SARS-CoV-2

Iz drugih medija: Rudan - Treba li uvesti ljudsko pravo na zarazu koronavirusom?

Kako sada najbrže i najefikasnije optimizirati taj odnos između očuvanja života i očuvanja ekonomije? S obzirom da nemamo ni vremena, a niti prava na brojne pokušaje i pogreške, predlažem da se to učini davanjem slobode osobnog izbora pri upravljanju vlastitim rizikom od zaraze.

U današnjoj kolumni odgovaram na pitanje koju bih strategiju preporučio nakon izlaska iz karantene, posebno ako situacija u kojoj nemamo lijekove ni cjepivo protiv COVID-19 potraje mjesecima. U javnosti sam od početka krize zamijetio raznolike interpretacije mojih kolumni. Kriza COVID-19 je i na društvenim mrežama dovela do niza zanimljivih fenomena.

Već sam pisao da je navela brojne ljude na vlastite interpretacije ovih kompleksnih događaja, iako se nisu usavršavali u tom području. Vodeći znanstveni časopis "Nature" javno je stoga pozvao sve znanstvenike da se aktivno angažiraju u pandemiji COVID-19 ukazivanjem na takve pogrešne interpretacije. Znanstvenici svijeta sada imaju obavezu na borbu protiv dezinformacija u javnom prostoru.

Zbog nastojanja da što bolje objasnimo stvarno stanje i razotkrijemo pogrešna tumačenja, moji kolege i ja postajemo sve češće i sami metom javnih napada. Tijekom krize u Italiji, mnogi su nas optuživali da podcjenjujemo opasnosti. Nakon uspješne prevencije zaraze u Hrvatskoj, optuživali su nas da precjenjujemo opasnosti. Pritom, cijelo smo vrijeme iznosili slične poglede, a svoja smo izlaganja stalno nadopunjavali novim znanstvenim spoznajama. Međutim, treba imati razumijevanja za sve oblike osobnih borbi s velikom neizvjesnošću koje je kriza donijela. Ako bih samo jednu stvar trenutno izdvojio kao sigurnu, to je da nikome ne treba suditi prestrogo ovih dana.

Nadalje, čak i kada se znanstvenici potrude objasniti kompleksna pitanja krajnje pojednostavljeno, način na koji će ih čitatelji interpretirati ostaje vrlo nepredvidiv. Kada god teorijski objasnimo neke moguće scenarije, primjećujemo da to često rezultira čuđenjem jednih zašto smo "zagovarali jednu krajnost", ali istovremeno i drugih zašto smo "zagovarali drugu krajnost". Razumije se, samo smo ih objasnili kao mogućnosti koje teorijski postoje, te iznijeli njihove prednosti i mane. Pritom nismo ništa osobno zagovarali. Ipak, primijetio sam da su kolumne koje pišem postale temom već barem desetak napisa drugih kolumnista, koji su se na njih osvrnuli.

Javnost je u ovoj krizi kontinuirano pokazivala ogroman interes za poglede znanstvenika i stručnjaka na krizu. Međutim, postojala je pritom jedna točno određena, meni jasno uočljiva skupina ljudi, kojoj je to prvoj počelo smetati. Protiv naglog porasta utjecaja znanstvenika najviše su se pobunili dogmatici svih vrsta. Zanimljivo je, pritom, što nije bilo važno koje su boje. Ima ih i krajnje lijevih, krajnje desnih, ali i iz redova (neo)liberala. Zajedničko im je tek rano ukopavanje u vlastito mišljenje, zanemarivanje kompleksnosti, podrivanje znanstvenog tumačenja stručnih osoba i općenito negodovanje zbog utjecaja znanstvenika.

"Navijačke skupine" u svakoj situaciji, pa i ovoj krizi, vide priliku da podijele javnost na "naše" i "njihove". Oni ne dopuštaju da s pristizanjem svake nove informacije, koja nam je u početku nedostajala, planove trebati ponovo modificirati i optimizirati, a značajne promjene zbivaju se iz dana u dan. Nisam, stoga, slučajno nazvao svoju zadnju knjigu "U zemlji klanova: Razmišljanja o prilagodbi u 21. stoljeću". Odani svojim nepromjenjivim stajalištima i klanovskoj pripadnosti, dogmaticima će se kreativna rješenja za sasvim nove izazove 21. stoljeća činiti "bizarnima". Prilagodljivost sam, pak, označio kao najvažniju osobinu potrebnu ljudima ovog stoljeća. Kao čovječanstvo, čekaju nas nove krize i izazovi koji će trebati i sasvim nova rješenja.

Kao oblik osobne prilagodbe ovoj novoj situaciji, nisam dao niti jedan intervju o krizi COVID-19 još od emisije "Nedjeljom u 2" koja je bila 1. ožujka, iako ne znam ima li ijednog medija u Hrvatskoj i okolnim državama koji me nije pozvao. Umjesto toga, važnije mi se činilo prigušiti opću buku "infodemije", u kojoj je većina svega objavljenog bila polutočna ili sasvim netočna. Zato sam se povukao isključivo u Večernji list. Odavde sam se, putem svojih kolumni, nastojao suprotstavljati toj buci. Pisao sam temeljite procjene, u skladu sa znanstvenim činjenicama, onim redom kako su činjenice pristizale. Nisam žurio ni nudio odgovore prije no što se skupilo dovoljno dokaza. Primjećujem, međutim, da komentatori mojih kolumni često ne razumiju što su bile tri najvažnije procjene koje je trebalo donijeti tijekom epidemije.

Prva je bila razumijevanje "stope umiranja" među svim zaraženima. U emisiji "Nedjeljom u 2" još 1. ožujka procijenio sam je na "između 0,5 i 1,0%". Prije nekoliko dana, Gideon Meyerowitz-Katz, poznati epidemiolog i javni intelektualac iz Sydneya, prikupio je podatke iz prvih 13 istraživanja koja su mogla doprinijeti njezinom izračunu. Ukupni zaključak je da "stopa umiranja" za COVID-19 iznosi 0,75%, a raspon vjerojatnih vrijednosti je između 0,49% i 1,01%. Druga je najvažnija procjena bila ispravno odabrati trenutak za uvođenje mjera fizičke izolacije, a za Hrvatsku sam ga označio kao 12. ožujka, što se kasnije također pokazalo točnim do u dan. Treća procjena je parametar R0, "koeficijent širenja zaraze", kojeg sam procijenio na 2,5 do 4,0. Za sada podaci iz raznih zemalja još pristižu, ali očekujem da će i ta procjena biti vrlo precizna.

Ovo navodim kako bih pokazao da u moru poluinformacija znanstvenici ipak razumiju događanja, te iznose realne poglede na zbivanja. No, javnost je do sada lelujala u svojoj percepciji zbivanja od optužbi znanstvenika za potcjenjivanje, pa zatim i precjenjivanje opasnosti. Ovo potonje je poznati, dobro opisani paradoks. Kada mjere prevencije dobro uspiju, tada se velik dio stanovništva okrene protiv onih koji su ih zaštitili.

Treba razumjeti ključnu razliku između znanstvenika i dogmatika. Znanstvenik najprije prikupi podatke, procijeni njihovu vjerodostojnost, a zatim iz najpouzdanijih podataka konstruira vjerojatna objašnjenja. Zatim ih nastavlja stalno nadograđivati svim novim informacijama. Dogmatik najprije zauzme stav, a onda iz hrpe informacija uzima samo one koje podupiru njegovu osobnu istinu, bez kritičke procjene vrijednosti tih informacija. Sve druge informacije zanemaruje ili briše. Njemu je važna promocija vlastitog snažnog uvjerenja, a ne stvarna istina.

Uz ta opisana neslaganja između znanstvenika i svih vrsta dogmatika, u Hrvatskoj se sada počinje pojavljivati nov zanimljiv fenomen. Postaje jasno da bi ova kriza mogla ubrzati parlamentarne izbore. U svojim kolumnama nastojao sam situaciju uvijek prikazati točno kakvom je i bila. Pritom sam često i hvalio rezultate odgovora Hrvatske. No, sve sam kolumne pisao iz pozicije međunarodnog stručnjaka za ovo područje, koji već dvadeset godina živi i radi u inozemstvu. Sada ulazimo u razdoblje kada će politika i ekonomija imati puno značajniji utjecaj na daljnja zbivanja od javno-zdravstvene struke, i to sam u svojoj prethodnoj kolumni već i naglasio.

Zato do završetka izbornog procesa u temama svojih kolumni o COVID-19 više neću pisati o situaciji u Hrvatskoj. Vjerujem da je epidemiološka situacija u Hrvatskoj sada vrlo povoljna i stanovništvo je već značajno zdravstveno prosvjećeno. Također, želio bih zadržati čitatelje koji me prate jer su procijenili da sam nezavisan i vjerodostojan analitičar krize COVID-19.

Zato ću u temama svojih narednih kolumni uvesti "predizbornu šutnju". Učini li se da pomažem nekoj strani svojim pisanjem u predizborno vrijeme, mogu očekivati napise koji će nastojati podrovati moje kolumne. To bi otežalo moju namjeru zdravstvenog prosvjećivanja. Vjerujem da se to, u manjoj mjeri, već i počelo događati. Srećom, nisam se zbog politike uključio u borbu s krizom COVID-19, već stoga što su zaštita javnog zdravlja i spašavanje ljudskih života moj životni poziv. Zato ću do završetka izbora biti tek inozemni dopisnik Večernjeg lista. Usmjerit ću pažnju na primjere drugih zemalja, koji bi mogli biti korisni i Hrvatskoj.

Brojni su načini na koje sam se već uključio u ovu globalnu krizu iz svog istraživačkog centra u Edinburghu. No, zahvaljujući učenjima velikoga Andrije Štampara, zdravstveno prosvjećivanje stanovništva u Hrvatskoj tijekom krize učinilo mi se dužnošću. Ipak me iznenadilo me što su moje kolumne počeli prenositi i mediji u nekoliko susjednih zemalja - portali 24ur, Naš dom, Oslobođenje, Dnevni Avaz, Klix.ba, Kamenjar, Buka, Kurir, Nedeljnik, Večernje Novosti, Blic, Danas, Vijesti, Balkan Insight, Magazin.mk i drugi. Ovom im prigodom zahvaljujem. One sada unutar nekoliko sati bivaju i prevedene na jezike tih država, dosežući vrlo velik broj ljudi. To potvrđuje koliko je i danas aktualno Štamparovo učenje da je zdravstveno prosvjećivanje važna komponenta borbe s epidemijama. Zanimljiv je bio i proces gotovo Darvinovske "prirodne selekcije", gdje se u općoj buci "infodemije" glasu znanstvenika ipak vjerovalo.

Usprkos tome, postoje i ljudi kojima, čini se, počinje smetati utjecaj kojeg su znanstvenici stekli kroz ovu krizu. Oni sada podrivaju utjecaj znanstvenika i ismijavaju struku. Činit će to i članovima Stožera. Podjelama na "naše" i "njihove" u predizborno vrijeme ponovo dolaze na poznati teren. Kako će moje kolumne nastaviti interpretirati koji od tih dogmatika i za čiji račun, to ne mogu znati. Ipak, vjerujem da većina sada već dovoljno razumije o krizi COVID-19 da će pogrešne interpretacije u medijima znati prepoznati. Povijest će, ipak, zabilježiti da se zdravstvena struka u svojoj zadaći u Hrvatskoj tijekom ove krize dokazala. Sada i svi drugi u hrvatskom društvu, od ekonomista do poljoprivrednika, imaju priliku ublažiti krizu i svojim doprinosom.

Naposlijetku, preostaje mi odgovoriti na pitanje o strategiji borbe s krizom COVID-19 koju bih osobno preporučio nakon izlaska iz karantene, tj. tijekom idućih mjeseci. Ovo su moji osobni stavovi o četiri strategije koje sam u prošloj kolumni naveo kao teorijske mogućnosti:

(i) Strategiju "potpune supresije virusa" smatram poželjnim prijelaznim rješenjem do lijeka ili cjepiva ako je realna. Njezina izvedba zahtijeva vrlo ranu karantenu, produljenu visoku disciplinu stanovništva tijekom karantene, snažnu ekonomiju koja može izdržati karantenu, ali i zemljopisni položaj koji olakšava budući nadzor nad ulaskom virusa. "Pobjednicima" dosadašnjeg tijeka krize trenutno se čine samo one države koje su blizu iskorjenjivanja virusa sa svog teritorija. Uspiju li, mogle bi biti u golemoj prednosti u odnosu na ostale države, koje će se boriti s ponovnim žarištima. U njima bi trebali biti spašeni brojni ljudski životi, a ekonomija istovremeno pošteđena velikog stresa. Prve svjetske "corona-free zone" mogle bi, uz Kinu, postati i Tajvan, Južna Koreja, Novi Zeland, Island, Vijetnam, Kambodža, Tajland, Malta, Cipar, Slovačka i Crna Gora. I mi smo u Hrvatskoj došli nevjerojatno blizu tome, ali na žalost još uvijek ne dovoljno. Treba primijetiti da mnoge spomenute države imaju zemljopisni položaj koji pogoduje njihovoj lakšoj i efikasnijoj kontroli granica.

(ii) Strategiju u kojoj država uvodi niz mjera koje bi omogućile suživot s virusom, ali sprječava njegovo eksplozivno širenje kako bi izbjegla karantenu, naveo sam kao model vrijedan pažnje jer se pokazala iznimno efikasnom u Tajvanu i Južnoj Koreji. Međutim, nju bih zagovarao samo uz ispunjene sljedeće preduvjete: da se može znati koliko dugo bi takvo razdoblje trajalo, da je jasno da su te mjere samo privremene, da se pritom potpuno zaštite svi osobni podaci, te da u javnosti postoji visok stupanj podrške takvim mjerama. Međutim, kako ti preduvjeti u Hrvatskoj nisu zadovoljeni, osobno ne bih preporučio ovu strategiju.

(iii) Strategija "otpuštanja i stezanja mjera" je realna i njoj će pribjeći mnoge zemlje. Moguće je i da se ona pokaže efikasnom u značajnoj mjeri, sada kad se stanovništvo i samo počinje uključivati u sprječavanje širenja zaraze zbog veće zdravstvene prosvjećenosti. Kod ove strategije ne sviđa mi se što nas ostavlja u podređenom položaju prema virusu. Time širenje virusa nastavlja diktirati život i mjere zaštite za cijelo stanovništvo, što je situacija iz koje bismo željeli što prije izaći. No, ovo je rješenje kojemu se mora pribjeći u nedostatku boljih. Zato ga trenutno podržavam. Ipak, vjerujem da postoji i bolji, četvrti pristup.

(iv) Strategija "liberalizacije upravljanja osobnim rizikom" počela se otvarati kao mogućnost tek proteklih dana, kada smo napokon dobili dovoljan broj rezultata istraživanja seroprevalencije. Njima je istražena prisutnosti protutijela u krvi, koja ukazuje na preboljelu zarazu koronavirusom. Sada napokon bolje razumijemo koliki udio od svih zaraženih osoba je pod rizikom da umre zbog virusa, zatim koje su dobi, spola, te koji su njihovi vodeći čimbenici rizika. Zahvaljujući tome, može se razmišljati o dodjeli prava svim ljudima na zarazu koronavirusom. Ono bi značilo prepuštanje punoljetnim građanima Hrvatske da osobno procijene prihvatljivi rizik za sebe osobno, kao i za sve osobe o kojima skrbe, a zatim tom prihvaćenom riziku prilagode i svoje ponašanje.

Tijekom ove krize, mnogi su me poticali da iznosim preporuke prije no što sam za to prikupio dovoljno potrebnih podataka, izračuna i dokaza. Ako bih, prema njihovu mišljenju, "kasnio", zaključili bi da sam protiv tih preporuka, iako nisam bio. Žao mi je što znanost funkcionira znatno sporije od osobnih interesa i potreba medija u ovom razdoblju neizvjesnosti, ali zato daje pouzdanije zaključke. O ovome rješenju razmišljao sam od samog početka krize, ali za njegovo predlaganje trebalo je ispuniti nekoliko ključnih preduvjeta:

(i) Trebalo je naučili više o virusu, biti sigurniji u njegovu "stopu umiranja" i "koeficijent brzine širenja", te steći prva iskustva s efikasnošću mjera suzbijanja zaraze na razini stanovništva. "Stopa umiranja" sve donedavno nije bila dovoljno jasna. Znao se broj umrlih u brojniku, ali nije se znao nazivnik, tj. ukupan broj zaraženih. Dakle, nismo znali da li svi zaraženi također i obole, ili pak ima mnogo zaraženih koji ne pokazuju nikakve simptome. Tek smo nedavnim istraživanjima doznali da ovih drugih ima značajno više. To nas sada stavlja u bolji položaj i otvara nam i ovu mogućnost. Uz to, sada znamo i koje mjere izolacije djeluju, te koliko brzo i efikasno suzbijaju zarazu unutar države. Stekli smo i iskustva s liječenjem najtežih bolesnika.

(ii) Trebalo je doseći zadovoljavajuću razinu zdravstvene prosvjećenosti stanovništva. Svi su trebali razumjeti problem s kojim smo suočeni i naučiti kojim mjerama se virusu može znatno otežati širenje (dakle, prekrivanje nosa i usta u javnosti, nošenje rukavica, izbjegavanje grljenja i rukovanja, održavanje razmaka, osobna higijena i često pranje ruku). Trebali su također doznati da je rizik umiranja za zdrave osobe mlađe od 55 godina izuzetno malen, od 55 do 70 godina također malen, ali za starije od 70 godina postaje sve veći. Posebno je velik rizik za muškarce i osobe s podliježećim bolestima. No, čak i za one iznad 80 godina, treba razumjeti da će otprilike jedna od svakih šest zaraženih osoba umrijeti.

(iii) Trebalo je tijekom veljače, ožujka i travnja 2020. istražiti djelotvornost velikog broja već postojećih lijekova koji su možda mogli biti efikasni protiv COVID-19, a također ubrzati i dovršiti istraživanja nekih novih lijekova. Treća temeljna pretpostavka za predlaganje ovoga rješenja bila je da nakon završene karantene nemamo niti efikasne lijekove a ni cjepivo, a trenutno ih nemamo.

Sada ulazimo u fazu za koju smo se nadali da ćemo je nekako izbjeći, ali smo uvijek znali i da će biti moguća. Polako su se iskristalizirala dva osnovna zaključka:

(i) Virus je previše opasan da bi ga se moglo zanemariti. Sve što smo vidjeli u SAD-u, Velikoj Britaniji, Italiji, Francuskoj, Belgiji i Nizozemskoj jest da je u velikim gradovima postao vodeći uzrok dnevnih smrti. Zbog toga je strašno opteretio zdravstvene sustave. Fizički je i psihički iscrpio zdravstvene djelatnike, koji rade već tjednima bez odmora. Pritom još uvijek nije nigdje zarazio toliki udio stanovništva, da bi mu širenje nakon karantene bilo dovoljno usporeno.

(ii) Virus je, istovremeno, premalo opasan da bi opravdao potpuno zaustavljanje života dulje od karantenskog razdoblja potrebnog za izbjegavanje prvog epidemijskog vala, tijekom kojeg smo i kupili vrijeme za procjenu razmjera opasnosti. Karantena je u različitim oblicima bila uvedena u praktično svim zemljama. Podaci UNESCO-a pokazuju da više od 90% učenika u svijetu nije fizički pohađalo nastavu tijekom proteklih tjedana. Sada treba što prije izaći i normalizirati život.

Kakvo, onda, rješenje predložiti, ako takva situacija sada potraje mjesecima, a možda i više od godine dana? Prije no što objasnim prijedlog koji zagovaram, trebam reći i zašto sam se do sada ustručavao javno zagovarati konkretnu strategiju za predstojeće razdoblje. Moja je osobna perspektiva prema ovom problemu oblikovana kroz dva desetljeća rada u globalnom zdravstvu, tj. djelovanjem među dvije ili tri milijarde najsiromašnijih i najbolesnijih na svijetu. Zato me je teško zabrinuti bilo kakvom zdravstvenom ili ekonomskom krizom, pogotovo ako zabrinutost dolazi iz područja gdje danas živi najbogatija milijarda ljudi.

Prema posljednjim procjenama Svjetske banke, Hrvatska ima oko 4 milijuna stanovnika, solidnu infrastrukturu, bruto-domaći proizvod (BDP) po glavi stanovnika veći od 15,000 US$ i prosječno očekivano trajanje života od 78 godina. U nekima od velikih i siromašnih zemlja Afrike i Jugoistočne Azije gdje moj istraživački centar djeluje žive deseci milijuna, pa čak i stotine milijuna ljudi. Primjerice, Indonezija ima 270 milijuna stanovnika, Nigerija već više od 200 milijuna, a Bangladeš 160 milijuna. Svi ti oni preživljavaju na razinama BDP-a koji su za 80%, pa i 90% manji od onoga u Hrvatskoj. Istovremeno, ima brojnih područja u takvim zemljama gdje infrastruktura uopće ne postoji, a svako peto dijete umire od zaraznih bolesti prije no što krene u školu. Zato je moja perspektiva u gledištu na ova pitanja bitno različita.

U svijetu ukupno umire 6 milijuna predškolske djece svake godine, a od pothranjenosti i gladi kao podliježećeg uzroka umire svake godine više od 9 milijuna ljudi. Od tuberkuloze, malarije i AIDS-a zajedno umire još tri milijuna, a čak i od gripe oko pola milijuna. Od koronavirusa za sada je umrlo blizu 240,000 ljudi, iako on ima potencijal usmrtiti nekoliko milijuna uspije li se proširiti posvuda. Iz te perspektive, COVID-19 je samo još jedna zarazna bolest koja je zadesila čovječanstvo. Razlika od većine drugih zaraza je što COVID-19 nije ograničen samo na siromašne zemlje, već može zaraziti i bogate. Pritom, vidio sam i zemlje koje imaju samo 3% GDP-a po glavi stanovnika u odnosu na Hrvatsku, pa znam da je čak i s tako malo resursa moguće preživjeti milijunima ljudi, iako to nikome ne bih želio, naravno.

Nakon sagledavanja bolesti COVID-19 u ovakvom, globalni kontekstu, što bi još biti korisno znati? Najprije, može li nas povijest ičemu naučiti, te jesu li u modernoj povijesti ljudi bili suočeni s nečim sličnim ovoj javno-zdravstvenoj krizi? Odgovor je: da, jesmo - s vrlo sličnom krizom i to čak dva puta. "Azijska gripa" poharala je svijet od 1957-1958. godine. Ubila je, izravno i posredno, izmeđi 1 i 4 milijuna ljudi u vrijeme kada ih je na Zemlji bilo ukupno samo 2,9 milijardi. Imala je stopu umiranja od oko 0,67%, znači vrlo sličnu kao koronavirus danas. Zatim, Hongkonška gripa obišla je svijet od 1968.-1969. godine. Izravno i posredno ubila je također između 1 i 4 milijuna ljudi, u vrijeme kada ih je ukupno bilo 3,5 milijardi. Te smrtnosti bile bi usporedive sa 5 do 7 milijuna smrti od COVID-19 danas. Kada bi se novi koronavirus sasvim slobodno proširio na cijeli svijet, vjerojatno bi imao potencijala usmrtiti usporediv broj ljudi, barem ugrubo. Znači, slična se zdravstvena kriza čovječanstvu već dogodila prije oko 50 i 60 godina.

Znamo da su tada zaraženi ljudi umirali u bolnicama ili svojim domovima. Ali što je, posljedično, bilo sa svjetskom ekonomijom u 1958. i 1969.? Dow Jones je na vrhuncu Azijske gripe krajem 1957. godine izgubio 15% vrijednosti, ali gospodarstvo zemalja OECD-a tijekom te dvije godine ipak je raslo, po stopama 4% i 2%. Od početka do kraja Hongkonške gripe Dow Jones je također izgubio oko 16% vrijednosti do kraja 1969. Globalno gospodarstvo je, međutim, raslo u 1968. i 1969. godini po stopi oko 6%, a i u 1970. nastavilo je po stopi od 4%. Dakle, povijesna iskustva kažu da je slobodno širenje virusa uz velik broj žrtava dovelo do pada burzi oko 15%. Pitanje je imaju li ova povijesna iskustva značenje i u današnjim vremenima. Iako imaju usporedive "stope umiranja", vrlo velika razlika između ta dva povijesna vala gripe i novog koronavirusa je u znatno bržem širenju COVID-19 i preopterećenju zdravstvenih sustava. To će dodatno povećati smrtnost zbog drugih bolesti. Kako će to utjecati na ekonomiju u 2020. i 2021., to je doista teško predvidjeti.

Nadalje, korisni su i svi primjeri gdje već toleriramo neke zdravstvene rizike, pa čak i brojne smrti, ako to pomaže gospodarstvu. Globalna industrija vozila vrijedi oko 4 bilijuna dolara - to je četiri tisuće milijardi dolara. U prometnim nesrećama u svijetu pritom svake godine umire 1,35 milijuna ljudi, što je oko 3,700 dnevno. Nismo zaustavili proizvodnju vozila kako bi spriječili te smrti, već svi imamo prešutno "ljudsko pravo" na umiranje u prometnim nesrećama. Navikli smo se na njih kao društvo, iako u njima na užasan način ginu i mnogi mladi ljudi, a trajno ozlijeđene ovdje niti ne ubrajam. Toleriranjem svake pojedine smrti u prometu, umjesto da ugasimo industriju proizvodnje vozila, "sačuvali" smo oko 3 milijuna dolara prihoda za industriju vozila. Zapravo, i više, pridoda li se i zarada industrije nafte. Ona je oko 3,3 bilijuna dolara, a oko polovice otpada na prodaju benzina za motorna vozila. Sve to znači da jedan izgubljeni ljudski život u prometu na kojega "pristajemo" znači oko 4,65 milijuna dolara prihoda za industriju vozila i nafte.

Zatim, oko 20% svjetskog stanovništva puši, a globalna industrija duhanskih proizvoda prihoduje oko 814 milijardi dolara godišnje. Pritom, od posljedica pušenja umire oko 8 milijuna ljudi godišnje. Toleriranjem svake od tih smrti "sačuvali" smo, dakle, i oko 100,000 dolara za industriju duhanskih proizvoda. To znači da ljudi već desetljećima koriste svoje "ljudsko pravo" na vožnju automobila i na pušenje, iako obje aktivnosti dovode do milijuna smrti godišnje. Pritom, svaka ta smrt "sačuva" između 100,000 i 4,650,000 dolara prihoda za pripadajuće industrije.

Zašto je to korisno znati? Zato, jer kada bi postojao razmjer između broja smrti od koronavirusa na koje ćemo pristati kao društvo da bismo očuvali i gospodarstvo, tada bismo radili ono što već desetljećima ionako činimo. Inače bismo, temeljem javno-zdravstvenih razloga, morali i sasvim zabraniti prodaju vozila, benzina i duhanskih proizvoda kako bismo spasili milijune ljudi od umiranja.

Mnogi će ipak primijetiti da je bitna razlika što su vožnja automobila i pušenje osobni izbori, a zaraza koronavirusom to nije. Međutim, postoji odgovor i na to pitanje. U prometu, mnogi koji poginu nisu za to nimalo krivi. Mogli su biti pješaci ili putnici u automobilu na koje je naletio drugi vozač koji je bio alkoholiziran. Radi jednostavnosti izračuna, pretpostavimo da oni čine 45% od svih poginulih u prometu. Ubrojimo li samo te žrtve, tada "sačuvana vrijednost za industriju" po jednom sasvim nedužnom izgubljenom životu kojega kao društvo toleriramo raste na oko 10 milijuna dolara. Nadalje, poznato je i da među 8 milijuna smrti pripisivih pušenju svake godine u svijetu, 1.2 milijuna smrti otpada na tzv. "pasivne pušače". To su osobe koje ne puše i nisu se željele izlagati pušenju, no živjele su s pušačima i zbog toga su umrle. Izračunamo li "sačuvanu vrijednost za industriju" po smrti svakog pasivnog pušača koju već toleriramo, dolazimo do oko 700,000 US$, što možemo zaokružiti na oko milijun dolara radi jednostavnosti daljnjih izračuna.

Što nam sve to, zapravo, govori? Propustimo li spriječiti jednu smrt od koronavirusa, kako bismo sačuvali između jedan i deset milijuna dolara prihoda za gospodarstvo, tada ne bismo činili ništa bitno različito od onoga što već odavno činimo toleriranjem smrti sasvim nedužnih osoba u prometu ili smrti pasivnih pušača. To je vrlo grubi raspon unutar kojeg se sada, barem načelno, može razmišljati pri donošenju odluka o balansiranju između spašavanja života i očuvanja ekonomije, na način koji bi bio barem nekim argumentima obranjiv.

No, kako sada najbrže i najefikasnije optimizirati taj odnos između očuvanja života i očuvanja ekonomije? S obzirom da nemamo ni vremena, a niti prava na brojne pokušaje i pogreške, predlažem da se to učini davanjem slobode osobnog izbora pri upravljanju vlastitim rizikom od zaraze. Jednostavno, kroz milijune osobnih odluka u kojima će svi stalno voditi računa o sprečavanju širenja virusa, već ubrzo će se pokazati koliko je tko rizika odlučio preuzeti. Zatim će se vidjeti kako se to odražava na ekonomiju, a kako na situaciju s epidemijom.

Stožer bi time dobio koristan signal ima li uopće potrebe intervenirati, i u kojem smjeru. Stožer bi i dalje morao pratiti razvoj epidemije i o njemu svakodnevno obavještavati javnost. Ta bi informacija, pak, povratnom spregom utjecala na brojne individualne odluke ljudi. Ako je epidemiološko stanje povoljno, građani bi vjerojatno tih dana preuzimali i više rizika. Raste li broj zaraženih, ostajali bi više u svojim kućama. Ključno je razumjeti da bi se ta ravnoteža vremenom uspostavila suradnjom i povjerenjem između građana i Stožera, te odgovornim ponašanjem svih u društvu, a ne više nametnutim mjerama.

Naime, rizici povezani s COVID-19 toliko su dramatično različiti između ljudi različite dobi i spola, da mjere koje od svih građana očekuju jednako ponašanje sigurno nisu optimalne. Nakon novih znanstvenih spoznaja proteklih tjedana, mlađima od 60 godina koji nemaju popratnih bolesti trebalo bi omogućiti povratak što normalnijem životu. Doduše, i među njima će vremenom biti žrtava zaraze, ali vrlo malo. To su smrti koje kao društvo trebamo početi tolerirati kako bismo se mogli vratiti normalnijem životu u prijelaznom razdoblju. Nije to, naravno, idealno, ali trenutno na stolu imamo samo loša rješenja.

S druge strane, starijima od 60 godina trebalo bi također dati osobni izbor. Neki od njih možda će odlučiti godinu dana sjediti u domu i čekati cjepivo, dok će drugi možda željeti preuzeti više rizika. To su i vrlo osobne odluke. U obzir treba uzeti i broj i sastav članova kućanstava, jer jedan zaraženi član može zaraziti i sve druge. Stoga je potrebna krajnja fleksibilnost u pristupu organizaciji rada od kuće, pohađanja škola, kao i omogućavanje raznih digitalnih rješenja gdjegod je to moguće. Zajednički cilj stanovništva i države je što skoriji povratak normalnom životu i ekonomiji, uz održavanje tinjajuće epidemije.

Međutim, silno je važno naglasiti da to nikako ne znači i bilo kakvu nedisciplinu, baš naprotiv. Bilo bi potrebno unaprijed jasno odrediti granicu širenja zaraze iznad koje zajednički interesi ponovo postaju važniji od pojedinačnih. Tako bi svi pojedinci bili zajednički motivirani da ne prijeđu taj prag, jer bi to značilo da bi Stožer ponovo morao privremeno preuzeti upravljanje krizom, do nove liberalizacije. Uz to, Stožer bi nastavio dnevno komunicirati s građanima i davati preporuke. Svi oni koji ne žele sami odlučivati o svom riziku mogli bi i dalje slijediti sve upute Stožera.

Kako bi se takav plan mogao provesti u djelo? Jedan je način putem koncepta "ljudskih prava". Ona su, zapravo, proizvod ljudskog mozga. Naime, sve što se događalo na Zemlji milijunima godina jest da su jedni organizmi svakodnevno lovili i jeli druge. Jedino "pravo" koje je svako biće imalo rođenjem je da pojede neko drugo biće, ili da samo bude pojedeno. No, pojavom ljudi na Zemlji, te razvojem civilizacije, "ljudska prava" polako su uvođena kako bi služila kao preporuke vladama u zaštiti svih građana od nepravdi i zlostavljanja svih vrsta. Njih se smatra pravima koje bi svako ljudsko biće trebalo steći samim svojim rođenjem i zadržati doživotno.

Primjerice, bilo je tijekom povijesti mnogo robova, dok u društvu snage koje su se tome protivile nisu nadjačale one druge. Posebno se to jasno vidjelo u američkom građanskom ratu. Također, žene i neke manjine nisu imale pravo glasa na izborima, sve dok se za njega nisu izborile u svojim zemljama. Prava na zdravstvenu zaštitu, ravnopravnost spolova, zaštitu od neopravdanog otkaza, sve su prava za koja su se razne skupine trebale vremenom izboriti. Inače, nitko im ih ne bi dao. Današnji primjer su pacifisti, koji se nastoje u mnogim zemljama izboriti na pravo da ne moraju ubiti drugo ljudsko biće, temeljem čega ne žele služiti vojni rok, iako su u tome bore protiv interesa nacionalne sigurnosti svojih država.

Stoga ne treba biti previše naivan oko "univerzalnosti" ljudskih prava. I ona se mijenjaju vremenom, a u svakom povijesnom trenutku odražavaju snagu pojedinih svjetonazora i moć skupina koje ih zagovaraju u društvu. Primjerice, kada je duhanska industrija bila silno utjecajna, propagiralo se "ljudsko pravo" pušača na pušenje. No, kada su se nagomilali znanstveni dokazi o štetnosti pušenja, tada je većina stala iza "ljudskog prava" nepušača na čisti zrak, pa su zaredali zakoni koji su ograničili mjesta pušenja. Slično je i s temeljnim ljudskim pravom na brak. Ono postoji svuda. Međutim, zbog jakog utjecaja religija u mnogim dijelovima svijeta, u povelji Ujedinjenih naroda ne postoji i temeljno ljudsko pravo na razvod.

U pretprošloj kolumni objasnio sam da će se ova kriza odvijati u fazama, a te će faze biti međusobno različite. Svako će poglavlje biti značajno određeno onime što je većini stanovništva u nekom trenutku prihvatljivo. Da se "ljudsko pravo" da sami odlučuju o izlaganju zarazi ponudilo stanovništvu prije iskustva karantene i zdravstvenog prosvjećivanja, teško da bi većina htjela krenuti tim putem. Međutim, stavovi populacije se vrlo brzo mijenjaju tijekom ove krize.

Kada većina ljudi bude željela sama upravljati svojim rizikom od zaraze, bez potrebe da im ga određuje i nameće država, uvođenje "ljudskog prava" na zarazu novim koronavirusom bilo bi moguće rješenje. Pritom, uz prava slobodnog kretanja, prihvatili bi i obavezu da smanjuju vjerojatnost širenja virusa, a i dalje se pridržavaju preporuka stožera koliko im je to moguće. Važna je stvarna i efikasna suradnja građana i države na rješavanju zajedničkog problema, jer možda ćemo u toj fazi morati provesti dulje vrijeme.

U svojoj seriji eseja "(Ne)održivost svijeta" objavljenoj u Index.hr krajem 2019. godine objasnio sam da će novi izazovi 21. stoljeća trebati i sasvim nova i kreativna rješenja. Liberalizacija upravljanja osobnim rizikom od zaraze, uz poznat stupanj rizika i dovoljnu prosvjećenost, a u nedostatku lijekova i cjepiva, intuitivna mi je jer sam liberal po uvjerenju. Diljem svijeta vidio sam ogromne koristi od osobnih sloboda i slobodnog tržišta. Ali kao znanstvenik, a tek onda i liberal, uvijek zadržavam kritičnost i prema liberalizmu. Znanstvenik, jednostavno, nikada ne smije postati dogmatik.

 

Izvor: index.hr
Twitter
Anketa

Da li već sada znate za koju političku partiju ili pojedinca ćete glasati na predstojećim lokalnim izborima?

Rezultati ankete
Blog