Aleksandar Savanović

„Srp(b)ski sv(ij)et“ „za našu djecu“

„Vi Hrvati ste opsjednuti Paklom, a mi Srbi velikom Srbijom, što je u suštini isto“. (Svetislav Basara, Kontraendorfin).

1.

U prethodnih par dana iz Srbije su nam stizale različite vijesti. Dvije su mi privukle posebnu pažnju: presuda za smrt djevojčice i politička metafora „srpski svijet“. Prva je izazvala bijes, a druga prezir. Obe su, međutim, premda naoko nepovezane, zapravo različite strane istog novčića, bolje rečeno: obraza.

Apsurdna formulacija „srpski svijet“ je najnovija verzija fatamorgane koja se kao zla kob nadvija nad Srbima već 200 godina, pod raznim imenima tipa: „Velika Srbija“, „Jugoslavija“ i sl. Zašto je ova opsjednutost tako destruktivna? Pa zato što jurišajući na neostvarive i čak nepostojeće političke vjetrenjače konstantno ostajemo kao narod zarobljeni u nepostojećim bitkama, izmišljenim fiks-idejama, političkim priviđenjima, propuštajući da uradimo ono što nam je pred nosom: da uredimo i upristojimo zemlju i državu koju imamo. Dijabolična funkcija metafore „srpski svijet“ je da se zauzeti luđačkom trkom za tom nepostojećom zemljom dembelijom ne stižemo posvetiti sređivanju stvarne, postojeće srpske države: Srbije. Umjesto da se posvetimo problemima tipa: kako to da je u XXI vijeku Srbija jedina država u Evropi s de facto jednopartijskim parlamentom, kako je moguće da Partija nekažnjeno napadne Institut za filozofiju i društvenu teoriju, kako je moguće da se u jednoj evropskoj državi vodi onakva hajka protiv rektorke BG univerziteta zbog podrške studentima, kako je moguće da Srbija, zemlja sa značajnim ljudskim i prirodnim kapacitetima tavori na dnu svih evropskih ranglista. Naročito onih iz domena korupcije i vladavine prava.

Bilo bi dobro postaviti i pitanje naopake logike u stvarnoj Srbiji: u kojoj npr. silogizam ima ovakav oblik: 1.premisa: Krizni štab lagao o broju zaraženih; 2.premisa: Krizni štab priznao da je lažirao podatke; 3.premisa: 2000 ljekara potpisalo peticiju za smjenu Kriznog štaba → konkluzija (1): Vlast krenula u progon potpisnika peticije; konkluzija (2): jedan od članova Kriznog štaba potencijalni ministar.

Naročito bi se trebalo zapitati kako to da je „srpski svijet“ civilizacijska rupa u kojoj je nedodirljivim miljenicima režima dopušteno da nekažnjeno ubijaju vlastiti narod: u masi jezivih vijesti koje ovih dana dolaze iz Srbije, najjezivija je ipak ova:https://nova.rs/vesti/hronika/sumnjivi-vestak-cudni-detalji-sudenja-sinu-zeljka-mitrovica/. Primjer kako domaća tiranska vlast i njeni miljenici ubijaju svoj narod jednako kao i strani okupator.


Kada ovo vidimo onda je jasno zašto je insistiranje EU na reformi pravosudnih institucija označeno kao „antisrpska“, tj „antibošnjačka“, „antihrvatska“ zavjera, a evroskepticizma sve otvorenije pothranjivan od strane „javnih“ servisa. Najnoviji izvještaja o „napretku“ (sic!)BH u EU-integracijama, na strani 5. kaže npr ovo:


Dok Vučić i njemu slični „srbuje“ i prodaje maglu najjeftinijeg fake patriotizma „srpskog svijeta“, u zemlji, kojom neprikosnoveno vlada već deceniju, nekažnjeno se ubijaju srpska djeca. I umjesto da se radi na tome da se institucije pravosuđa ojačaju, dekriminalizuju, očiste od korupcije, trabunja se o političkim fiks-idejama i apsurdnim mitovima.

S obzirom da je funkcija pravne države i vladavine prava da nas zaštiti od kriminalaca kako običnih tako i onih u vlasti, nije ni čudo da se vlast ne trudi da pomjeri s mrtve tačke ta poglavlja iz pregovora (pregovora ne s Evropom i EU, već s pristojnošću i normalnošću). Posljedica je da pravna država ne postoji kao zaštita od kriminalaca, probisveta i ubica, koji haraju uzduž i porijeko tamnog vilajeta „srpskog svijeta“. Pravi patriotizam bi se ogledao u mukotrpnom, a iz iskustva Đinđića znamo – i opasnom, poslu izgradnje institucija države. Pravi srpski patriotizam, kao odanost svojoj državi i narodu, ogledao bi se u jačanju institucionalnih mehanizama države Srbije protiv bilo koje kriminalne grupacije – izvan ili unutar vlasti, spoljnjih neprijatelje i osvajača, ali i unutrašnjih uzurpatora. Umjesto toga protura se fake patriotizam izgrađen na besmislenoj jezičkoj konstrukciji, koji služi samo zato da bi se istinski patriotizam delegitimisao ili bar stavio u drugi plan. U Bošnjačkoj verziji istog ludila, npr, to izgleda ovako:

3.

Sve je to logična posljedica pogubne dinamike začete još u prvoj polovini XIX vijeka s obnovom naše srpske državnosti. Nakon oslobađanja dogodilo se pravo pravcato „krivo srastanje“ između nove države i državne ideologije (u ovom slučaju precizno bi bilo reći – „državne mitologije“).

Osvrnimo se malo na epohu u kome se naše oslobađanje dogodilo: revolucionarna 1848. je bila pred vratima: velika carstva – po svojoj prirodi predmoderne političke tvorevine, nestajala su sa političke scene. Kakva je to vrsta države nestajala? Njene osnovne karakteristike su: (1) suverenost vođe i vladavina (personalne) volje monarha; (2) takva vlast može se vršiti samo nad podanicima, a ne nad građanima, pa je shodno tome narod shvaćen kao „podanici“; (3) personalizacija vlasti na svim nivoima: vladara po vertikali prate hijerarhijski poredani različiti lokalni baruni i poglavari; (4) sprega crkve i države u jednu dijaboličnu ne svetu koalciju gdje je vjera zaista pretvorena u „opijum za narod“; (5) jednodimenzionalno društvo: monopol jedne dopuštene interpretacije svijeta i etiketiranje drugačijeg mišljenja;(6) primat „državnog razloga“ nad personalnim pravima: shvatanje po kome je u opštem („nacionalnom“) interesu opravdano kršiti personalna prava, čak i živote ljudi;(7) politička agenda u takvoj državi uvijek su neka velika pitanja, ono što je Nietzsche nazvao: „Velika politika“, a što mi današnji politički teoretičari nazivamo „pred-političke teme“ – teme iz domena ustavnosti i konstitutivnosti (tipa teritorije).

U momentu obnove srpske državnosti umjesto takve države na scenu stupaju savremene moderne nacionalne države. Kakva je to vrsta države? Pa, država s potuno suprotnim sadržajem: (1) suverenost naroda koj a se jasno manifestuje npr. u usponu republikanizma i republike kao forme vlasti; (2) vladavina prava i pravna država, (a ne vladavina pojedinca, Partije, politbiroa); (3) „građanska“ država – tj država koja je redukovana na agenciju koja služi građanima-pojedincima; (4) zato nema nikakvog „državnog razloga“ – kolektivnog cilja u ima koga bi se smjela narušiti prava pojedinaca;(5) depersonalizacija vlasti: moć institucija umjesto moći nosilaca institucionalnih položaja; (6) sekularna zajednica i razdvajanje crkve i države; (7) pluralistička zajednica koja ne samo da dopušta već i traži alternativne poglede na svijet; (8) politička agenda sačinjena je od „tehničkih“ pitanja: ekonomska, ekološka, građanska, urbanistička i sl. problematika.

Naš nacionalni problem je što smo u momentu oslobađanja od viševjekovnog okupatora krenuli da umjesto moderne države, primjerene vremenu i prostoru u kome se naša sloboda obnovila, pravimo onu državu koju smo izgubili četri vijeka ranije – tj.anahronu državu po modelu srednjeg vijeka: u raznim formama reafirmiše se ideja obnove Dušanovog carstva.Govor Miloša Obilića iz filma „Boj na Kosovu“ odlično ilustruje to zaveštanje, i dan-danas emocionalno jako za svakog od nas Srba: https://youtu.be/ZNHwQHxefZg.

Noviji primjer te retrogradne opsesije je Milošević i „šešeljevska“ ideja „Velike Srbije“. Istorijska tragedija Gazimestana je u tome da su se nakon sloma komunizma, kada su vrata Evrope i evropske civilizacije bila širom otvorena, naše političke i intelektualne elite okrenule (što zbog diletantizma i neznanja, što zbog koruptivnosti) ka srednjevijekovnoj doktrini plemena i tla i tome kompatibilne forme države. Otuda ne čudi da sve verzije srpske države nakon 1989. (izuzev kratke epizode 2001-2003.) imaju predmodernu suštinu (a u mnogim aspektima i formu): (1) kult vođe: kralj, car zamijenjen je specifičnom figurom „demokratskih prinčeva“ – „glavnih baja“ đukanovićevskog tipa (zato su našim liderima dragi isti takvi: Putin, Lukašenko, Orban, itd. i njihovo shvatanje države); (2) poluukidanje „građanina“ i svođenje naroda na nešto što više liči na podanike; (3) desekularizacija društva i politička sprega s Crkvom (uvođenje vjeronauke u sistem obrazovanja samo je jedan, najmanje kancerogen aspekt toga); (5) jednodimenzionalno društvo: anatemisanje kritike kroz retoriku„patriote“ i „izdajnici“, „autošovinisti“ i sl; (6) stalno forsiranje „pred-političkih“ tema iz klase „velike politike“: „srpski svijet“ tipična je fora tog tipa.

4.

Zaključak je jasan: metafora „srpskog svijeta“ je lažna agenda, koja ne samo da se nameće mimo zahtjeva realnosti, ne samo da je vještački isfabrikovan prioritet, već opet skreće energije naroda i politike u krivom smjeru: umjesto da dovršimo konstituisanje vlastite države na način kako to savremeni pojam države i podrazumjeva, mi se bakćemo neostvarivim glupostima. Funkcija toga je jasna: da se kreira država u kojoj će različiti bleferi i mufljuzi u patriotskim odorama moći nekažnjeno da muljaju, sve uz ugodnu podlogu „hljeba i igara“ treša s PINKA.

Odsustvo volje da se izgradi država neminovno će imati negativne i čak destruktivne posljedice upravo po prostore koji se podrazumijevaju pod formulom „srpski svijet“. Kao što je to bio i s prethodnim ludostima tog tipa: „srpskog prostora“ (ne može čovjek da se ne nasmije ovoj sprdnji s jezikom i umom) biće sve manje i biće sve prazniji.Egzodus naroda će se nastaviti i intenzivirati. Istraživanja pokazuju da 50% mladih ljudi u Srbiji svoju budućnost vidi u odlasku. Ti zastrašujući podaci pokazuju svu  grotesknu destruktivnost političkih budalaština, na kojima političke „elite“ i fake patriote insistiraju, i odsustva volje i energije da se izgradi „normalna“ država. Važno je razumjeti da je ekonomija samo jedan aspekt tog egzodusa: pobjeći će svi oni koji ne žele da žive u zemlji u kojoj im neko može nekažnjeno ubiti dijete.

Opsjednutost prostorom tako će se u stvarnosti pokazati kao opsjednutost prazninom: kao što je nakon „Velike Srbije“ prostor od Karlobaga-Ogulina-Virovitice pa do granice s Republikom Srpskom, ostao bez Srba (a i bez Hrvata ali to je njihov problem s njihovim ludilom) ostaće prazan prostor ispražnjen od ljudstva koje više nema volje i snage da slijepo slijedi ove besmislene agende koje političke i kvaziintelektualne „elite“ nameću stvarnosti, a koje stvarnost ne može da istrpi. Kao što je to jedan pametan političar u kritičnom momentu naše novije istorije rekao:

Na žalost po sve nas, nadglasali su ga šarlatani raznih vrsta. Treba učiti iz istorije i ne dopustiti današnjim bleferima da nam ponovo prodaju maglu „srpskog svijeta“, dok nam njihovi štićenici ubijaju djecu. Pravi patriotizam u modernom svijetu nije osvajanje teritorija, već napraviti svoju državu onim što država danas treba da bude: ne nekakav metafizički entitet, već puka agencija za servisiranje potreba građana.

 

 

Prenošenje blogova i tekstova sa portala Frontal dozvoljeno je nakon isteka 48 časova od objave bloga ili uz pismeno odobrenje redakcije (10.10.2020)

 

Komentari
Twitter
Anketa

Da li visoki predstavnik Valnetin Incko treba da nametne zakon o zabrani negiranja genocida u BiH?

Rezultati ankete
Blog