Jovan Malešević

Umjetnost bez političkog izraza

Zainteresovati javnost Republike Srpske za društvena dešavanja često se čini nemogućim zadatkom. Tišina ljudi koja dominira ovim prostorom nad reaktivnim ponašanjem dovodi često do preispitivanja i same svrhe i potrebe bilo kakvog šireg djelovanja. Svođenje društva na jedinke i letargija koja opstaje kao izvjestan modus operandi nije ugrožena ni nakon skorašnjih dešavanja, kada je odlukom Galerije Plus, uslijed straha od potencijalne odmazde, a bez garantovane zaštite organa bezbjednosti,  povučena  inicijalno odobrena izložba mlade banjalučke umjetnice Milene Ivić. Nedostatak neophodne reakcije društva u odnosu na ovu temu za sobom ostavlja gorak ukus iz najmanje dva razloga: prvo, onaj dio javnosti koji je reagovao na ovaj čin Galerije bavio se isključivo pitanjem povrede slobode mlade umjetnice, odnosno onemogućavanjem njenog umjetničkog izraza; drugo, posljedica uske reakcije javnosti ograničilo je posmatranje ovog problema samo na perspektivu tih kritičara, svodeći je na jednodimenzionalnost koja će se pokazati kao medveđa usluga ovoj temi – ta kritika ne samo da se nije zagledala u suštinu problema, nego je potpuno preusmjerila našu pažnju od jezgra ka površini istog.

Javnost koja se upustila u diskusiju povodom ovog čina može se ukalupiti u standardne linije viđenja i tumačenja stvari – na ljudske stavove koji se uopšteno mogu vezati za modernistički i/ili konzervativni pristup[1]. Naravno, nikad nije zahvalno praviti ovako široke generalizacije, ali preispitivanja koja iz toga proishode nisu vezani za to da li je sama generalizacija ’istinita, nego da li je ona korisna[2]. U takvom dualizmu između modernističkog i konzervativnog pristupa, kritika koja je dolazila sa onog dijela konzervativnog polja koje se oglasilo, bila je da dijelovi izložbe predstavljaju uvredu religijskih osjećanja – međutim, postojalo je očigledno razmimoilaženje između konzervativnog tumačenja stvari i istinskih razloga otkazivanja izložbe. Drugim riječima, izložba nije otkazana  zbog uvrede religijskih osjećanja narodnih masa kako to oni vide, nego usljed nahođenja jedne religijske skupine koja je iskoristivši prijetnju nasiljem, a pod opravdanjem uvrede religijskih osjećanja i bogohuljenja, uspjela izdejstvovati da se sama izložba povuče. Propusti organa bezbjednosti i Galerije da zaštite umjetnicu i njen umjetnički izraz, ali i da osiguraju zaštitu društva od nasilja nisu samo nedopustivi nego su i sramotni. Sukobom između ’modernističkih’ i ’konzervativnih’ struja i njihovih viđenja iscrpljeni su dosadašnji domašaji suda javnosti o ovoj temi. Ipak, kako smo to već napomenuli ti pogledi su samo zagrebali površinu problematike pri tome potpuno skrećući pažnju sa još jedne izuzetno bitne, suštinske perspektive na površinski sloj sumiran u veći opisanoj kritici.

Pitanje koje se nije postavilo, a koje paradoksalno i indirektno vuče za sobom poprilično duboku analizu jeste – šta bi se desilo da je izložba održana? Da li bi sama izložba mogla privući pažnju kao što je pažnju privuklo neopravdano nasilje koje je prema njoj učinjeno; odnosno, da li je otkazivanje izložbe imalo ikakav politički uspjeh za feminističku ideju, da li je ponudilo ikakav politički rezultat. I to je ono što suštinski odlikuje feminizam kog je izložba tako maestralno trebala da dočara. Kada je feministički pokret u svojoj političkoj punoći emancipovan poslije ’68. i kada se jasno ukazao pred javnošću, došlo je do ogromne društvene i individualne transformacije. Kroz slogan ’lično je političko’, svaki feministički izraz je za sobom povukao političku konotaciju. Drugim riječima, sama izložba ne predstavlja isključivo individualni izraz umjetnice, već je umnogome izraz feminističkog stava i politike koja taj stav slijedi. Skidanje izložbe, samim tim, nije predstavljao samo zabranu umjetničkog izraza Milene Ivić, nego je ujedno predstavljao i zabranu prikaza feminističke poruke kojom ona pokazuje svoje političko prisustvo.

Posljedica je očigledno dvojaka. Koliko god je pažnja usmjerena na otkazanu izložbu, njen centralni pogled je usmjeren na akt entiteta i Galerije – na kritiku koja u državi vidi autokratski aparat koji guši slobodu umjetničkog izraza, na gnušanje usljed nedostatka zaštite političkog izraza. Sa druge strane, svjetlost nije usmjerena na ideju feminizma, nije usmjerena na ono što je bila poruka izložbe. Kritika zbog toga dotiče površinu, ali ne zahvata suštinu problema; jer baviti se problemima autokratskog aparata na Balkanu mahom vodi u ćorsokak, a šutnja o feminizmu ima svoje duboke posljedice. I tu se nalazi onaj nedostatak koji se počeo ispoljavati u „Trećem talasu“ feminizma. Za razliku od prva dva talasa, gdje su feministički teorijski radovi pisani zbog političkih ciljeva i načina njihovog ostvarivanja, odnosno gdje je praksa proisticala iz teorije, Treći talas predstavlja teorijsko preispitivanja feminističkih ideja bez ikakvih ponuđenih odgovora. Drugim riječima, u Trećem talasu nikakva praksa u političkom smislu ne proističe iz teorije jer su postavljena pitanja ostala neodgovorena – utvrđene činjenice da ne žive sve žene pod represijom, na koji način tumačiti i na koji način pristupiti interakciji između kulturnih praksi i feminizma (da li je npr. potpuna pokrivenost ženskog tijela u konzervativnijoj muslimanskoj kulturi stvar represije žena ili prosto odluka kojom žene individualno ispoljavaju svoju slobodnu odluku), koje ’feminističko političko tijelo’ bi trebalo zaštititi žene od represije, da li i one žene koje nisu pod represijom nešto čime bi se treba zanimati feministička teorija – predstavljaju samo neke od stvari koje pokazuju da je feministička ideja kroz Treći talas takođe skrenula u slijepu ulicu. I dok teorijske kritike koje dolaze iz feminističkih krugova i dalje postoje, prava, istinska praktična politička borba ne postoji.

I u toj stvarnosti obitava postojeća feministička kritika koja ne samo da zanemaruje političku stvarnost, nego pokazuje i izvjesne znakove njenog nerazumijevanja. Najveći politički korak naprijed koji je feministički pokret ostvario desio se u toku Prvog svjetskog rata, kada je usljed potpunog sloma sistema na krvavim poljima rata, žena pokazala da je i te kako sposobna ne samo da radi u industriji i održava jednak stepen industrijske proizvodnje nego da se i stara o porodici. I upravo se u tom krahu sistemu desila izmjena i novo pozicioniranje položaja žena u hijerhijskom stablu društva. Međutim, posljedica je bila u tome što se zaboravilo da je taj novi položaj žena nastao u onom času kada je stari svijet umirao, a dok se novi još nije rodio. U situacijama u kojima ne postoje očigledne naznake koje bi status quo sistem odvukle u propast, bez jasnog raspada sistema koji se dešava na globalnoj skali, politički pristup se mora znatno izmijeniti. I koliko god je slogan da je lično ujedno i političko bio bitan za formulaciju pokreta, isto je tako bitno istaći da se u političkoj borbi sa stabilnim subjektima feministički pokret nikad nije pretjerano dobro snalazio.[3] Zbog toga je neophodno u trenutnom stanju stvari preformulisati politički pristup od strane feminističkog pokreta, jer bez obzira što postoji unutrašnje, lično feminističko zadovoljstvo kada se kritikuje postojeći sistem, ta kritika u smislu političkih reakcije ili političkih rezultata biva izrazito tupa i slaba.

Medveđa usluga koja je načinjena tako što se javnost fokusirala na jasan autokratski aparat entiteta i njene propuste, a zanemarila nepostojanje ikakve istinske parlamentarne i vanparlamentarne borbe feminističkog pokreta samo je nastavilo iluziju u kojoj se ovaj pokret nalazi. I tu se nalazi najveći problem društva. Teorijske kritike koje ovaj pokret danas iznosi bazirane su na ostacima teorijskih viđenja i nepobitnih istina, ali možda ne i na stvarnosti. Politike identiteta predstavljaju kompleks ideja koje se transformišu nevjerovatnom brzinom, i niko, zbog nedostatka jasne analize postojećeg društva, ne može jasno iznijeti koje tačno vrijednosti baštini društvo kome je neophodan politički aktivan (van)parlamentaran feministički pokret. Teorijska aktivnost pokreta nema jasna saznanja u kom smjeru se razvila svijest, kakav oblik eksploatacija žena postoji u današnjem društvu Republike Srpske i kako to uopšte riješiti. Praktična nepostojanost jakog pokreta jasno se ocrtava u tome što mi nemamo nikakvu bitnu političku kritiku na parlamentarnom i vanparlamentarnom nivou, gdje zbog njenog nepostojanja ne možemo očekivati ikakve političke rezultate. A političke posljedice su poprilično velike – od izuzetno teškog pronalaska rješenja za formulacije odredaba kojima se daju radna prava ženama u socijalnim demokratijama zbog čega one postaju mnogo skuplja radna snaga, što dovodi do prikrivene diskriminacije žena na radnom mjestu i njihovog slabijeg zapošljavanja, do tretiranja žena kao isključivo seksualnih subjekata od strane gradske vlasti Banja Luke, preko ropskog posmatranja radnica u vlastitoj fabrici jednog istaknutog banjalučkog privrednika.

Ti problemi se ne mogu riješiti ukoliko se feministički pokret nastavi svoditi na teorijsku kritiku, pri čemu se nastavlja zanemarivanje neophodne političke borbe i političkog aktivizma. U suprotnom, političke posljedice koje žene osjećaju u postojećem sistemu vrlo brzo će prerasti u lične. Primjeri iz Poljske u kojima se nedostatak feminističkog pokreta ispoljava u tome da se ponovo slobodno i bez nekih pretjeranih političkih problema preispituju vrijednosti i prava koja su izborena u II talasu (kao što je pravo na abortus), do potencijalnih problema sa kojima će se suočiti feministički pokret u Sjedinjenim Američkim Državama ukoliko se Vrhovni Sud ponovo krene baviti pitanjem abortusa sa konzervativnom većinom u ovom tijelu. Ni situacija u Poljskoj, ni potencijalni problemi u SAD-u ne mogu se nikako logički opravdati; njih se ne smije dočekivati kao vrijednosti kojima trebamo težiti, ali iz političke tačke gledišta, nepostojanost ikakve jasne i čvrste feminističke odbrane takav pristup znatno olakšava. Očigledno je da se feminizam i dalje ne snalazi u klasičnoj borbi između konzervativnih i modernističkih pristupa. I pitanje je kolika se opravdanost može pripisati nesnalažljivosti, a koliko je ipak problem odsustva volje za kontinuirano političko djelovanje.

[1] Kako to ističe B. Parekh u svom članku ‘Non-Western political thought’ objavljenog u The Cambridge History of 20th Century Political Thought: “Suština modernističkih stavova svodi se na viđenje da je tradicionalni način života koji se održava preko konzervativnog prisustva statičan, represivan, siromašan, vođen preko sujevjerja i komfora, uspostavljen kroz običaje i prakse i kao takav nije sposoban za konkretne akcije.“

[2] Teorija idealnog tipa Maxa Webera.

[3] Danas teorijski radovi koji se bave periodom između tridesetih i pedesetih godina XX vijeka pokazuju da je Ljevica i poslije Prvog i poslije Drugog svjetskog rata imala mnogo konzervativniji pristup prema feminističkom pokretu od same Desnice

 

Prenošenje blogova i tekstova sa portala Frontal dozvoljeno je nakon isteka 48 časova od objave bloga ili uz pismeno odobrenje redakcije (18.11.2020)

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne predstavljaju nužno uredničku politiku portala Frontal

Komentari
Twitter
Anketa

Koju vakcinu protiv kovida-19 biste primili?

Rezultati ankete
Blog