Na književnoj večeri govoriće Ljilja Petrović Zečić, direktorica NUB RS, Aleksandra Uletilović, autorka bibliografije, te profesori Filološkog fakulteta Univerziteta u Banjaluci Ranko Popović i Duško Pevulja.

Pevulja, ujedno i pisac predgovora za knjigu "Golimjesto", u kojoj su sabrane pripovijetke Đure Damjanovića, povodom promocije govorio je za "Nezavisne".

"Pripovjedačko djelo Đure Damjanovića direktno proizlazi iz ove kočićevskoćopićevske tradicije - u širem smislu iz srpske pričalačke tradicije, realističke pripovijetke sa seoskom tematikom, stvarnosne proze, itd. - i jednovremeno predstavlja njenu reprezentativnu vrijednost. Damjanovićev pripovjedački svijet, gotovo bez izuzetaka, lociran je u njegovo rodno mjesto - Goleše, koji se nalaze dvadesetak kilometara od Banjaluke, na samom obodu Kočićevog potplaninskog geografskog prostora", kaže Pevulja o pričama Đure Damjanovića.

Damjanović, dodaće on, neprestano je isticao vezanost za Kočića i Ćopića, o kojima je više puta lirski nadahnuto pisao, dok je sa Ćopićem bio u posebnoj vezi, kao jedan od njegovih emotivnih posvojenika, o kome se brinuo i koga je na različite načine pomagao.

"O tome je Đuro Damjanović u nekolikim zapisima ostavio dirljivo topla svjedočanstva", navodi Pevulja.

Kako podsjeća, prva pripovjedačka zbirka Đure Damjanovića pod naslovom "Magla u rukama", štampana u Beogradu 1974. godine, najbolja je njegova knjiga iz ovoga žanra.

"Njeno drugo izdanje pojaviće se 1998. godine u Banjaluci. Pisac će ovu knjigu propratiti zanimljivim predgovorom 'Priče koje su se napisale same' - naglašavajući ovim naslovom smisao svoga pripovjedačkog postupka - a na kraju će joj pridružiti i jednu od svojih najboljih priča, 'Jevtaš, kad dođe zima', koja je nastala nakon prvog izdanja 'Magle u rukama'. Druga njegova zbirka priča nosi naslov 'Moji zemljaci' (1980) i znatno je ispod umjetničkog nivoa prve pripovjedačke knjige", ističe Pevulja, dodajući da Damjanovićevi romani "Jednodnevni dnevnik" i "Zemunska hronika" po svome ustrojstvu podsjećaju na njegove priče.

Pevulja kaže da ovaj pisac nije bio majstor fabuliranja niti istrajne stvaralačke koncentracije, ni u dužim proznim formama.

"Proizašao iz tradicije usmenog pripovijedanja, on i u romanesknoj formi teži ka brzom pripovjedačkom efektu i ulančavanju manjih narativnih partija u veće cjeline", zapisuje Pevulja podvlačeći rečenice Đure Damjanovića: "Život je priča. Ali priča nije samo život. Priča je nešto veće od života. Sve zavisi ko je priču ispričao."

Ograničen na lokalitet sela Goleši, primjećuje Pevulja, pripovjedački svijet Đure Damjanovića samo je prividno jednoličan.

"U njegovim pričama socijalna motivacija nije u prvom planu kazivanja. Izrazita lokalna obilježja u funkciji su dubljeg uvida u bit čovjekove egzistencije, trajanja kojem se ne traže razlozi, koje se mirno podnosi kao viši nalog sudbine. Tako Damjanovićevi junaci prihvataju breme života, ali i povremene sitne radosti. Među likovima ovoga pisca posebno mjesto pripada božjacima, prosjacima, onima koji su iz različitih razloga miljenici sela ili predmet sprdnji i ogovaranja", otkriva Pevulja. On ponavlja da su Damjanovićeve priče pretežno ustrojene kao nizovi usmenog kazivanja.

"Temelje se na modelu pričalačke prasituacije i podrazumijevaju tri činioca: pripovjedača, priču (događaj) i slušaoca ili slušaoce. U njima, po pravilu, slušaoci nisu markirani, jer su najčešće prezentovane iz kolektivne svijesti i iskustvenosti, u prvom licu množine. Narator i njegovi slušaoci su na najmanjoj mogućoj udaljenosti, dijele iste vrijednosti, moralne svjetonazore, poimanje života i razumijevanje svijeta. Damjanovićeve priče su nizovi slika, situacija, scena, izvještaja i dominantno monološke riječi", primjećuje Pevulja, ističući da je "Golimjesto" najobimnija i najpoznatija pripovijetka Đure Damjanovića.

Pevulja dokumentuje da je priču "Golimjesto" Nenad Radanović uvrstio u Antologiju poslijerate pripovijetke Bosne i Hercegovine (Banjaluka, 1976), zbog čega je ova knjiga bila zabranjena.

"U političkoj presudi Damjanovićevoj priči stajalo je, pored ostalog, da 'na tendenciozan i iskrivljen način slika život bosanskokrajiškog sela'. 'Golimjesto' je reprezentativno djelo Đure Damjanovića jer sažima sva glavna svojstva njegove pripovjedačke estetike. Kao ni druge njegove priče, ni ova nema fabulu, već je organizovana kao niz govornih partija, objedinjenih jezikom i zavičajnim podnebljem. U njoj se kao u filmskim kadrovima smjenjuju neobični junaci sa svojim uvrnutim navikama i naravima. Njena socijalnokritička tendencija jedva je primjetna i više je refleksna reakcija stanovnika Damjanovićevog Golimjesta (zapravo njegovih rodnih Goleša)", govori Duško Pevulja.

On potvrđuje da je Đuro Damjanović u sopstvenom habitusu nosio najvažnija svojstva svojih zemljaka i literarnih junaka.

"I u posljednjim godinama života, kada se često mogao vidjeti kako hoda banjalučkim centralnim ulicama, uprkos nemilosrdnim udarima teške sudbine, zadržao je nesvakidašnju mušku ljepotu, blagost i toplinu lica te ozarujući sjaj djetinje bezazlenih očiiju, u kojima se uočavala i neka praiskonska sjeta darovitog ukletnika. U beskrajnim monolozima, koje je umio precizno da adresira, oštro je zasjecao u lice i naličje naopakog vremena s početka ovog, svakoj vrsti ljudske normalnosti, tuđeg vijeka", prisjeća se Pevulja.

Za novi vijek, jasan je Pevulja, Damjanović bi rekao "truljavo vrijeme".

"Đuro Damjanović je zanosno i prkosno služio svome književnom daru, koji je, i potkraj života, u rijetkim trenucima pune stvaralačke koncentracije, umio da zasija nekadašnjom snagom i ljepotom. Potvrđujući vlastitim životom svoju literaturu, dušom pravednika i duhom koji je zračio nesalomivošću, Damjanović je svome vremenu i savremenicima sasipao u lice neprijatne istine, koje su pametni pažljivo osluškivali, a oni što su uvijek u većini, dočekivali sa podsmijehom i sažaljenjem, podilazeći svojoj malodušnoj beznačajnosti", zaključuje Pevulja.

Izvor: nezavisne.com/Milan Rakulj