Naš žiri književne kritike proglasio je drugi roman banjalučkog pisca Steve Grabovca Poslije zabave (izdavač Imprimatur) najbolje napisanim delom u 2023. godini u vrlo oštroj konkurenciji, u kojoj su bili još i Vladimir Pištalo za Pesmu o tri sveta (Agora), Srđan Srdić za Autosekciju (Partizanska knjiga), Ljubomir Koraćević za U Zemlji Franje Josifa (KOV) i Vladan Matijević za Pakrac (Laguna), koji je i dobio dva glasa naspram pobednička tri.

U odluci se navodi da je Poslije zabave roman „svedenog, stilski raznovrsnog izraza, u koji je zaptivena `melodija naših nestanaka`, kompleksne strukture, iz čijih vremenskih distorzija i diskontinuiteta, iz lakuna i elipsa sećanja izranja lik tišine“. Kako je ocenjeno, „u njoj, pripovedač kroz ogledalo traume preskočene generacije traga za zaboravljenom i napuštenom decom“.

Kao i vaš prethodni roman, i ovaj se bavi izgubljenom generacijom, ali i više od toga, Poslije zabave govori načelno o gubicima. Koliko je teško emocionalno prolaziti kroz sve priče koje ste ispisali u romanu?

Nije bilo nimalo lako. Danas se često koristi pisanje kao terapija. Ali to nije moja književnost. Poslije zabave ne bih nazvao terapijom, već grebanjem po ranama. A kopanje tih starih rana dovodi do još dubljih, koje se nadalje „inficiraju“ i prave veći problem. Pisanje o traumama, koje imaju i nečega ličnog u sebi, jeste veliki izazov. Uvijek sam vjerovao da književnost mora da zalazi duboko u dubinu tame i mraka, u sfere unutrašnjih previranja i borbi. Jer ako to književnost ne radi, onda ne znam u čemu je njena poenta. Jeste bilo teško, ali to je jedini izazov koji se isplati već tokom procesa pisanja.

Zbog čega baš ta tema?

Ova tema je nešto što je mene godinama proganjalo. Taj zločin koji opisujem u romanu, stvarno se dogodio. Prva stvar koja je meni kao ljudskom biću bila začuđujuća i nevjerovatna, jeste činjenica da se takve stvari uopšte mogu desiti – da neko hladno, bez trunke savjesti, na najbrutalniji mogući način ubija napuštenu djecu, i to iz domova, koja od samog starta nisu imala nikakvu šansu da prežive. Zatim, i kad se saznalo za taj zločin, on nije bio interesantan nijednoj od bivših zaraćenih strana, jer se desio djeci koja su već bila odbačena i nisu pripadala nikome, nisu imala veze s ratom, već su bila žrtve trgovine organima. Ta djeca su prepuštena zaboravu, čak i u sopstvenoj smrti. Nisam mogao da pomirim tu spoznaju u sebi. Kako je moguće da mi možemo da zanemarimo da su se takve stvari desile? Možda je u ljudskoj prirodi da zanemaruje takve činjenice, ali nasuprot tome je književni proces, koji radi upravo suprotno.

A taj proces, kako ste i sami rekli, podrazumeva „kopanje po ranama“. Postoji mnogo nezaceljenih „rana“ prošlosti. Šta nas te „rane“ uče u sadašnjosti?

Uče nas da idemo u potpuno suprotnom civilizacijskom smjeru. Idemo u sunovrat. Ništa nismo naučili. Postoji jedan banalan primjer. Ljudi su prije rata ulagali mnogo u imovinu, u sve što su imali, a onda je neko došao i sve zapalio jednim potezom šibice. I niko ništa iz toga nije naučio. Mi se kao trudimo da idemo ka nekom zaboravu. To je s jedne strane razumljivo. Taj zaborav je prirodna stvar. Ako prođe nekoliko generacija od recimo Drugog svjetskog rata, ne možemo da shvatimo težinu tog događaja. Činjenica je da ljudi tako funkcionišu. Rješenje velike većine problema leži u tome da moramo da počnemo da mislimo i na drugo ljudsko biće. I ništa drugo.

Roman počinje pričom o zločinu, ali vi ne dozvoljavate da sklizne u žanrovski roman. Umesto istrage, dobijamo priču o nemogućnosti stvaranja, pisanja u brojnim svojim oblicima. Kako ste došli do takvog postupka?

Dugo me je mučila tema tog zločina. Ali bilo je potrebno vrijeme da dođem do takvog književnog postupka. Isprva sam htio da napišem knjigu o samom zločinu, ali sam onda shvatio da nemam moralne snage u sebi da se nosim s tom pričom. Istraživao sam samog sebe, istraživao sam kako bih ja to zapravo napisao. I tako je došlo do tog pokušaja pisanja, koji je ključna linija romana. Jer ja se ograđujem od toga da mogu čitaocu da objasnim neke stvari, jer ne znam koliko bih uspio da prenesem prirodu jednog zločina. Zato se na kraju sve svodi na pokušaj. Nisam htio da se fokusiram samo na zločin. Niti ni na ijedan drugi segment romana.

A da li je uopšte moguće objasniti prirodu zla?

Ne znam da li je moguće, ali mislim da je to dobar posao i zadatak kojim treba da se bave književnici i umjetnici. Uvijek suprotstavljeno dobru stoji zlo. Njega čine razne vrste patologija, koje ni nauka ne može da objasni. Poslije Drugog svjetskog rata bilo je nazamislivo da će ponovo doći vrijeme da ljudi prave logore i ubijaju druge ljude. Neshvatljivo je i nerazumljivo meni, kao građaninu prije svega, da jedno ljudsko biće može na najsvirepiji način da muči i ubije drugo ljudsko biće. Nevažno je u kom položaju su se oni našli i zbog čega. Nažalost, mi smo o tome svjedočili u ratu na prostoru bivše Jugoslavije, gdje postoji nevjerovatan broj svirepih zločina. To su pitanja bez odgovora.

Da li mi danas ispaštamo grehove drugih, zbog svirepo ubijenih, pa i zaboravljenih, stradalih, nestalih?

Ako vjerujemo u neku univerzalnu pravdu, onda nevinih nema. U svom romanu, ja jesam dao pripovjedaču svoje ime, ali sebe sam dao jednom sasvim drugom liku, upravo zbog toga što se ne osjećam mirne savjesti. Kada se konkretan zločin, koji opisujem u romanu, dogodio, ja sam imao 13 godina i na sam taj događaj nisam mogao nikako da utičem. Ali to ne znači da sam ja manje kriv! I ne mogu da imam mirnu savjest što su nekakve budale, i to samo zbog novca koji je kasnije potrošen i to ko zna na šta, a vjerovatno ni na šta pametno, ubile djecu i povadile im organe. Tokom procesa pisanja u meni se razvilo to da moja savjest ne može da bude mirna, bez obzira na to što nikako nisam mogao da učestvujem u tom slučaju.

Interesantna je pozicija zajednice prema kojoj je počinjen zločin tih godina, koja je pala u zaborav, jer kako i sami kažete, nije pripadala nijednoj od tri zaraćene strane, niti se sam zločin vezivao direktno za rat koji se odvijao u tom trenutku. Ta romska mikrozajednica, ta manjina, međutim priča jednu veliku priču o nemogućnosti preživljavanja u jednom istorijskom trenutku. Da li osećate da je, da bi se što objektivnije pristupilo takvoj temi, bila potrebna vremenska distanca, kako bi se trauma bolje sagledala?

Apsolutno je bila neophodna. Ona je veoma bitna. Većina pisaca nije mogla da se tako rano suoči s brojnim zločinima. Mnoge stvari nisu bile jasne u tim prvim godinama nakon rata, jednostavno nisu se iskristalisale. Tih devedesetih godina, pa i dvijehiljaditih, na sceni je bila dominantna nacionalistička književnost. Ako je neko i želio nešto da ispriča na drugačiji način, jednostavno nije bio podoban. Moja priča nema veze ni s aktuelnom politikom ni sa politikom toga vremena. Ali taj vremenski odmak veoma je bio važan, jer sa njim mnoge priče sazru do te mjere da se tek onda može pisati i pričati o njima. Jer kad ih s dovoljno velike distance sagledaš, tek onda možeš da se suočiš sa njima. Prije mnogo vremena, pokušavao sam da napišem priču o tom zločinu, ali jednostavno nisam mogao. Nisam mogao da ga shvatim na pravi način i nisam znao kako bih mogao tu priču da prenesem nekome. Ali kada je prošao određeni vremenski period, sve je postajalo mnogo jasnije.

Stevo Grabovac pisac se ograđuje od Steve Grabovca u romanu. Koliko se on zapravo razlikuje od vas, posebno u odnosu sa ocem i čitavom paralelnom pričom o njemu?

Stevo je Stevo i u romanu i u stvarnosti. Ali da ne spojlujem, taj drugi lik u romanu ima daleko više mojih karakteristika. Vidjeće već čitaoci koja je to druga prilika mene. Mnogo toga je bazirano na stvarnim događajima, koji su mi se dešavali. Ima mene dosta u tom romanu, ali dosta toga je i izmišljeno. Lik mog oca je temeljen zaista na ličnosti moga oca. Postoji jedna stvar koja se tiče te lične istorije, zbog čega ne dolazimo ni do kakvog zaključka. Jer na kraju, nisam ni sam siguran šta je od te istorije tačno, a šta je izmišljeno.

Postoji gomila nekakvih legendi o ocu, za koje moj junak na početku priče misli da su obične izmišljotine, da bi se ubrzo ispostavilo da je stvarnost mnogo čudnovatija, što ga nadalje vodi u sumnju da ne zna šta je istina a šta je laž. Moj otac jeste bio oficir JNA, čovjek koji je istraživao ratne zločine, bio je u logoru, pjesnik u pokušaju, pisao razne molbe i sebi i drugim ljudima, bio je fasciniran pisaćom mašinom koju je navodno dobio od Moše Pijade, što je apsolutno nemoguće ustanoviti da li je tačno ili nije. Sve se svodi na kraju na legendu, koja je odnekud potekla. Utoliko, lik mog oca ostaje zamagljen, kako u mom životu tako i u romanu.

A ko su ostali likovi?

Dosta ih je domišljenih, ali uglavnom su bazirani na ličnostima koje su prošle kroz moj život. Ja ne pišem dokumentarističku prozu, tako da se nisam uopšte trudio da relevantno, detaljno i tačno iznosim neke stvari. Pojedini dijelovi romana su obilježeni godinama u kojima se radnja dešava. Ali i te godine ne idu linearno, već radnja kruži iz jednog perioda u drugi, što daje dokumentaristički prizvuk knjizi. Ali, kad sam pokušavao da se sjetim kada su te priče o masovnoj grobnici počele, nisam uspio da ih utemeljim u neko precizno vrijeme. Već samim tim, izmišljeni su podaci o godinama i vremenu. Isto je i s likovima. Veoma često, oni su portreti određenih skupova ličnosti.

Priča o mački, koju je čuvala vaša majka, takođe je vrlo potresna. Kao da je priča o gubitku životinje, a kasnije i majke, postala parabola čitavog jednog izgubljenog društva, sistema, zajednice?

Ta priča je takođe temeljena na istini. Ljubav koju dobijamo od životinja su znakovi pored puta, jer mi možemo samo da tumačimo šta nam životinje poručuju. Mačke su posebno poznate po tome, jer svaka ima svoj karakter. Svaka se ponaša na svoj način. I taj odnos majke i mačke bio je izazov za sebe da ga prenesem u roman. I naravno, kroz tu priču može se sagledati jedan mnogo veći gubitak. Kroz te priče provlači se više parabola, koje su meni lično bile bitne. Susreti ljudi iste generacije pokazuju koliko smo se zapravo pogubili, i u bukvalnom i u figurativnom smislu. S jedne strane, pogubili smo se rasijavanjem po svijetu, a s druge, nismo više ono što smo nekada bili. Tako pogubljenost po svijetu postaje parabola pogubljenosti unutar sebe.

Na nekoliko mesta govorite o mitovima koji su nas izdali, odnosno postali sami sebi parodija, poput JNA recimo. Šta je danas to što smatrate „greškom u sistemu“?

Ključna greška je u tome što jedan pojedinac pokušava da stavi sebe u centar svemira. Ja nisam pozvan da pričam o sistemu i o društvu, jer ne vjerujem da postoji iskrena politika. Ne postoji mesija koji će doći i učiniti da sve bude dobro. Tako da grešaka ima bezbroj. Opet, ne vjerujem da su ljudi koji ulaze u politiku tu došli iz nekakve loše namjere. Čak za većinu mislim da su imali odlične ideje i velike planove. Ali sistemi su podložni korupcijama i kriminalu, na koje mi ne možemo uticati. Mi danas imamo društvo koje je ubrzano, svijet u kome svaka vijest traje pet minuta, i svako tako može u nekom trenutku biti centar svijeta. Svako može biti književni kritičar, recimo. Svako može biti bilo šta. Dobili smo slobodu govora, koja ne znači apsolutno ništa. Zato mene više zanima pitanje šta možemo da promijenimo. Možemo da li da mislimo na nekog drugog, a ne samo na sebe?

Možemo li?

Pa ja se nadam da možemo. (smeh) Želim da vjerujem da u ljudima ima dobrote. Jer da ne postoji, siguran sam da ne bi postojao ovaj svijet.

Jasno mi je kada kažete da vas politika ne zanima, ali kao pisca, kao intelektualca, i kao građanina, pa sad i dobitnika NIN-ove nagrade iz druge države, kako vam izgleda politika naših zemalja, jednih prema drugima?

Meni to izgleda kao šou-program. Naši političari, i s jedne i s druge strane, igraju jednu dobro izverziranu taktiku a koja je zapravo skretanje pažnje sa stvarnih problema. A stvarni problemi su, u obe države, iseljavanje stanovništva. Mnoge opštine, mnogi gradovi ostali su prazni. Svakodnevno možemo pročitati da je u nekom mjestu, koje je doskoro bilo grad, zatvorena posljednja prodavnica, ili posljednja pekara. Imate gradove u kojima nema kioska uopšte. Meni je to kao malom bilo nezamislivo. A oni koji bi trebalo da se pitaju zašto je tako, ne postavljaju to pitanje. Pitamo se mi, ali to se nikog ne tiče. Političare samo zanima kako da zaoštre odnose unutar države i, još češće, između dvije države. Vrlo lako je naći razlog da se dva čovjeka zavade, bez ikakvih problema. A socijalna situacija i takvi odnosi tjeraju ljude odavde. Apsolutno je nepodnošljivo postalo živjeti u okruženju u kome, i trideset godina nakon rata, postoje iste tenzije.

I to je ključna kočnica u napretku prema evropskim zemljama?

To je kočnica prema bilo čemu. Prema boljem životu. Imam osjećaj da se sve svodi na kraju na lične interese. Iako se svi kunu u običnog čovjeka, u građanina, političarima zapravo nije uopšte stalo do njega.

Poslije zabave je prevashodno putovanje kroz pop-kulturu jedne velike zemlje. Imate brojne reference, pozivate se na muziku, kulturnu scenu. Da li smo zaboravili da je kultura bitna u izgradnji nacionalnog identiteta? Da li skliznuće u nekulturu danas govori o tome da smo mi kolektivno, i kao društvo i kao pojedinci, u velikom problemu?

Kada pričamo o kulturi, govorimo o umjetnosti načelno. Ali ja sam učen da se riječ kultura odnosi na to da čovjek treba da bude kulturan prema drugom čovjeku. U svakodnevnom poslu susrećem se s ljudima i većina njih ima bahat odnos, jer su nekulturni. A to potiče iz toga da načelno kultura ne postoji. Ne postoji kultura čitanja, gledanja filmova, slušanja muzike. Nema više obrazovanja koje će nas naučiti bontonu. Ovdje načelno nema više mjesta za kulturu. Kultura je, koliko god mi mislili da je nebitna, jedna od ključnih stvari, jer čovjek nije na zemlji da bi zadovoljio osnovne potrebe. Kultura je presudna u životu ljudi.

Kao neko ko se bavi prevashodno filmom, primetio sam vrlo neočekivane filmske reference u romanu, poput filmova Andreja Tarkovskog recimo. Kada pročitamo tu scenu, u kojoj pas iz njegovog filma prelazi u vaš san, kao da nismo svesni u kojoj meri filmovi kreiraju i određuju svet?

Naravno da filmovi kreiraju svijet. Ali opet nisam siguran da i danas imaju tako veliku ulogu kakvu su nekada imali. Prethodne generacije su bile drukčije, jer su odrasle na dobrim filmovima, muzici i književnosti. Fascinantno mi je iz današnje perspektive da je toliko ljudi ne tako davno slušalo EKV. Da se oni danas pojave, potpuno je nezamislivo. To niko ne bi slušao. Moja generacija, koja je odrastala na toj muzici, imala je potpuno drugi pristup stvarnosti. Tačno je da imam reference na Andreja Tarkovskog u romanu, jer je meni bilo normalno kao mladom da gledam njegove filmove. Nije uopšte sporno da se radi o velikom čovjeku, velikom umjetniku, ali gledati danas njegove filmove je neka vrsta pomodarstva. A u nekom mom posttinejdžerskom dobu, bila je to sasvim normalna stvar.

I to me podsetilo na završnicu romana, gde kažete: „Umjetnost je nevažna. Ispričati priču i ostaviti je nekome, to ne znači ništa.“ Zbog čega ste tako pesimistični? Zvuči kao da nema nikakve nade za budućnost…

Nade ima dokle god pokušavamo da nađemo dobro u sebi. Nada je kada se fokusiramo na svijet oko sebe, jedni na druge. Nada uvijek postoji, ona ne može da nestane. Ta rečenica referiše na ovaj konkretan slučaj, koji opisujem u romanu. I često me pitaju da li moj roman može nešto da promijeni. Ja stvarno mislim da ne može. Može da promijeni u jednom čitaocu, u pojedincu. Može kod jedne osobe da izazove emotivnu reakciju, da ponese nekoga na razmišljanje.

Ali da će moj roman pokrenuti institucije ili čitav sistem, koji bi trebalo da učine nešto konkretno kako bi preispitali nerješene slučajeve i zločine, u to je iluzorno vjerovati. Oni, pod broj jedan, ništa ne čitaju. Pod broj dva, i da čitaju nije ih briga za to. S druge strane, kad gledamo globalno i kad pričamo o pojedincu, naravno da nada postoji, i ona će postojati sve dok je čovjek sposoban da se okrene ka dobru.

Foto: NIN/Mitar Mitrović 

Izvor: nin.rs