Aleksandar Savanović

Vakcine i ljudska prava

Nakon što je nauka uspjela da u istorijski rekordnom roku isporuču vakcine protiv COVID19, pojavila su se tri pitanja koja naoko djeluju komplikovano i proizvode zamršene moralne i pravne dileme: prvo od njih je DA LI VAKCINACIJA TREBA BITI OBAVEZNA?; drugo: DA LI TREBA TOLERISATI ANTIVAX KAMPANJE; i treće: DA LI JE MORALNO OPRAVDANO USKRATITI/OGRANIČITI NEKA PRAVA NEVAKCINISANIMA? Imajući u vidu jadno stanje naše pravne nauke, naročito u fundamentalnim disciplinama, nije čudo da se vlasti zlopate u pokušaju da formulišu jasan stav u ovoj stvari.
Međutim, sa stanovišta savremenog (liberanog) poimanja prava i države stvar je ovdje sasvim jasna i ne proizvodi nikakve moralne i/ili pravne kontroverze.

1.


Odgovor na prvo pitanje je sasvim jasan: ako je svako ljudsko biće „suvereno“ u smislu „vlasnik sebe“ (Džon Lok), ili moralno autonomna osoba, da upotrijebimo tu kantovsku formulaciju, onda niko – nikakav pojedinac niti skupina ljudi i ni pod kakvim uslovima i opravdanjima ne smiju da mu nametnu odluku šta će uraditi sa svojim tijelom – u ovom slučaju da li će u njega unijeti vakcinu ili ne.
Sasvim je irelevantno ovdje KO je ta osoba/grupa i kakve su joj kompetencije i namjere, te koliko su te namjere objektivno zasnovane. Čak i u idealnom scenariju, (koji je u većini slučajeva i stvarni scenario u mnogim državama svijeta u trenuntoj COVID krizi):

(i) da efikasnost i sigurnost vakcine garantuju najveći stručnjaci i da iza nje stoji autoritet savremene supermoćne nauke;

(ii) da su namjere vlada plemenite: da oslobode društvo pošasti epidemije i omoguće normalizaciju života (a ne kojekakva „čipiranja“ i slične budalaštine iz domena teorije zavjera);



(iii) te da je scenario pobjede nad epidemijom putem masovne vakcinacije realna stvar;

to i dalje ne daje pravo vladi na nametne prinudnu vakcinaciju punoljetnim građanima. Jer to bi značilo da jedno ljudsko biće, - u ovom slučaju antivakser, nije suvereno nad svojim tijelom i nema slobodnu volju da odluči šta će s njim da radi. Nijedna emancipovana (a mi bi rekli i normalna) vlada neće uzurpirati to pravo pojedincu, i neće sebi dati takva „prava“ koja de facto znače ukidanje prirodnog prava svakog čovjeka da odlučuje o svom biću i tijelu. Svaki čovjek ima to pravo kao „ljudsko pravo“ - po prirodi, i zato je to „prirodno“ pravo koje je starije od bilo koje vlade ili države i postoji čak i ako države niti nema. Zato ga svi ustavi savremenih država, računajući i Ustav republike Srbije, i priznaju kao (pred)ustavno pravo:

Nepovredivost fizičkog i psihičkog integriteta

Član 25

Fizički i psihički integritet je nepovrediv.

Niko ne može biti izložen mučenju, nečovečnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju, niti podvrgnut medicinskim ili naučnim ogledima bez svog slobodno datog pristanka.

Ustavni sudovi emancipovanih država morali bi pobiti bilo koji zakon koji bi na tako drastičan način kršio „granice ličnosti“ pojedinca od strane vlade. I oni to u analognim situacijama često i rade. Ključni argumenti mnogih „sudova zadnje instance“ u „teškim slučajevima“ kakav je recimo eutanazija ili abortus, stali su na stranu prirodnog prava čovjeka da odlučuje o svom tijelu, i zabranili vladi da djeluje u toj oblasti. U jednoj nadahnutoj raspravi na temu abortusa sutkinja Vrhovnog suda SAD Rut Bader Ginzburg je rekla (parafraziram) da „Vrhovni sud ne uskraćuje vladi ingerenciju da na ovaj ili onaj način (dopusti ili zabrani) odlučuje o pravu na abortus – već joj uskraćuje pravo da uopšte – NA BILO KOJI NAČIN, (dakle čak i da donese odluku kojom ga dopušta) odlučuje o tome.“ Vladi je ostavljeno pravo da REGULIŠE procedure pod kojim se neko pravo konzumira, ali ne i da ODLUČUJE O TOM PRAVU u smislu njegovog postojanja. Samo i isključivo žena je vlasnica svog tijela i samo i isključivo ona može odlučiti o tome. Analogna argumentacija može se primijeniti i u slučaju vakcinacije.

To što je vlada u slučaju pandemije „u pravu“ (vakcinisanje antivaksera spasilo bi i njihov život, a i spriječilo širenje pandemije), to što iza vlade stoji autoritet nauke i naučnika, ovdje nije od značaja – čak i ako su objektivno ispravne politike i moralno opravdani motivi, prinuda ne može biti moralno ni pravno utemeljena. Jer mi ne možemo dopustiti vladi takvo pravo zadiranja u vlastito tijelo a ostati bića slobodne volje, tj. ljudska bića u stvarnom smislu riječi. Na kraju krajeva, neki ljudi možda više vrednuju neke druge aspekte svog bića (npr. svoja religijska uvjerenja) nego vlastito zdravlje i oni imaju prirodno pravo na to. Poznato „pravo na traženje sreće“ iz američke „Deklaracije o nezavisnosti“ treba shvatati bukvalno i ono znači upravo to: da svako ima pravo da traži vlastitu sreću na vlastiti način.

Premijerka Srbije je stoga sasvim u pravu kada insistira na tome da obavezne vakcinacije u Srbiji neće biti, unatoč ekscentrične odluke Evropskog suda za ljudska prava:

https://insajder.net/sr/sajt/vazno/23518/Evropski-sud-za-ljudska-prava-Obavezna-vakcinacija-je-legalna-i-neophodna-u-demokratskom-društvu.htm

2.


Na ovo se nadovezuje sljedeće pitanje: da li je vladama dopušteno da djeluju cenzorski protiv antivakser kampanje. Nedavno je npr. u Srbiji, vlada dala sebi za pravo da ukine neke društvene mreže doktorici Jovani Stojković zbog njene kampanje protiv vakcinacije, a i ona i neki drugi „antivakseri“ su privedeni na saslušanje. Ministarka pravde Srbije Maja Popović saopštila je da će biti procesuirani zbog „ugrožavanja zdravlja ljudi“.

Vlada Srbije je uložila enormne napore u nabavku vakcina, možemo samo zamisliti kakve su to parade bile da se one nabave na haosu konkurencije svjetskog tržišta. Vidimo da su mnogo bogatije i moćnije zemlje od Srbije u potpunosti podbacile u toj trci. I zaista je iritantno, i čovjeku ne može da ne ide na živce, kada neka skupina zilota svojim ludističkim stavovima poništava te napore, koji bi zaista Srbiju uskoro mogli izvesti iz pandemijskog zatvaranja.
Ipak, sve ovo ne daje pravo Vladi Srbije da ograničava pravo slobode govora i mišljenja. To je „neotuđivo“ pravo, slavni prvi amandman američkog ustava, nad kojim vlada nema ingerencije. Svako ima pravo da misli i govori ono u šta vjeruje. Koliko god to nama bilo odvratno i nemoralno. Dok god ne ugrožava druge. Jovana Stojković NE UGROŽAVA živote ljudi svojim agitovanjem, tj. time što nešto govori, ma kakve to besmislice bile. Ona bi ugrožavala živote ljudi samo-i-samo-ako bi ljude prisiljavala da se ne vakcinišu, što ona očito niti radi niti može da uradi. Živote tih ljudi ugrožavaju ONI SAMI time što se odlučuju da slijede preporuke kojekakvih šarlatana priučenih s par sati surfanja po netu, umjesto ljude, medicinare i naučnike, koji su posvetili čitave svoje živote izučavanju virusa.



Ali opet, ljudi imaju pravo na to. Čovjek je biće slobode, tj. ima prirodno pravo da bude budala ako to želi. Međutim, nema pravo da koristi tu slobodu tako što će ugrožavati druge.

To nas dovodi do zapravo najvažnijeg pitanja:

3.


Da li se nevakcinisanima mogu uskratiti procedure korištenja nekog prava na način kako to nije uskraćeno vakcinisanima? Ideja vodilja ovdje može biti poznata formulacija Džona Stjuarta Mila: „Vaše pravo da ispružite ruku staje kod mog nosa.“
Npr. vlada ima pravo da restriktivno reguliše kretanje (recimo, u slučaju Srbije to jasno opisuje Ustav u čl.39), ali ne i da ukine tu slobodu kao takvu. Recimo ona ne može bezuslovno zabraniti ulazak u prodavnicu antivakseru, ali može mu tražiti da pokaže negativan PCR; ili organizovati posebne markete za nevakcinisane i sl. I, što je načelno važno, na antivaksere svaliti dodatne troškove koje takve mjere zahtjevaju, ali ne i na vakcinisane poreske obveznike. Uravnilovka ovdje ne djeluje pravedno, čak ni na intuitivnom nivou.

Takve mjere ne bi značile kršenje niti ukidanje prirodnih prava antivaksera – oni ih i dalje imaju i u mogućnosti su da ih konzumiraju, već bi predstavljale zaštitu prava drugih. Zašto bih ja koji sam se vakcinisao (na kraju krajeva potrošio vrijeme i novac da u tu svrhu odem u Srbiju) ispaštao zbog njih? Antivakseri i dalje imaju sva prava kao i vakcinisani, ali su prinuđeni (a trebalo bi valjda biti: i moralno dužni) da ih konzumiraju tako da ne ugrožavaju druge.

No važno je uočiti da su čak i takve restrikcije oročene. One su legitimne i smislene samo do trenutka kada će se vakcinisati svi građani koji žele da se vakcinišu. Tada je stvar riješena: ako je nauka u pravu i vakcina pruža zaštitu, vakcinisani će biti zaštićeni i nemamo čega da se bojimo, a nevakcinisani će ostati u nekoj vrsti virtualnog geta u kome će im prijetiti rizik, koji su oni iz svojih razloga spremni prihvatiti. Ako nauka nije u pravu, i vakcina ne pruža zaštitu, onda je tek apsurdno nametati prinudnu vakcinaciju ili cenzurisati antivax agitaciju.

4.


Ovim dolazimo do dodatnog pitanja koje je čest izvor nerazumjevanja i grešaka u savremenim politikama: radi se o tome da se neka kršenja bazičnih prava legitimiraju pozivanjem na naučne „istine“ ili „dokazane“ činjenice. Fridrih Niče je još u XIX vijeku dao ispravnu dijagnozu: „Bog je mrtav“. To se, međutim, ne odnosi samo na hrišćanskog boga, već na koncept boga kao takvog – pa i na vrhovno božanstvo savremenog svijeta – naime nauku. Ni jedan od tih bogova, starih ili modernih, ne daje više moralnu legitimaciju za inkvizicijsko proganjanje i spaljivanje jeretika i vještica, tj. antivaksera poput Stojkovićeve u slučaju koji ovdje razmatramo.

Pokušaj da se na osnovu nauke uspostavi meritokratsko opravdanje restrikcije bazičnih prava zasnovano je na potpuno pogrešnom shvatanju šta nauka jeste. Nauka, naime, nije bog, tj. ISTINA, već jedan sasvim specifičan METOD traženja istine. Taj metod uključuje, na imanentan način, METODIČKU SUMNJU, i nedogmatizovanje čak i najočitijih i najdokazanijih istina. Mi zato nikada nećemo osporiti pravo nekome da dovodi u pitanje zakon gravitacije, premda će nam takva osoba biti smiješna. Ovdje zaista važi Volterova maksima: „Ja se ne slažem s vašim mišljenjem, smatram da je ono porešno, ali ću do kraja braniti vaš stav da ga iznesete.“ Meni može biti degutantan stav jedne doktorice protiv vakcinisanja, kao što mi je nepojmljivo da neki doktor političkih nauka zastupa autokratske političke sisteme, ali to ne znači da im treba uskratiti pravo slobode govora i mišljenja.

Zašto? Zato što je cijela stvar još teža. Sa stanovišta nauke mi nikada nećemo biti sigurni da je nešto konačni odgovor. Mi ćemo možda za 500 godina otkriti da je neka postojeća interpretacija pogrešna ili nepotpuna. Ja ću možda tek za 5 godina saznati da je moja odluka da se vakcinišem bila pogrešna. Za razliku od religije i obogotvorene nauke, istinska nauka na daje tu vrstu sigurnosti iluzije Raja i konačnog smiraja i utočišta. Ona je samo jedan metod, zasnovan na principu „pokušaja i pogreške“ (Karl Poper). Zato savremena politička zajednica koja hoće da bude kompatibilna s naukom mora biti striktno individualistička: svako za sebe mora donijeti odluku šta će uraditi. Neki ljudi i dalje žele da vjeruju kako je Zemlja ravna ploča. Ja sam odlučio, s obzirom da o vakcinama i virusima ne znam ništa, da slijedim preporuku struke i zdravog razuma. Isto tako sam, npr. odlučio da ne želim „kinesku“ vakcinu jer ne vjerujem državi koja je na samom početku epidemije bila spremna da laže i prikriva samo postojanje virusa. Ali sve su to odluke-vjerovatnoće čiju izvjesnost sada ne možemo garantovati. Ovako shvaćena nauka ne može biti upotrebljena za legitimiranje autokratskih sistema, niti autokratskih politika i mjera koje bi kršile bazična prava, već isključivo liberalnih.

I to i jeste prava poenta i ljepota slobode: tjera nas da preuzmemo odgovornost, a ne da svaljujemo teret odluka na nekog drugog, npr. vladu, Vučića, ili izmaštanog „sotonistu Gejtsa“. Vlada bilo koje države treba da bude „minimalna“ u onom pravom smislu te riječi: ona treba da omogući ljudima da imaju dovoljno vakcina, treba da im omogući slobodan protok informacija (računajući i gluposti) na osnovu kojih će donijeti odluku, i onda ih pustiti da odluče. Kakve donesu odluke tako će im i biti. Ako pogriješe, tako će naučiti da sljedeći put odluče bolje.

 

Piše: Aleksandar Savanović, profesor Fakulteta političkih nauka u Banjaluci

 

Prenošenje blogova i tekstova sa portala Frontal dozvoljeno je nakon isteka 48 časova od objave bloga ili uz pismeno odobrenje redakcije (09.04.2021.)

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne predstavljaju nužno uredničku politiku portala Frontal

Komentari
Twitter
Anketa

Da li vlasti u BiH trebaju da nagrade građane koji se vakcinišu protiv kovida-19?

Rezultati ankete
Blog