Srđan Puhalo

Srđan Puhalo je rođen 1972. godine u Foči, jer u Kalinoviku nije bilo porodilišta.Odrastao je u Kalinoviku uz pomoć roditelja, mnogobrojne familije i "Politikinog zabavnika". Čuvajući krave kod babe Radojke shvatio je da je život veoma težak, pogotovo u Kalinoviku. Do četrnaeste godine bio je učesnik dvije omladinske radne akcije, posjetio koncentracione logore Jasenovac i redovno se takmičio u "Titovim stazama revolucije", što je ostavilo neizmjerni trag na njegovoj krhkoj ličnosti. Srednju školu završio je u Sarajevu, a psihologiju je diplomirao u Beogradu. Iluzije je izgubio prilično rano, a nevinost dosta kasno. Preživio je dva rata, kao i veliku inflaciju u Srbiji, a onda je došao da živi u Banjaluku. Magistrirao je psihologiju u Banjaluci, a doktorirao u Sarajevu. Dobar je otac dvoje djece, a loš muž jedne žene. Nije nosilac nijednog ordena, ali zato ga krase mnogi epiteti kao što su soroševac, nevladinac, strani plaćenik, antisrbin, autošovinista, Bakirov Srbin. Mašta da postane profesor na Fakultetu političkih nauka u Banjaluci. Ima mnogo problema sa pravopisom, stranim jezicima, potencijom i holesterolom.

Srđan Puhalo

Kriza srednjih godina ili kako dobiti informacije od Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava?

Zakon o slobodi pristupa informacijama u Federaciji BiH ("Službene novine Federacije BiH", br. 32/2001 i 48/2011)

 

I - OPĆE ODREDBE

Član 1

 

Predmet i cilj

Ovim zakonom uređuje se pristup informacijama u posjedu javnih organa radi:

 

1) utvrđivanja da informacije pod kontrolom javnog organa predstavljaju značajno javno dobro i da javni pristup informacijama potiče veću transparentnost i odgovornost javnih organa, što je neophodno za demokratski proces,

2) utvrđivanja da svako fizičko ili pravno lice ima pravo pristupa ovim informacijama u najvećoj mogućoj mjeri, u skladu sa javnim interesom, te da javni organi imaju odgovarajuću obavezu da saopće te informacije,

3) omogućavanja svakom fizičkom licu da zatraži izmjenu i stavi primjedbe na svoje lične informacije pod kontrolom javnog organa.

 

Ova priča će početi 12. februara, iako traje mnogo duže. Tog dana sam poslao mejl Institutu u kojem se tražio odgovore na četiri pitanja koja se tiču stradanja stanovnika Sarajeva tokom opsade grada od strane Vojske Republike Srpske u periodu od 1992. do 1995. godine.

Pozivajući se na Zakon o slobodi pristupa informacijama, tražio sam da mi ova javna ustanova dostavi informacije koje imaju sa datumom 12. februar. Da budem još precizniji,  tražio sam da mi Insitutu dostavi 7 brojeva.

Ubrzo je stigo odgovor od Press službe Instituta sljedeće sadržine:

 „Poštovani gospodine Puhalo,

Institut planira zvanično objaviti navedene podatke, o čemu ćete biti blagovremeno obaviješteni. Neobjavljene rezultate našeg istraživanja ne praktikujemo slati pojedincima.

S poštovanjem”

Kao što vidimo iz odgovora, Institut ima tražene podatke, ali će ih objaviti kada to njima odgovara i ne “praktikuju ih slati pojedincima”.

Mora se priznati da je ovo prilično čudan odgovor za javnu instituciju i sigurno nema uporište u bilo kom zakonu. Ostaje nedorečeno kada Institut planira da tražene podatke objavi i u čemu je razlika između traženih podataka od strane pojedinca ili neke organizacije?

U mom sledećem mejlu sam napisao da me baš briga šta oni praktikuju u svom radu i da znam šta je zakon propisao, a onda ih zamolio da ponovo dostave podatke tj. odgovore na vrlo precizno formulisana pitanja. Uz napomenu da me drma kriza srednjih godina i da sam veoma nervozan zbog toga.

Dobio sam sljedeći odgovor i to ne sada više od Press službe nego od direktora Muratovića u kojem on kaže:

“Poštovani gospodine Puhalo,

ovom prilikom Vas još jednom obavještavam da Univerzitet u Sarajevu – Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava u kontinuitetu radi na naučno-istraživačkom projektu “Žrtve Sarajeva u opsadi 1992-1995.” Na tom projektu, u svojstvu rukovodilaca, nekoliko godina radili su akademik, prof. dr Smail Čekić, koji je trenutno u penziji, i prof. dr Muhamed Šestanović, koji je preminuo prije dvije godine. Trenutno, između ostalih poslova, na navedenom projektu rade uposlenice Instituta dr sc. Merisa Karović – Babić i mr. Elvira Toković.

Na projektu “Pravoslavno stanovništvo u Sarajevu u period 1992- 1995. – svakodnevni život i stradanje”, između ostalih poslova, radi kolegica dr sc. Zilha Mastalić – Košuta.

Na Univerzitetu u Sarajevu – Institutu za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava je propisana procedura da se svaki projekat, pa tako i naprijed pomenuti, završava objavljivanjem i prezentacijom rezultata naučnih istraživanja u formi naučnih studija, knjiga i članaka. Tako će biti i sa navedenim projektima.

P.S. Što se tiče Vaše krize srednjih godina i nerovoze, Univerzitet u Sarajevu – Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava nije nadležna ustanova za takve vrste stanja i problema.”

Kao što vidimo direktor Muratović ne negira da ima tražene podatke, ne negira da je javna ustanova,  već mi objašnjava šta je Institut do sada uradio, ko je na tome radio i šta sada radi, mada ga ja to nisam ni pitao. Niti me to interesuje. Onda mi je objasnio da se svaki njihov projekat  završava objavljivanjem naučne studije, knjige ili članka, što je sasvim uredu, ali nema nikakve veze sa onim što sam ja tražio od Instituta.

Bilo bi veoma interesantno da nam gospodin Muratović pokaže tu propisanu proceduru na koju se poziva, a sve i da ta procedura postoji, javna institucija je dužna prema Zakonu o slobodi pristupa informacijama da dostavi tražene podatke.

U svakom slučaju ne dobih tražene podatke od Instituta.

Pošto me “drma” kriza srednjih godina, a to se kod mene odražava na čudan način, postajem zadrt ko magarac, pošaljem dopis Univerzitetu Sarajevo, u čijem sastavu se nalazi Institut, s molbom da mi oni dostave tražene informacije, tačnije tih 7 brojeva.

Popunim formular, pošaljem poštom na traženu adresu, oni to zavedu u svom protokolu i čekam, s nadom da će oni kao nadređeni autoritet uticati na Institut da mi dostave tražene informacije.

I dočekam odgovor u četvrtak 14. marta koji je skoro identičan ovom zadnjem odgovoru iz mejla.

Naravno, ne mogu protiv svoje krize srednjih godina i sada pokušavam da preko Ombudsmana BiH dođem do traženih podataka. Nisam optimista, ali mi je veoma važno da ispoštujem zakonsku proceduru, jer to je danas vrhunski patriotizam.

I dok čekam da vidim kakvu će verbalnu vratolomiju smisliti  direktor Muratović i Institut i kako će odgovoriti Ombudsmanu, pokušavam da razumijem korjene iracionalnog ponašanja ove institucije i njenog direktora.

  1. Zašto ne žele da mi daju tražene informacije, koje imaju?
  2. Zašto je toliko važno da te informacije oni prvi objave, a ne ja?
  3. Šta ih motiviše da svjesno i namjerno krše Zakon o slobodi pristupa informacijama?
  4. Šta ih motiviše da svjesno i namjerno ignorišu nadređene institucije?
  5. Zašto su mi ranije davali potrebne informacije, a danas više ne?
  6. Zašto se ponašaju jednako kao što se ponašaju njihove kolege iz Republičkog centra za istraživanje rata, ratnih zločina i traženja nestalih lica u Banjaluci?

Naravno da odgovor znam, ali ispoštovaćemo sve zakonske procedure i natjerati ih da poštuju zakon.

Na kraju krajeva moraju naučiti da nema zajebancije sa psiholozima koje trese kriza srednjih godina.

 

P.S. Čim dobijem odgovor od Ombudsmana BiH, javljam.

 

Preuzeto sa: blogger.ba

Komentari
Twitter
Anketa

Za koga ćete navijati u baražu za Evropsko prvenstvo u fudbalu: BiH ili Ukrajinu?

Rezultati ankete
Blog