Intervju

Budimir Lončar: ‘Da se Ante Marković pojavio 10 godina ranije, Jugoslavija bi bila kvasac za mnoge stvari u EU‘

‘Jugoslavenstvo se kao politička ideja potrošilo, ali njegove vrijednosti i povijesno trajanje ne mogu se izbrisati‘

Posljednji jugoslavenski ministar vanjskih poslova Budimir Lončar bio je prvi karijerni diplomat koji se uspio popeti na najviši položaj u jugoslavenskoj diplomaciji. Danas živi na relaciji Preko (Ugljan) - Zagreb - New York. Kada govori o svojoj karijeri, počinje i završava s Kočom Popovićem, svojim velikim šefom u diplomaciji i doživotnim prijateljem. Taj general, književnik, pisac, erudit i ministar na prvom je mjestu galerije svjetskih moćnika s kojima je prijateljevao tijekom svojega burnog života. "Možda imam visoke godine, ali nisam star", riječi su kojima je jednom zahvalio čovjeku koji mu je čestitao na vitalnosti.

Lončar je svoju ostavku na mjesto jugoslavenskog saveznog sekretara za vanjske poslove dao onog trenutka kada je shvatio da više ne može spriječiti rat. Kaže, "podnio sam je u pravom času, ali u zadnjem času". Odlučio je da se više ne vraća u Beograd i ostao u New Yorku u trenutku kada su granate počele padati na Sarajevo.

Nakon ostavke boravili ste u New Yorku 10 mjeseci. Trajala je procedura oko vašeg imenovanja na novu dužnost u UN-u, ali i pripreme za odlazak u Indoneziju. Jesu li vas zvali iz zemalja bivše Jugoslavije?

Lončar: Bio sam u kontaktu s hrvatskim, ali i ostalim ambasadorima u SAD-u, naročito onih iz nesvrstanih zemalja. Boutros mi je pokazao pismo šefa tadašnje jugoslavenske misije u UN-u koje je iz Beograda izdiktirao Borisav Jović. Protestirali su što sam ušao u diplomatski sistem UN-a. Ghali je rekao da mu je pismo iz Beograda dodatni argument za moje imenovanje u Indoneziju!

Otkud prijateljstvo s Georgeom Sorosom?

Lončar: Sorosa sam upoznao preko Svjetlane Kostić Stone, koja je bila tajnik Američke akademije za znanost i umjetnost. U to se vrijeme zabavljala sa Sorosom. Svjetlanin očuh bio je poznati profesor matematike na MIT-u, nobelovac. Njezini život je filmska priča. Zanimalo ga je stanje u Istočnoj Europi, ali i svjetski globalni odnosi, sve čime sam se bavio pa sam mu bio zanimljiv sugovornik. On je već tada razmišljao o Otvorenom društvu. Tada je prešao 300 milijuna dolara, a sada ima 28 milijardi, odlučio je da iz jednog svog posla, svojih transakcija u kojima je bio genijalan, profit pretače u pokrete za razvoj demokratizacije i 'otvorenog društva'. Sve je to sjajno iznio u svojoj poznatoj knjizi 'Soros protiv Sorosa'. Postali smo vrlo dobri prijatelji. Odsjedao sam kod njega s obitelji u NY-u i Hampton Long Islandu.

Kako ste osvajali ljude?

Lončar: Uvijek sam pokušavao ljudima predočiti širi kontekst u kojem treba gledati neki problem, bez kategoričkih stavova, bez nametanja svog mišljenja, razumijevajući njihove probleme i interese, biti im od koristi na neki način. Time sam ovladao u Analizi i planiranju DSIP, gdje sam proveo osam godina. To je postala moja vještina, ali i karakteristika, moja diplomatska filozofija i vjerujem da je to jedan od razloga zašto sam stekao tako mnogo prijatelja po svijetu.

Kako ste se sprijateljili s, recimo, Georgeom H. Bushom, Dietrichom Gensherom ili Willyjem Brandtom?

Lončar: Prve kontakte s Bushom imao sam u UN-u za vrijeme primanja NR Kine u članstvo. U ime Nesvrstanih vodio sam lobiranje za primanje Kine i izbacivanje Tajvana (Formoze). Amerikanci su bili protiv toga, a njihovu delegaciju predvodio je kao stalni predstavnik u UN-u upravo Bush. Nekoliko puta smo se sastajali oko toga.

 

George H. Bush i Budimir Lončar

Privatna arhiva

Moj dugogodišnji prijatelj Claude Cheysson, francuski ministar vanjskih poslova, rekao mi je da će i članice Europske zajednice glasati za prijem Kine i da to Amerikancima neće reći do posljednjeg časa. Pet minuta prije nego što je izašao na govornicu, ja sam Busha pozvao na stranu i rekao: 'George, mi dobivamo, imamo uz sebe i EZ, vodi o tome računa u svom govoru'. On mi to nikada nije zaboravio. Kada je postao potpredsjednik SAD-a, obnovili smo poznanstvo iz New Yorka. To je bilo vrijeme pojave Andropova i najava njegovih reformi, što je sve Busha zanimalo. Sastajali smo se neobično mnogo puta, bar jedanput mjesečno, tako da smo postali prijatelji. Njegov je prijatelj bio i Fitzroy Maclean kojeg sam znao još s Visa, što je produbilo Bushovo povjerenje.

A kako ste upoznali Genschera?

Lončar: Genscher je bio jedinstvena ličnost druge polovice 20. stoljeća. Upoznali smo se dok je bio ministar unutarnjih poslova. Kao ministar vanjskih poslova Njemačke on je brzo shvatio da je Jugoslavija značajni igrač na međunarodnoj sceni. Zemlja koja je imala posebno iskustvo sa SSSR-om. Zemlja koja je imala komplementarnu politiku Brandtove os politik. Genscher je presudno utjecao na Kohla da 'progleda'. To je bilo vrijeme izlaska Njemačke iz pozicije objekta hladnog rata u poziciju subjekta detanta. Svima je krajnji cilj bio ujedinjenje Njemačke. U meni je vidio dobrog sugovornika. Politički direktor MVP-a Van Well rekao mi je da će me često pozivati na razgovore kod velikih događaja, a to je bio Genscherov nalog. Kod svakog važnijeg događaja uvijek treba razgovarati s američkim i sovjetskim, kao i jugoslavenskim ambasadorom. Bio je s Barbarom, svojom ženom, kod nas u Zadru, na Ugljenu i Kornatima.

Willy Brandt vam je 1992. također nudio pomoć.

Lončar: Kada sam podnio ostavku, Brandt mi je odmah poslao svog izaslanika, ambasadora Horsta Graberta. On je tada bio predsjednik Socijalističke internacionale i želio je da mu budem savjetnik. Ja sam to, naravno, prihvatio. Već u četvrtom mjesecu 1992. poslao me u Latinsku Ameriku da tamošnjim socijalistima, na čelu s predsjednikom Venezuele, socijaldemokratom Peresom objasnim zašto je propao komunizam, zašto se raspao Sovjetski blok i što kompromitacija komunizma znači za socijaldemokraciju. Brandtova smrt me zatekla u New Yorku. Bilo mi je jako teško. Otišla je velika povijesna ličnost i dragi prijatelj. Moj Srđan je apelirao da ostanem u New Yorku. Janja nije znala da se više ne vraćam. To je za mene bio jedan vrlo težak životni ispit i ljudska dilema. Mlađi sin i Janja bili su ugroženi. Kad sam dao ostavku, o meni je u srpskim novinama u mjesec i pol dana izašlo 300 napada. A u Hrvatskoj su mi istovremeno devastirali kuću na Ugljanu.

Imali ste dugogodišnju suradnju s Titom, ali niste pripadali njegovu najužem krugu suradnika?

Lončar: Točno. Ja nisam pripadao njegovom najužem krugu, međutim zbog moje uloge u nesvrstanoj politici imao sam direktne susrete i razgovore s Titom. Po nalogu mog šefa Koče Popovića, izlagao sam direktno Titu o strateškim i aktualnim međunarodnim globalnim pitanjima. Istovremeno moj tim je pripremao uglavnom sve značajnije Titove govore na međunarodne teme.


Dietrich Gensher

Privatna arhiva

Je li vam bilo žao kada nije prošao Kočin prijedlog da postanete Titov najbliži suradnik, generalni sekretar u maršalatu?

Lončar: Ne, bio sam sretan. A i Koča je poslije bio zadovoljan.

Postoje li neki podaci koliko je Jugoslaviju zapravo koštala ta velika diplomatska mreža i infrastruktura? A kolika je bila ukupna korist od poslova u Trećem svijetu?

Lončar: Korist je bila značajna. Imali smo ogromnu korist od infrastrukturnih projekata po zemljama Trećeg svijeta. A poslove smo dobivali zahvaljujući ugledu Tita i Jugoslavije. Budžet ministarstva vanjskih poslova bio je 50 milijuna dolara, a budžet hrvatskog MVP-a danas iznosi 100 milijuna. Da, promijenila se vrijednost novca, ali jugoslavenska diplomacija nije bila skupa. Da se Ante Marković pojavio 10 godina ranije, Jugoslavija bi bila kvasac za mnoge stvari u Europskoj uniji, a on najpopularniji političar poslije Tita. Kada smo 1981. ušli u u ekonomsku krizu, imali smo 16 milijardi dolara duga, što je bilo 24% BDP-a. Danas Hrvatska ima preko 85, a Italija 125% BDP-a. Zaduživanja Jugoslavije su išla u investicije, a ne u potrošnju. Trebalo je dug reprogramirati, jer nismo mogli servisirati kratkoročni dug od 5,5 milijardi dolara. Tu sam bio snažno angažiran, bio sam na čelu pregovaračke ekipe. Pomogao mi je Alexander Haig, šef američkog State Departmenta. To je bila posljedica našeg međunarodnog položaja u svijetu.

Kada govorite o svojoj karijeri u jugoslavenskoj diplomaciji, izdvajate lik vašeg šefa i prijatelja Koče Popovića.

Lončar: Apsolutno. Bez njega ja nikada ne bih bio ovo što jesam, ne samo u diplomaciji nego i u znanjima i vještinama. Koča je bio vojnik, književnik i političar. Govorio je francuski jezik kao materinji, izvrsno je govorio njemački i španjolski, odlično engleski, a ruski je nabadao. Imao sam veliku tremu, ali i zadovoljstvo kada me je izabrao za najbližeg suradnika. Bio je iznimno obrazovan. Za svako putovanje s njim sam se posebno pripremao, jer smo ponekad imali dosta slobodnog vremena koje je trebalo ispuniti. Razgovarali smo o kazalištu, slikarstvu, ali i o nogometu koji je on pratio, ali ne s toliko strasti kao ja. Strepio sam zbog tih neformalnih obaveza. Osam godina sam s njim bio na svim njegovim putovanjima, osim jednog u Milano. Sve kolege u ministarstvu zanimalo je o čemu smo razgovarali izvan službenog protokola. Odnos s Kočom je bio bogat, svestran, ali i naporan. Osjećao sam stanoviti teret zbog tog njegovog ogromnog povjerenja koje je imao u mene. Kada je odlazio s funkcije, poklonio mi je sliku na kojoj je napisao: 'Leki: u znak priznanja od namučenog mučitelja'. Bio je svjestan da je mučio i sebe i mene. Zanimljivo, imao je tremu pred novinarima, iako je bio iznimno liberalnih nazora. A s državnicima, poput Hruščova, razgovarao je autoritativno i na ravnoj nozi. Tita je cijenio, ali je bio kritičan naročito prema Titovoj sklonosti glamuru i raskošnom protokolu. Bio je svjestan postojanja Titova kulta ličnosti. No, smatrao je da je to u ratu i u sukobu sa Staljinom bilo korisno. Poslije je to postao teret. Tito je toga jednim dijelom bio svjestan. Đilas je mislio da je najveći graditelj Titova kulta bio Kardelj, da je on 'svladao tehnologiju J. B. Tito'. Mislim da je Đilas bio u pravu. Kada je Koča Popović podnio ostavku, rekao mi je da mu je najveće razočaranje bio upravo Kardelj, koji je najviše radio na reformama, ali nikada nije uspio prevladati monopol partije i Titov kult.

Jeste li se kasnije susretali s Vladimirom Velebitom?

Lončar: Kada je Velebit 1943. otišao u London, Tito je otvorio novu dimenziju rata, put ka međunarodnom priznanju. Velebit je bio ne samo prvi jugoslavenski diplomat nego i otac jugoslavenske diplomacije, a Koča je bio njezin graditelj. Ključni događaji odigravali su se kada je Velebit praktički vodio vanjsku politiku. Čovjek koji je u počecima gradio strategiju prema Zapadu bio je Lola Ribar. Da nije poginuo, on bi bio prvi ministar vanjskih poslova i kasnije vjerojatno Titov nasljednik. I on je govorio brojne jezike, a Tito ga je jako volio. S Velebitom sam se često susretao, najčešće kod generala Ivice Kukoča. On je bio pomalo ciničan čovjek, nije nikada kritizirao Tita, o Jovanki se brinuo kasnije kada je bila u nevolji, s kojom je ostao blizak i lojalan prijatelj. Velebit nije nikada postao ono što je očekivao, uvijek je bio drugi čovjek, nikada savezni sekretar za vanjske poslove. A očekivao je to. Šteta jer ako je netko trebao biti ministar, onda je to on.


Lončar s Dietrichom Gensherom

Privatna Arhiva

Vi ste politički bili najbliži srpskim liberalima oko Koče Popovića, s Markom Nikezićem i Latinkom Perović.

Lončar: S Nikezićem sam bio u iznimno bliskim odnosima. On je bio čovjek demokratske orijentacije. Cijela ta smijenjena generacija političara, Kavčič, Mika i Savka, Crvenkovski, Nikezić, Latinka i Tepavac, u partizanima su bili mladi, vodonoše, ali krajem šezdesetih su stasali u moderne, demokratske ličnosti. Bili su ne samo generacijski povezani nego i otvoreni prema svijetu i političkom pluralizmu. Ali, veliki minus im je bio to što međusobno nisu dovoljno surađivali. Srpski liberali su išli najdalje, oni su tražili promjenu ideologije.

Što mislite danas o jugoslavenstvu kao političkoj ideji?

Lončar: Jugoslavenstvo se kao politička ideja potrošilo, ali njegove vrijednosti i povijesno trajanje ne mogu se izbrisati.

Kakva je budućnost država nastalih nakon raspada Jugoslavije, ali i odnosa s Europom?

Lončar: Svi mi moramo biti svjesni da živimo na zajedničkom prostoru i da smo se opredijelili za Europu. Izmiješanost stanovništva mora biti shvaćena kao spona. Integracije kao što je Schengenski sporazum rješavaju problem manjina. Ali i danas postoje neka otvorena nacionalna pitanja. Više od 40% Mađara živi izvan Mađarske. Više od 50% Albanaca živi izvan Albanije. Od 25 do 30% Srba živi izvan Srbije. Nemoguće je napraviti novu teritorijalnu preraspodjelu, da se svi zadovolje. Nakon raspada SSSR-a 40 milijuna Rusa živi izvan Rusije, a u Rusiji više od 20 milijuna nerusa. Jedino rješenje je osiguranje ravnopravnosti svih manjina, bez mijenjanja granica, ali praktički bez granica.

Schengen je jedna uzvišena točka jer granice postaju irelevantne. Samo tim putem se može smanjiti utjecaj nacionalizma i populizma. Europska unija je najbolji regionalni projekt u povijesti i mora ga se očuvati. Trebalo bi se suprotstavljati populizmu koji vidimo u Mađarskoj i Poljskoj. Europska unija je sada u stanovitoj krizi. Njemačka i Francuska su kičma integracija i centripetalni faktor. Za razliku od grčke krize, sada u vrijeme pandemije, zahvaljujući Njemačkoj i Francuskoj došla je do izražaja solidarnost. Oni su bili inicijatori pomoći nakon lockdowna. To je produbilo proces europske integracije, pa se sada na dnevni red stavlja zajednička socijalna i fiskalna politika. Tu je korona pomogla. Europa je sada na prekretnici, više idejno-politički nego ekonomski.

 

Izvor: jutarnji.hr
Twitter
Anketa

U Banjaluci postoje ulice koje nose imena lokalnih četničkih komandanata: Da li bi ste podržali njihovo preimenovanje?

Rezultati ankete
Blog