Radmila Trbojević

In Memoriam

(Četrdesetdnevni pomen )

Momčilo Krajišnik nije više među živima na radost  Bošnjaka i onih Srba koji su ga mjesecima blatili i ponižavali u javnim glasilima. Izgubio je bitku sa koronom

Mnogi u BiH su srećni što je srpski prvoborac-jedan od utemeljivača Republike Srpske (za Bošnjake ratni zločinac, za neke naše manipulator, švercer, bogataš, koji se obogatio kao ratni profiter) preminuo baš onako kako su to željeli mnogi iz susjedne nam Federacije želeći mu mukekao nezapamćenom ubici, nekome ko je lično ubijao, klao, sjekao glave i palio sve pred sobom. A nije.

Oni koji su to radili svojim rukama u Federaciji-izbjegli su pravdu.

On je bio jedan od prvih vođa srpskoga naroda koji je one davne 1991sa svojim saborcima uradio ono što je uradio, prvo kao saosnivač Srpske Demokratske Stranke, a kasnije kao Predsjednik Prve Skupštine naše Republike. Politički neumoljivi stamen-istina, neomiljen mnogima i u svojoj stranci, ali ubijeđen da to štoje radio-radio kako treba. Do posljednjeg daha. Priče Bošnjaka o zločinstvu Momčila Krajišnika, a nevinosti njihovih vođa, njihove benevolentne vojske, o učvršćenoj ulozi Bošnjaka-žrtve iz građanskog i vjerskog rata u BiH pred cijelim svijetom-odavno su priče za malu đecu. Danas više niko ne vjeruje, niti može vjerovati da se VRS borila sama protiv sebe i ginula od nevidljivog neprijatelja.

Optužen i presuđenje bio Momčilo Krajišnik za đela za koja kao prvi čovjek Skupštine nije mogao biti kriv. Sam nije donio ni jednu odluku u kojoj je lično naredio ubijanja i progone, ali uklopio se u čuveni UZP (naročito i samo za Srbe) u kojem su bili svi mogući Srbi, vojnici, komandanti, generali, političari–SVI. A srpska noga teško da je mogla nakon toga zajedničkog Uvoda, istoga za sve optužene Srbe, izaći slobodna iz Haga. Svi oni, misleći na VRS, su genocidni –parafraziram, rekla je polupismena, a vodeća političarka u Bošnjaka Subašićka, nesrećna majka i vlasnica mnogo čega nakon rata, apolitičarka, citirana svuda i na svakom mjestu u Federaciji , naočito u Hagu. Pri tome srpske majke se, kad ih neko zatekne na groblju zagrcnu i jedino što mogu to je da u suzama pale svijeće za poginule sinove, braću i muževe.

Njih nema u politici.

Mnogo toga ružnog i strašnog je napisano o Krajišniku posljednjih mjeseci. Nezadovoljstvo boračkih kategorija obrušilo se na Krajišnika-na izmišljene-a fantastične svote koje su kao trebali dobiti stvaraoci Republike. Ko je, međutim, niko ničim do danas nije dokazao. I o kojima se više ne priča.

Prvih poslanika su se među prvima odrekli iz SDS–a. Neka im služi na čast! S druge strane, ako je to tako, čega su, koje Republike Srpske onda ONI bili osnivači i državostvaraoci?! Ko li je smislio ovo, pitam se kao nekadašnja članica SDS-i da li je iko išta imao u glavi osim udobne stolice na kojoj sada sjedi i dobro je koristi-kad je donosio ovakve nečuvene odluke? Koga su se bojali esdeesovci, ko im je naredio da se tako ponašaju?

Možda je sve bila predizborna farsa, tj.da se od ovoga pitanja ponovo napravi politički galimatijas?

Bilo je pošteno ovu priču ne počinjati, jer ona je izazvala samo novu mržnju, nove zle riječi među Srbima. Plaćena je velika cijena, a rezultat neće biti onaj kojem su se borci i veterani nadali. Baš njihove optužbe su mu bile najbolnije, ono šta su pisali Srbi, ne Bošnjaci, znao je šta oni o njemu misle–mada je i tada gurao bol duboko u grudi, ali je hrabro odgovorio onima koji su ga optuživali za sve i svašta.

Međutim, bilo jasno da udarce koje je primio od boraca, invalida i veterana Srpske–naročito od stranke koju je stvarao-neće lako preboljeti. Lakši su mu bili haški i britanski kazamati gđe nije vidio godinama ni sunca, ni mjeseca. Ali, Srbima to nije bilo važno, jer Srbi lako udare na svoje vođe. Zapravo, iz istorije (koja se sada piše dubokoumno i filozofski nerazumljivo i na novo-do tačke kada postaje i pravim istoričarima nerazumljiva) znamo da je to neki naš nesrećni usud.

Da li je normalno da se Mome Krajišnika odriču oni koji danas baštine i položaje i funkcije i benefite, naročito oni iz SDS–a u Sarajevu, dakle ono čemu su on i njegovi politički saborci udarili prve temelje. Sjećam se, mnogi su davne 1996-07 u SDS došli tako reći bez čestite košulje, u jednom pohabanom odijelu, goli, bosi, u rasklimanom starom autu, politički i društveno potpuno anonimni-a sada se kao nove vođe u SDS–u šepure bogatstvom, odijelima, šeširima, autima i glupostima koje pričaju, s brda s dola skupljeni anonimusi, likovi bez stava i lične vrijednosti. Rezultat toga i jeste ono što je SDS danas. SDS nije više partija likova koji su upečatljivi, utopila se u agresivni PDP još davno. U stranku koja sada kao drži barjak patriotizma i lekcije onima koji nisu u stanju da budu ono što treba da budu.

Haški sud, koji je mnogim zločincima oprostio, koji je mnoge zaobišao, ali nije Srbe, presudio je kako je presudio. Momo Krajišnik je robijao i odrobijao godine i godine. Da je u Hagu bila moguća smrtna kazna–pa je on dobio, možda bi bila zadovoljna i Subašićka i prvoborac Komšić, a naročito Džaferović, koji kao nevinašce zaboravlja šta i ko je on bio-i mnogi drugi branitelji BiH . Još kad tamo, vjerovatno, ostanu i Karadžić i Mladić, sudeći po tome da smo mi Srbi u BiH ,sva je prilika, zajedno, još samo zbog toga da Srbe mogu hapisiti kako i kad hoće-možda će Bošnjaci da se smire, mada ne vjerujem. Iz nedavnog intervjua akademika prof. dr. Kurtćehajića se ni po čemu ne može zaključiti da će budućnost u BiH donijeti nekakvo smirenje. Naprotiv. Iza riječi koje se čine benevolentnim, umirujućim-sprema se, po Kurtćehajiću, (mada se on kao veoma uspješan jogin stalno obilno smješka)-prijetnja koju treba shvatiti ozbiljno.

Momčilo Krajišnik je bio veliki srpski patriota, čvrst kao stijena, odlučan i samosvjestan čovjek koji je uz dr. Radovana Karadžića, pok. prof. dr. Koljevića, dr. Aleksu Buhu i mnoge druge srpske prvake, odredio sudbinu tj. noviju istoriju srpskoga naroda u BiH one godine kada se BIH otcijepila od matice i krenula da se pridruži novonastalim nezavisnim državicama bivše Jugoslavije, zemlje u kojoj su Muslimani postali nacija, a koji su je izdali čim je bila prva prilika.

Ništa i niko nije mogao spriječiti one koji su poštovali Momčila Krajišnika da mu odaju poštu i odali su mu je. Čak i oni koji se sa njim godinama nisu slagali, poštovali su ga, dapače, mnogi su se sa njim politički sukobili-a znali su da imaju posla s čovjekom koji ne odstupa ni korak od onoga za šta se zalagao (Grbavicu Muslimanima nije dao on, nego Milošević, to treba da se zna).

Porodica Krajišnik je izgubila odanog oca i brata, supruga-zaštitnika i borca, a narod Republike Srpske iskrenog patriotu, jednoga od onih ljudi koji su se isprsili kada je trebalo, koji su platili godinama robijanja teške istorijske odluke za ono vrijeme i ostali čvrsti do kraja za principe za koje su se zalagali. Pošto Srbi nisu kao Hrvati da se svojih vođa, generala i bojnika ne stide , nego ih kuju u zvijezde–svaka riječ dalje o nama je suvišna.

Neka počiva u miru i neka mu je laka crna zemlja.

A neka se ne brine za Srbe, jer Srbi često počnu da oplakuju svoje velikane i vođe tek kada ih pobiju. Ili kad preminu, pa se Srbi sjete u neka doba šta su bili i šta su značili.

Zato naši neprijatelji likuju, oni o nama znaju mnogo više, nego što mi sami možemo i zamisliti.

 

Prenošenje blogova i tekstova sa portala Frontal dozvoljeno je nakon isteka 48 časova od objave bloga ili uz pismeno odobrenje redakcije  (24.10.2020)

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne predstavljaju nužno uredničku politiku portala Frontal

Komentari
Twitter
Anketa

Da li visoki predstavnik Valnetin Incko treba da nametne zakon o zabrani negiranja genocida u BiH?

Rezultati ankete
Blog