Srđan Puhalo

Srđan Puhalo je rođen 1972. godine u Foči, jer u Kalinoviku nije bilo porodilišta.Odrastao je u Kalinoviku uz pomoć roditelja, mnogobrojne familije i "Politikinog zabavnika". Čuvajući krave kod babe Radojke shvatio je da je život veoma težak, pogotovo u Kalinoviku. Do četrnaeste godine bio je učesnik dvije omladinske radne akcije, posjetio koncentracione logore Jasenovac i redovno se takmičio u "Titovim stazama revolucije", što je ostavilo neizmjerni trag na njegovoj krhkoj ličnosti. Srednju školu završio je u Sarajevu, a psihologiju je diplomirao u Beogradu. Iluzije je izgubio prilično rano, a nevinost dosta kasno. Preživio je dva rata, kao i veliku inflaciju u Srbiji, a onda je došao da živi u Banjaluku. Magistrirao je psihologiju u Banjaluci, a doktorirao u Sarajevu. Dobar je otac dvoje djece, a loš muž jedne žene. Nije nosilac nijednog ordena, ali zato ga krase mnogi epiteti kao što su soroševac, nevladinac, strani plaćenik, antisrbin, autošovinista, Bakirov Srbin. Mašta da postane profesor na Fakultetu političkih nauka u Banjaluci. Ima mnogo problema sa pravopisom, stranim jezicima, potencijom i holesterolom.

Srđan Puhalo

Priča o Hiru Onodu je priča o Bosni i Hercegovini

On je japanski vojnik koji je ratovao protiv saveznika 29 godina nakon što je Japan kapitulirao 1945. godine.

Elem, Hiroo Onoda se na kraju rata zadesio na ostrvu Lubang na Filipinima nakon što su savezničke snage preuzele kontrolu nad ostrvom. Njegov zadatak je bio vrlo jednostavan, ali specijalan, da nastavi sa gerilskim ratovanjem i ostane živ.

Onada je naređenje ispunio i predao se svom nadređenom 1974. godine ili 29 godina nakon završetka rata.

Zašto vam sve ovo pišem?

Zato što Bosna i Hercegovina podsjeća na Hiru Onoda.

Rat u Bosni i Hercegovini je stao prije 27 godina, ali mi nikako da potpišemo primirje. Nacionalisti još uvijek ratuju i maštaju o drugom poluvremenu u kojem će osvetiti sve svoje žrtve i odnijeti konačnu pobjedu.

Hiroo Onoda tokom tih 29 godina „borbe“ u džunglama ostrva Lubang gubi jednog po jednog saborca, njih trojicu, ali mu na pamet ne pada da odustane ili da se preda. Slična situacija je i sa ovom državom, niko ne odustaje od ratne retorike, koja se još uvijek odlično prima kod naroda, a ljudi odlaze iz Bosne i Hercegovine u potrazi za normalnim životom.

I pored svakodnevnih nedaća sa kojima se susreće, Onoda ne zaboravlja svoje saborce, naprotiv, redovno obilazi njihove grobove, evocira uspomene, živeći u prošlosti. Slična situacija je i u Bosni i Hercegovini, jer nema dana bez neke komemoracije i parastosa, ako se ne govori o žrtvama ovog rata, onda se ide u Drugi ili Prvi svetski rat.

Onoda ne vjeruje nikome. Ne vjeruje lecima koje pronalazi u džungli u kojem se govori o prestanku rata i kapitulaciji Japana. Ne vjeruje članovima svoje porodice koje posmatra iz džungle maskiran i sa sigurne distance. Ne vjeruje ni onome što čuje preko tranzistora, koji mu je jedini „prozor“ u svijet. On to sve objašnjava specijalnim ratom koji Amerikanci vode protiv Japanaca. Paranoja je sastavni dio života u Bosni i Hercegovini. Više niko nikome i ničemu ne vjeruje. Iza svega izgovorenog i urađenog stoji prikriveni motiv, a hibridni rat se vodi na svim mjestima i nivoima, od porodilista do pijace.

I onda nastaje šok.

Hiroo Onoda sreće slučajno jednog bivšeg vojnika, Japanca, koji mu saopštava da je rat stao prije 29 godina, da je Japan kapitulirao, svijet se značajno primijenio i da je vrjeme da i on prestane sa svojim ratom.

Onoda se predaje, ali teško prihvata.

Vraća se na kratko u Japan, ali to je neki potpuno drugačiji Japan na koji on nije navikao i 1975. godine odlazi u Brazil gdje živi neko vrijeme da bi se 1984. vratio u Japan.

Možda je krajnje vrijeme da prihvatimo da je rat prestao, da nismo više u foksu pažnje svijeta i da život u Bosni i Hercegovini mora ići dalje?

 

Preuzeto sa: blogger.ba

Komentari
Twitter
Anketa

Da li podržavate odigravanje prijateljske utakmice fudbalskih reprezentacija Rusije i BiH?

Rezultati ankete
Blog