Srđan Puhalo

Srđan Puhalo je rođen 1972. godine u Foči, jer u Kalinoviku nije bilo porodilišta.Odrastao je u Kalinoviku uz pomoć roditelja, mnogobrojne familije i "Politikinog zabavnika". Čuvajući krave kod babe Radojke shvatio je da je život veoma težak, pogotovo u Kalinoviku. Do četrnaeste godine bio je učesnik dvije omladinske radne akcije, posjetio koncentracione logore Jasenovac i redovno se takmičio u "Titovim stazama revolucije", što je ostavilo neizmjerni trag na njegovoj krhkoj ličnosti. Srednju školu završio je u Sarajevu, a psihologiju je diplomirao u Beogradu. Iluzije je izgubio prilično rano, a nevinost dosta kasno. Preživio je dva rata, kao i veliku inflaciju u Srbiji, a onda je došao da živi u Banjaluku. Magistrirao je psihologiju u Banjaluci, a doktorirao u Sarajevu. Dobar je otac dvoje djece, a loš muž jedne žene. Nije nosilac nijednog ordena, ali zato ga krase mnogi epiteti kao što su soroševac, nevladinac, strani plaćenik, antisrbin, autošovinista, Bakirov Srbin. Mašta da postane profesor na Fakultetu političkih nauka u Banjaluci. Ima mnogo problema sa pravopisom, stranim jezicima, potencijom i holesterolom.

Srđan Puhalo

Opoganjivanje Alekse Šantića

 

Ja ne mogu ovdje. Tamo gdje uveče
Vrh dalekih brda kao vatra plane,
Ispod crnog Huma gdje Neretva teče;
Tamo gdje me ljube, tamo gdje me vole,
Gdje se moja braća za rod bogu mole;
Tamo gdje sam snivô one zlatne snove,
Tamo moja duša plačući me zove.
Ondje nek me jednom i u grob sahrane.

 

Ovako glasi poslednja strofa pjesme Alekse Šantića „Ja ne mogu ovdje“ koju je napisao 1902. godine u Ženevi, da bi se potom vratio u Mostar. Mogao je Aleksa Šantić otići da živi bilo gdje, a on se vratio u Hercegovinu i svoj rodni grad.

Otkud ja da pišem o Šantiću, pitate se?

Pa neko veče slušam Dodika kako, po ko zna koji put, u sred Beograda objašnjava da nije Bosanac, bosanski Srbin, već samo Srbin i da mu je Srbija otadžbina, a ne Bosna i Hercegovina.

U redu, možda se on stvarno tako osjeća, ali nikako da shvati da tom svojom pričom počinje da smara i da je glupo što svoje lične frustracije pretvara u politički program, koji je mnoge Srbe iz Republike Srpske pretvorio u slovenačke, austrijske, njemačke Srbe.

Elem, na početku  te svoje kuknjave krenu Mile Srbin da citira stihove Alekse Šantića:

 

„Svuda gdje je srpska duša koja,

tamo je meni otadžbina moja,

moj dom i moje rođeno ognjište.“

 

Kako je Milorad Dodik uspio ove stihove da poveže isključivo sa Srbijom, meni nije jasno jer u pjesmi „Moja otadžbina“ nigdje se ne spominje Srbija, baš naprotiv Šantić saosjeća sa  Srbima koji su u tome trenutku ugnjetavanji, a u tom trenutku to sigurno nisu bili u Srbiji.  

Izvještio se Boga mi Dodik u svom nacionalizmu, izvuče nešto iz jednog istorijskog konteksta, ubaci ga u sadašnjost i fascinira vaskoliko neobrazovano srpstvo.

Tako nam je opoganio Ivu Andrića, Petra Kočića, Branka Ćopića, Gavrila Principa, pa je evo na red došao i Aleksa Šantić.

Najebali smo kad Milorad Dodik otkrije stihove Baje Malog Knindže, ali za utjehu  i to će biti dokaz da je na kraju svoga političkog puta.

Ali vratimo se Aleksi Šantiću.

Ne zna Dodik, da je Aleksa Šantić bio nesrećno zaljubljen u Hrvaticu, ali valjda zna da je pjesmu „Ostajte ovdje“  napisao potrešen odlaskom  komšija muslimana iz Mostara i Hercegovine u Tursku.

Možete li zamisliti Milorada Dodika koji pati zbog toga što bošnjačka djeca u osnovnim školama u Republici Srpskoj ne mogu da uče bosanski jezik ili što se u toj istoj Republici Srpskoj slave  i odlikuju ratni zločinci koju su ubijali svoje komšije?

Naravno da ne možete jer Dodikovo srpstvo nije ni nalik srpstvu Alekse Šantića.

Dodikov nacionalizam je agresivan, isključiv, vulgaran i proračunat, a Šantićev rodoljubiv i pun poštovanja za druge i drugačije. Dodik je samo Srbin, a Šantić Srbin, Hercegovac, Mostarac, čovjek.

Da je danas Aleksa Šantić živ, vjerovatno bi za vlasti Republike Srpske bio loš Srbin, jer ne prezire konvertite, a Hrvate vidi kao svoju braću.

Kada je 1924. godine Šantić umro, cijeli Mostar, ne samo Srbi, je tugovao, a kada je pogrebna povorka prolazila pored džamije sa  minareta čula se poslednja molitva praštanja.

Za naše milorade dodike to bi bio dokaz da nije bio dobar Srbin i obično arlaukanje.

Danas takve Srbe vlasti u Republici Srpskoj preziru.

Na kraju Milorade Dodiče evo nekoliko Šantićevih stihova koji pokazuju da se ne treba stiditi svoga porijekla:

 

Od svoje majke ko će naći bolju?!
A majka vaša zemlja vam je ova;
Bacite pogled po kršu i polju,
Svuda su groblja vaših pradjedova.

 

Preuzeto sa: blogger.ba

Komentari
Twitter
Anketa

Za koga ćete navijati u baražu za Evropsko prvenstvo u fudbalu: BiH ili Ukrajinu?

Rezultati ankete
Blog