo, Rusi (o)lako pretope u mač i p(r)onese ga na sopstvenim plećima.

 

Prenošenje blogova i tekstova sa portala Frontal dozvoljeno je nakon isteka 48 časova od objave bloga ili uz pismeno odobrenje redakcije (11.08.2020.)

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne predstavljaju nužno uredničku politiku portala Frontal

Komentari
Blog