Srđan Barašin

Izmjene Izbornog zakona: Šansa za kraj ili novi početak? 2/4

Nakon što smo u prvom tekstu ustanovili zdravstveno stanje BiH, na red je došao pokušaj utvrđivanja formalnih i praktičnih uzroka tog stanja. U opštem nerazumijevanju društva po pitanju izmjena Izbornog zakona, postoji i nerazumijevanje osnovnih pojmova i procedura. Kako to obično biva, problem je i ovog puta veći onoliko koliko akteri ne pokušavaju da razumiju drugu stranu.

Važeći Izborni zakon koji treba da se mijenja je donesen prije dvadeset godina. Budući da je taj Zakon podloga današnjih političkih paradoksa, valja napomenuti da se politička atmosfera u trenutku njegovog donošenja i ova danas umnogome razlikuju. Prije svega, tada su dominirali parlamenti, kako je i predviđeno Dejtonskim sporazumom, kojim je uređenje u BiH uspostavljeno na principima parlamentarizma.

Međutim, ideja o jačanju i očuvanju parlamentarizma nije sprovedena, jer danas parlamenti imaju samo formalnu ulogu, svedenu na praćenje političkih shvatanja i narativa tri čovjeka. Da nam stvar teže padne, ta tri čovjeka čak i ne moraju da budu nosioci neke određene državničke funkcije, nego je važno da budu predsjednici dominantnih stranaka iz konstitutivnih naroda. Takođe, ne smije se izgubiti iz vida da je Zakon pisan s namjerom potpune izgradnje parlamentarnog sistema, u svrhu izjednačavanja tri etničke grupe, a sve radi očuvanja mira u smislu Dejtonskog sporazuma.

Do potpune izgradnje parlamentarnog sistema nije nikada došlo, jer je neko propustio da redovno revidira propise i usmjerava ih ka ostvarenju krajnjeg cilja, te tako omogućio trojici pojedinaca da upravljaju svim važnim procesima unutar zemlje.

Politički cilj, koji je i sama svrha izmjena Izbornog zakona, mora biti zamišljen teorijski, jer odlučujući akteri ne dijele nijedan zajednički cilj. Izborni zakon koji postoji već dvadeset godina nije proizvod polemike i ostvarenih ideja domaćih političkih elita, nego je oktroisan (pritom se taj pojam koristi jer njegovo donošenje nije rezultat polemike, saradnje i ostvarenja ideja domaćih političkih aktera). Samim tim je nezreli politički ambijent bio plodno tlo za nestanak odgovornosti domaćih političara, jer oni nisu pisali i stvarali Zakon i njegove odredbe. Možda nam zbog toga danas izgleda kao da oni uopšte nisu stvarno zaduženi za predstojeće izmjene, nego da je njihov rad privid, a da će stvarni posao uraditi neko drugi.

Ovaj i ovakav Izborni zakon, iz aspekta u kojem zanemarujemo etničko predstavljanje, ne bi bio loš u zemljama sa dovoljno razvijenom političkom kulturom. U slučaju BiH je ovakvo rješenje politički i pravno pogrešno, što uviđamo tek iz današnje perspektive. Iako za donošenje ovakvog Zakona ne možemo kriviti domaće političare jer nisu njegovi autori, treba ih kriviti za inertnost po pitanju pronalaska zajedničkog rješenja. Što se njih tiče, pojam „inicijativa“ bi mogao da se briše iz rječnika.

Sa druge strane, teško je povjerovati da su postojeći Zakon pisali pravnici-amateri, zbog čega se naslućuju dva zaključka koja se tiču krajnje namjere njihovih autora. Prvo, izgleda kao da je neko spojio razne demokratske standarde iz raznih zemalja i pomislio da taj model može besprijekorno da funkcioniše u BiH. Drugo, ima ih kojima se pričinjava da je neko želio da društvo u BiH zauvijek ostane zarobljeno u etničkim podjelama, čiji formalni čuvar jeste skup i nerazumno komplikovan administrativni aparat, pa bi se moglo reći da je cilj u stvari formalizovano održavanje političkih tenzija i nestabilnosti. Zbog toga je opšti utisak vjerovatno svakog odraslog čovjeka da u BiH ništa ne funkcioniše.

Sve i da je napisano nepogrešivo tačno, to nije ispravno koristiti kao argument za nezrelost i nedostatak dijaloga i volje da se učini bar jedan konstruktivni potez.

Osim najvećeg, i ne bez razloga tako često spominjanog problema etničkog predstavljanja, postoji i nekolicina drugih problema koji se tiču konkretnog provođenja izbornog procesa i njegovog poboljšavanja. Bar što se tiče Republike Srpske valja primijetiti da je upravo ovaj Izborni zakon stvorio temelj za atomizaciju političke scene.

Atomizacija podrazumijeva podjelu političkih stranaka po interesnim grupama, zbog čega je nemoguće napraviti ideološki kompas društva, jer u takvoj atmosferi ne postoje ni ljevica ni desnica. Postoje samo interesi pojedinih ljudi koji se čak više ni ne predstavljaju u okviru neke ideologije. Glavni uzrok takvog usitnjavanja na političkoj sceni jeste što su neke stranke koje danas djeluju u parlamentu nastale upravo u tom istom parlamentu. Predsjednici, članovi i poslanici tih stranaka su u parlament ušli kao članovi drugih stranaka. Nismo uspjeli pronaći još primjera iz svijeta koji bi potkrijepili tezu da je normalno da političke stranke nastaju parlamentarnim, a ne vanparlamentarnim putem.

Male stranke su takođe i privremene stranke. One imaju jedan broj glasova (iako za njih na izborima niko nije glasao jer nisu postojale!) i kao takve su nesrazmjerno predstavljene u javnim preduzećima i ministarstvima. Tako su u stvari te male i privremene stranke primjer klijentelizacije cijelog sistema, te na taj način degradiraju osnovnu ulogu političkih stranaka u društvu. Umjesto da politička stranka kao osnovna organizacija političkog udruživanja bude posrednik između društva i države, ovako je pretvorena u interesnu grupu bez politike i bez programa, bez lojalnog članstva i biračkog tijela. Stoga svaki dogovor s takvima može da bude bumerang od kojeg strada onaj koji učestvuje u bilo kakvoj interakciji s njima, što dalje vodi u nestabilnost ionako urušenih institucija.

U klupama Narodne skupštine Republike Srpske sjede osamdeset i tri poslanika. Od toga građani ne biraju njih dvadeset. Dvadeset narodnih poslanika svoje mjesto u skupštinskim klupama pronalazi preko kompenzacionih lista, koje su nastale da bi sve stranke bile srazmjerno predstavljene u parlamentu na osnovu ukupno dobijenih glasova na cijeloj teritoriji. U ovom slučaju to je dovelo do trgovine pijačnih razmjera, jer su mandati za narodne poslanike predmet zloupotrebe.

Od 83 narodna poslanika, građani ne biraju njih 20!

Na kompenzacionim listama se gotovo uvijek nalaze ljudi koji su već kandidati na redovnim listama, što znači da imaju osiguran mandat čak i da ne osvoje nijedan glas. Teško je naći protivargumente tvrdnji da se ovdje radi o primjeru manipulacije građana, jer je dobijanje mandata narodnog poslanika rezultat nekih čudnih radnji unutar samih stranaka. Takođe, ostavljen je prostor i za nagrađivanje lojalnog članstva, zbog čega je sasvim normalno da neko ko se u stranci do juče dokazivao lijepljenjem plakata po selima i gradovima, danas postaje zakonodavac, jedan od arhitekata društva (bez da za njega iko glasa).

Osim načina na koji se bira član Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda, način formiranja Doma naroda u FBiH takođe mora biti problematizovan, jer se radi o jedinstvenom primjeru nefunkcionisanja pola zemlje u današnjim okvirima, i to zato što su izbori provedeni 2018., čiji rezultati do danas nisu implementirani.

Potpuno je jasno da problemi na svakom nivou predstavljenog sistema vode do jednog zaključka: da živimo krizu parlamentarnog sistema. U Republici Srpskoj zbog načina na koji parlament radi, kako se kroje većine i kako nastaju političke partije, a u FBiH jer sam parlament nije do kraja formiran. Neko veoma naivan bi se zapitao kako je uopšte moguće ne implementirati rezultate izbora.

Uzrok ovog stanja je, ni manje ni više, nego ljudski faktor otjelotvoren u parlamentarcima koji ne znaju za šta parlament uopšte služi, šta tu uopšte treba da se radi i da li imaju neku „dublju“ ulogu osim pritiskanja tastera „Za“ i „Protiv“. Postalo je opšte mjesto da oni, arhitekte jednog društva, nemaju ni česticu svijesti o tome da su predstavnici naroda koji ih bira i plaća – baš onog istog naroda koji ih dosad nije nijednom kaznio.

 

Prenošenje blogova i tekstova sa portala Frontal dozvoljeno je nakon isteka 48 časova od objave bloga ili uz pismeno odobrenje redakcije (18.07.2021.)

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne predstavljaju nužno uredničku politiku portala Frontal

Komentari
Twitter
Anketa

Ko vas najviše voli?

Rezultati ankete
Blog