Aleksandar Savanović

VERBALNI DELIKT

„Visoki predstavnik“ nas je na kraju svog mandata počastio jednim „nametnutim“ (tj. „proglašenim na privremenoj osnovi“ – ali ovdje nećemo ulaziti u pravne detalje, već ćemo se držati načelnog argumenta) zakonom za kojim se već dugo lobira od strane pojedinih političkih aktera:

http://www.ohr.int/odluka-visokog-predstavnika-kojom-se-donosi-zakon-o-dopuni-krivicnog-zakona-bosne-i-hercegovine/

Nećemo se baktati pitanjem problematičnosti tzv „bonskih ovlaštenja“, već ćemo se fokusirati na sam sadržaj „nametnutog“ zakona. Naime, taj je zakon kao takav, i antiustavan, ali što je još važnije i anticivilizacijski.

 

  1. Antiustavni „zakon“:

Premda u svojoj odluci napominje preambulu Ustava BiH, predloženi zakon je eksplicitno, i tekstom i smislom antiustavan, što lako može utvrditi svako ko je dovoljno pismen da uporedi dvije jednostavne rečenice:

  • (i) Ustav BiH, Član II, stav 3: „Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode ... što uključuje: g) Slobodu misli, savjesti i vjere. h) Slobodu izražavanja".

 

  • (ii) „Nametnuti“ zakon, Član 1,(3): „Ko javno odobri, porekne, grubo umanji ili pokuša opravdati zločin genocida, zločin protiv čovječnosti ili ratni zločin utvrđen pravosnažnom presudom u skladu s Poveljom Međunarodnog vojnog suda pridruženom uz Londonski sporazum od 8. avgusta 1945. ili Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju ili Međunarodnog krivičnog suda ili suda u Bosni i Hercegovini, a usmjereno je protiv grupe osoba ili člana grupe određene s obzirom na rasu, boju kože, vjeroispovijest, porijeklo ili nacionalnu ili etničku pripadnost, i to na način koji bi mogao potaknuti na nasilje ili mržnju usmjerenu protiv takve grupe osoba ili člana takve grupe...“.

 

Premda drugi dio ovog iskaza, počev od »a usmjereno je protiv grupe osoba...«, govori da nije svako »odobravanje«, »poricanje« itd. sankcionisano, već samo ono koje se može ocjeniti agresivnim protiv neke grupe, jasno je da široko postavljena mogućnost interpretacije u riječi »protiv«, neminovno znači drastičnu restrikciju slobode mišljenja, govora, istraživanja itd.

To naročito ako uzmemo u obzir sljedeći, Član 1(4) »nametnutog« zakona koji glasi: »Ko krivično djelo iz stava (1) do (3) ovog člana izvrši tako da javnosti učini dostupnim ili joj distribuira letke, slike ili druge materijale, kaznit će se kaznom zatvora od najmanje jedne godine«.

Zamislimo sada sljedeću situaciju: ja kao čovjek iz oblasti političkih nauka odlučim da se posvetim istraživanju zločina u Srebrenici. Da li bih ja u svom naučnom radu imao pravo da postavim radnu hipotezu da je zločin u Srebrenici drugog tipa od genocida? Da li je u istraživanju ili polemici o srebreničkom masakru dozvoljeno prezentovati mišljenja Petera Handkea ili Noama Čomskog ili su oni, u sred XXI vijeka(!), postali zabranjena literatura na našim univerzitetima? Uostalom: šta ako u međuvremenu dođemo do novih dokaza i/ili činjenica koje problematizuju čitav slučaj.  Jasno je da u takvoj situaciji mi moramo prekršiti „nametnuti“ zakon i „javnosti učiniti dostupnim“ „druge materijale“ koji eventualno potvrđuju našu hipotezu. Tj. došli bi u hamletovsku dilemu da li da objavimo nove činjenice i prekršimo zakon, ili da ćutimo. S obzirom da naš Ustav garantuje slobodu istraživanja, koja nužnim načinom podrazumjeva i prezentaciju rezultata istraživanja, jasno je da je ovo rješenje antiustavno.

 

  1. Anticivilizacijski akt

Iz ovog jednostavnog primjera jasno je da je ovaj zakon uvođenje verbalnog delikta, i kao takav, samo-po-sebi, jedan anticivilizacijski zakon. Svi oni koji su umrli za slobodu govora, od Sokrata do Đordana Bruna umrli su zalud. Baština ovih prosvetitelja ovjekovječena je u slavnom Prvom amandmnu američkog ustava koji zabranjuje zakonodavcu da uvodi restrikcije u toj stvari:

Naime, temeljna ideja zapadne civilizacije, a po mom skromnom mišljenju i ljudskosti uopšte, je da se emancipacija čovjeka događa kroz stalni proces kritike, preispitivanja, problematizovnja itd. uvriježenih dogmi. Suština ljudskog progresa je da se stalno preispituju dominirajuće matrice. Na kraju krajeva, i dan danas se istražuje holokaust, vrlo često s hipotezama koje odstupaju od prihvaćenog narativa. Jedan izvanredan primjer je Adornova kritika „monetarizacije“ holokausta od strane Jevreja, tj. upotrebe holokausta u političke svrhe od strane kasnijih generacija Jevreja. Todor Kuljić je čak upotrijebio sljedeću formulaciju  (koja nas neobično podsjeća na srebrenički slučaj): „holokaust postaje sredstvo za cionističku politiku“. Po Inckovom zakonu, i Teodor Adorno i Todor Kuljić bi završili iza rešetaka tri do pet godina.

Ključni problem je, dakle, što „nametnuti“ zakon predstavlja jedno srednjovijekovno dogmatiziranje postojećeg narativa, koji nameće sankciju za daljenje propitivanje, problematizovanje i istraživanje određenih istorijskih događaja. To je pravi pravcati antiliberalni inkvizitorski zakon koji pruža pravnu osnovu za jednu bosanskohercegovačku Index Librorum Prohibitorum.

 

3.

To nas neminovno dovodi do pitanja intencije „zakonodavca“ (sic!): da li se time želi spriječiti propitivanje postojećeg narativa? Da li to znači da mi više ne smijemo istraživati i problematizovati događaje u Srebrenici?

Još važnije: da li to znači da se o pravnim činjenicama, poput verifikovanih sudskih presuda, više ne smije raspravljati? U smislu one poznate besmislice, tako popularne u našem javnom prostoru: „O sudskim presudama se ne raspravlja – one se provode“. U svakoj ozbiljnoj državi upravo o sudskim presudama u „teškim slučajevima“ (kakv je npr i Srebrenica) vode se žestoke i višedecenijske javne debate. Pogledajmo samo debate o odlukama Vrhovnog suda SAD u prethodnih desetak godina.  Da li to znači da je, prema OHRu i visokom predstavniku, pravo postalo nekakav nedodirljivi metafizički entitet, nekakvo božanstvo izdignuto iznad društva i pojedinca, koje ovi ni na koji način ne smiju problematizovati?

Kao i uvijek u takvim slučajevima posljedice su antihumane i vode ka restrikciji prava i sloboda pojedinca. Svojim studentima često govorim jednu jednostavnu istinu, koju ne bi bilo loše uputiti i „visokom predstavniku“: po pitanju ljudskih prava, kakva su i slobode mišljenja i govorenja, ne možete biti malo trudni - ili ih priznajete svim ljudima i svim mišljenjima/govorenjima, ili ih ne prizajete uopšte. „Namjera“ zakonodavca, koliko god bila „dobra“, inspirisana „ispravnim“ motivima i eventualno čak i opravdana, nikada ne može pružiti osnovu da se ukinu bazična ljudska prava ljudima. To su njihova „prirodna“ prava, koja oni imaju po prirodi – dakle prije svake države i svakog, pa i „najvišeg“ predstavnika.

 

4.

Na kraju treba napomenuti da „nametnuti“ zakon sadrži i masu stvari koje nisu problematične, poput odredbe (5), pa čak i odredbe (2) i (6), premda kontraverzne u kontekstu tumačenja, mogu eventualno biti prihvaćene. Uostalom, većina djela markiranih ovim odredbama je već sad sankcionisana postojećim zakonskim rješenjima. U pristojnim zemljama stvari tretirane ovim odredbama (poput toga da se ne daje ime studentskom domu po presuđenom ratnom zločincu) su stvar političke kulture i ljudske pristojnosti, što, kako nas istorija uči, i jeste jedini ispravan metod. „Nametnuti“ zakon stoji upravo kao blokada na tom putu emancipacije.

 

Piše: Aleksandar Savanović

 

Prenošenje blogova i tekstova sa portala Frontal dozvoljeno je nakon isteka 48 časova od objave bloga ili uz pismeno odobrenje redakcije (23.07.2021.)

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne predstavljaju nužno uredničku politiku portala Frontal

Komentari
Twitter
Anketa

Da li podržavate odigravanje prijateljske utakmice fudbalskih reprezentacija Rusije i BiH?

Rezultati ankete
Blog