Region

Orden Svetog cara Konstantina Hrvatu koji je spasio srpsko crkveno blago

Ivana Hitija, nekadašnjeg pomoćnika zapovjednika operativne zone Bjelovar Hrvatske Vojske, odlikovao patrijarh Irinej.

Prošlo je nešto više od 20 godina od tog hladnog januara 1992. godine. Profesor Ivan Hiti iz Varaždina, tada na dužnosti pomoćnika zapovjednika operativne zone Bjelovar, ušao je u Pakrac i vidio oštećenu srpsku crkvu i Vladičanski dvor. Knjižno i umjetničko blago Srpske pravoslavne crkve (SPC) ležalo je razbacano u dvorištu. Snijeg je padao na stare knjige i slike, već posute kamenjem, ciglama i prašinom.

– I crkva je bila minirana. Ali kada sam pogledao prekrasne knjige i umjetničke slike okolo i u crkvi, zaboravio sam na opasnost i ušao unutra – kaže Ivan Hiti (66), sjećajući se tog događaja.

Prvi put govori o operaciji spasavanja crkvenog blaga SPC iz Pakraca, kojom je lično komandovao, zbog čega je kasnije u svom Varaždinu doživio golgotu: narednih 16 godina, sve do penzije, nigdje nije mogao da se zaposlim, iako je Hrvatska, zapravo, trebalo da se ponosi sa njim. Njegov podvig ipak nije ostao neprimjećen: u utorak mu je patrijarh Irinej uručio orden Svetog cara Konstantina u beogradskoj Patrijaršiji.   

Hiti je došao u Beograd, primio jedno od najviših odlikovanja Srpske pravoslavne crkve, a potom se vratio u Varaždin. Profesor gimnazije i strukovnih škola, bio je i državni službenik u gradu za prosvjetu i kulturu kada je izbio rat.

– Taj nesrećni rat ja zovem „građanski”, iako ga ovdje zovu „domovinski”. Mene su mobilisali i postavili na dužnost pomoćnika operativne zone koja je pokrivala teritoriju od Virovitice, Pakraca, Daruvara, Bjelovara…Svega 45 dana sam bio u tom ratu, jer su me otjerali – priča Hiti. 

Prije odlaska u vojsku, smatrao je da svaka jedinica pod njegovom komandom mora da ima izvode iz Ženevske konvencije.

– Ni sa jedne strane, ni hrvatske ni srpske, nije se vodilo računa o tim ženevskim propisima. Kada sam video ta razbacana umjetnička djela, sjetio sam se čuvene Keltske katedrale u Njemačkoj, koja je za vrijeme Drugog svjetskog rata bila praktično neoštećena, iako je Keln bio gotovo razoren savezničkim bombardovanjem – kaže naš sagovornik. 

Odmah je natjerao svoje bivše učenike iz Varaždinske brigade da mu se zakunu da se ništa neće desiti sa crkvenim blagom, dok on ne riješi šta da učini sa dragocjenostima – istorijskim crkvenim spisima i slikama.

– Vratio sam se u Bjelovar i podnio izvještaj svom zapovjedniku operativne zone pukovniku Jerzečiću. On je ustao od stola i rekao mi da ima prečih poslova i briga od spasavanja blaga SPC. Pričao je da ima ranjenika, izbjeglica i zarobljenika. Ja sam mu rekao da uz sve to – treba spasavati i umjetničko blago SPC, jer ono pripada cijelom sveijtu. Pukovnik mi više nije rekao ni riječi. Telefonom sam pozvao Sveučilišnu biblioteku u Zagrebu i objasnio im problem. Prihvatili su moje argumente i dvoje ljudi je odmah stiglo u Bjelovar. Zajedno smo pošli za Pakrac. Nismo imali vozilo za transport, pa sam angažovao vojne i civilne kamione. Moji momci iz brigade su skupljali spise po ulici i dvorištima i utovarivali u kamione – priča profesor o operaciji koja je trajala nekoliko dana.

Nekoliko kamiona prevezlo je dragocjenosti SPC u Univerzitetsku biblioteku u Zagrebu. Poslije nedjelju dana, Hiti je pozvao tadašnjeg direktora biblioteke, kako bi dobio pismenu potvrdu da se blago nalazi tamo.

– I danas posjedujem taj dokument. Fotokopiju tog dokumenta sam poslao i patrijarhu Pavlu poštom, ali nikada nisam saznao da li je on to pismo dobio – govori Ivan Hiti o događajima koji su potom uslijedili.   

Odmah je istjeran iz hrvatske vojke, proglašen za izdajnika. 

– Rečeno mi je da takvu osobu koja radije spasava umjetničke knjige i kulturna dobra, umjesto da se uhvati puške, oni ne trebaju. Ja sam im rekao da se u ratu ne bori samo oružjem, već i puškom, perom, dobrim djelima. Vratio sam se u Varaždin, na radno mjesto šefa za prosvjetu, kulturu, sport i tehničku kulturu grada. Ali, gradonačelnik i ostali u tadašnjem izvršnom vijeću grada sumi rekli: „Profesore, takva budala nam ne treba ovdje” – bez trunke gorčine priča skromni profesor. 

Prehranjivao je porodicu radeći na građevini, orao je i kopao. Najviše ga je zaboljelo, priznaje, što mu njegova Hrvatska nije zahvalila za podvig koji je učinio. Zaboljelo ga je i to što je čekao dvije decenije da njegov ljudski gest iko primjeti.

(Politika.rs/Frontal)

Komentari
Blog