autor: Frontal

Dobraš je dodao da se dosadašnja praksa vrlo slabo i sporo mijenja u promjeni svijesti ljudi da postoje ljudi sa malo drugačijim potrebama. Odnosno, on navodi da nekadašnji termin lica sa posebnim potrebama je apsolutno krivi izraz, jer lica sa invaliditetom nemaju posebne potrebe, oni imaju dodatni problem za ispunjavanje onih osnovnih potreba koje imaju svi ljudi. „Nije nikakva posebna potreba otići u pozorište, doktoru, raditi svoj posao, samo što se trebaju stvoriti dodatni preduslovi da bi lica sa invaliditetom mogli da ostvare ta svoja osnovna ljudska prava“, kaže Dobraš.

On ističe da od oktobra 2010. godine postoji Savjet za pitanja lica sa invaliditetom na nivou BiH, ali da iako je vrlo dobro osmišljen i koncipiran, on nema nikakvu moć i težinu da promjene izgura, dok je njegov osnovni zadatak praćenje primjene UN konvencije o pravima osoba sa invaliditetom. „Najveći problem u dosadašnjem radu je u pozicioniranju tog Savjeta. Nisu stvoreni nikakvi preduslovi za njegov rad, i on radi uz pomoć nevladinog sektora. Nedopustivo je da jedno tijelo koje je osnovano na nivou države i koje je ima svoju težinu da živi čekajući međunarodne i domaće donacije“, zaključuje Dobraš.

Gospova Rađen-Radić, generalna sekretarka Saveza udruženja za pomoć mentalno nedovoljno razvijenim licima RS je pristune upoznala da na područuju 28 opština sa kojima sarađuju imaju registrovano 3 229 osoba sa različitim oblicima invaliditeta, dok na području ostalih 35 opština u kojima Savez nema svojih udruženja, procjenjuju da živi dodatnih 1 500 lica sa invaliditetom.

„Inkluzija u sve ijednom segmentu je vrlo otežana i usporena“, ističe Rađen-Radić. Onda je dodala  da je Savez ove godine obilježio 20 godina rada i da ipak postoje pomaci i rezultati, i veći stepen inkluzije.

Kada se polemizuje zapošljavanje lica sa invalidtitetom, ističe da vrlo mali broj svega 10 odsto koji su završili srednje specijalno obrazovanje sposobno za posao.  

„Praksa je pokazala da je sve do pojedinca. Zakon koji postoji u suštini nije loš, on može biti bolji, ali radionice (za proizvodnju fiskalnih kasa) koje smo imali danas postoje samo zbog humanih ljudi, koji taj proizvod žele da kupe“, ističe ona.

Dodala je da je u suštini najveći problem što zakon ne želi niko da primjeni. Kako kaže, ne postoje precizni parametri monitoringa primjene zakona i sankcija, što je i njihova najveća primjedba postojećem zakonu.

„Niti postoji mehanizam sankcionisanja pravnih lica koji su obavezni da uplaćuju doprinose, ne uplaćuje se dovoljno. Takođe, mehanizmi praćenja pravnih lica koja su obavezna da zapošljavaju po određenoj kvoti lica sa invaliditetom, ni to ne funkcioniše. Specifično je i da onih famoznih 20 odsto obaveze pravnih subjekata u većinskom vlasništvu RS tj. državnih organa, da svega pet odsto poštuje tu odredbu“, rekla je Rađen-Radić.

Ognjen Ranisavić, predsjednik Udruženja omladine Infopart i student banjolučkog univerziteta,  na svojoj koži je osjetio diskriminaciju. On je želio da upiše Faklutet političkih nauka, ali mu je to bilo onemogućeno zbog arhitektonskih barijera, zbog čega upisuje Pravni fakultet. A kad je stvorena mogućnost i kada su uklonjene prepreke prepisao se na Fakultet političkih nauka.

„Imamo super zakone a koliko se to primjenjuje to je druga stvar. Obezbjeđujući jednake uslove za obrazovanje svih, mi samim time osnažujemo osobe sa invaliditetom. Kad postanemo konkurentni na tržištu i možemo kroz posao da ostvarimo samostalnost, i uslove zbog kojih sada zavisimo od države“, kaže Ranisavić.

On ističe da je postojanje Centra za podršku studentima sa invaliditetom na banjolučkom univerzitetu čista forma. „Postoji kao radna jedinica univerziteta ali on ne obavlja nikakvu funkciju. Tamo nemaju osnovne uslove, nemaju telefon, faks, a pristup za kolica je otežan“, ističe Ranisavić i dodaje da ne postoji mehanizam da se postojeći zakon ispoštuje.

Načelnica odjeljenja za upravno-nadzorne poslove u ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite RS Ljiljana Bošnjak je podsjetila da se u domenu ovog ministarstva nalaze vojni invalidi i civilne žrtve rata. Ona je istakla da se godinama prava njihovih korisnika stalno proširuju, i da invalidnine ne predstavljaju izvor egzistencije, nego da ja to nadoknada ovim licima, odnosno da ova davanja nisu nikakva socijalna primanja nego obeštećenja za ono što su ljudi zadobili vršeći svoje časne dužnosti.

„Ako bismo govorili o budućem radu ministarstva to je da se tim licima pruži mogućnost da oni rade i zarade sebi za život, da se ne osjećaju ljudi koji su na teret zajednici“, rekla je Bošnjak.

Željko Volaš predsjednik Organizacije amputiraca UDAS Banja Luka je istakao da je diskriminacija pristuna u zapošljavanju jer je nivo svijesti poslodavaca o angažovanju lica sa invaliditetom veoma niska. „Poslodavac čim mu se na konkurs prijavi lice sa invaliditetom smatra da će mu to biti dodatni teret, da neće stvarati produkt, iz predrasuda koje ima odranije“, kaže Volaš. Jedino zapošljavanje koje je bilo, nastavlja Volaš, je proisteklo iz Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji  koji  je propisivao stimulanse za poslodavce, a nakon iskorištavanja tog stimulansa prestaje radni odnos.

Generalni zaključak stola je da bi bilo dobro da se vojni i civilni invalidi ujedine u borbi za zajednička prava, a ne da se i međusobno razjedinjuju, te da u narednom periodu potrebna veća angažovanost kako nadležnih organa tako i samih invalida da vrše pritisak na nosioce vlasti.

Istaknuto je i da na mnoga otvorena pitanja o populaciji civilnih invalida odgovore mogu da pruže u ministarstvu zdravlja i socijalne zaštite RS čiji predstavnici se nisu odazvali pozivu organizatora.