piše: Branko Todorović, izvršni direktor Helsinškog odbora za ljudska prava u Republici Srpskoj

Pojedini periodični izvještaji domaćih i međunarodnih organizacija, većinom se bave određenim segmentima kršenja ljudskih prava, što daje samo polovičan prikaz i iskrivljuje mogućnost sagledavanja stvarnog stanja.

Činjenica je, da ljudska prava i njihovo ostvarivanje u praksi nisu nikada bili predmet ozbiljnog interesovanja vlasti u Bosni i Hercegovini, a međunarodna zajednica, očigledno zauzeta mnogo važnijim problemima od onih u BiH, ljudska prava, u posljednjim godinama, najčešće pominje uzgredno, kao dio političke frazeologije.

Drugi problem, koji se postepeno javlja u BiH, kada je riječ o ljudskim pravima, je nepoznavanje druge i treće generacije ljudskih prava, jer ne postoji kontinuiran proces edukacije i informisanja građana o tome šta su sve njihova prava, obaveze i na koji način ih država i njene institucije sa jedne strane krše, a sa druge strane imaju obavezu da ih zaštite.

Cjelokupna rasprava o mogućim rješenjima u vezi sa presudom Evropskog suda za ljudska prava u  slučaju Sejdić-Finci, možda ponajbolje demonstrira institucionalno i društveno nerazumjevanje koncepta ljudskih prava. Država se uglavnom fokusira na pronalaženje rješenja, koje će zadovoljiti Evropsku uniju i druge međunarodne aktere, a potpuno gubi iz vida da ovaj slučaj upravo pokazuje da živimo u društvu u kojem su netolerancija, neravnopravnost i diskriminacija modus operandi, dok se nižu slučajevi institucionalnog kršenja ljudskih prava u BiH.

Skoro dvadesetogodišnje ćutanje o zločinima i masovnim grobnicama, te sramno ignorisanje ekshumacije posmrtnih ostataka žrtava u Tomašici, pokazuje bezosjećajnost u društvu, odustvo solidarnosti sa žrtvama i duboki jaz između različitih etničkih i religijskih zajednica u BiH. Nepostojanje zakonskog okvira za obeštećenje žrtava torture demonstrira potpunu nebrigu i neodgovrnost države prema građanima, ali i prema preuzetim međunarodnim obevazama. Ovdje bi trebalo, po ko zna koji put napomenuti, da je obezbjeđivanje društvenih preduslova za poštovanje ljudskih prava izričita obaveza države, a ne teret na leđima nejakog civilnog društva u BiH.

Dvije škole pod jednim krovom, segregacija i diskriminacija učenika, prije svega povratnika i manjina, su svakodnevna i široko rasprostranjena pojava u BiH.

Prijetnje medijima i zastrašivanje novinara, različiti oblici pritisaka kako bi se mediji stavili pod kontrolu vlasti su intenzivirani u predizbornoj godini i rezultiraju potpunim poremaćejem u procesu slobode medija i informisanja.

Država ne samo da nije sposobna da ispunjava široki spektar obaveza socijalnih i ekonomskih prava građana, nego kontinuiranio nastoji da ih reducira i da ih ignoriše. Zastrašujući je podatak da skoro 50% djece u Bosni i Hercegovini živi ispod linije siromaštva, a još gore je da ne postoje nikakve zvanične inicijative niti reakcije odgovornih institucija da se trenutno stanje promjeni.

Problemi u funkcionisanju pravosuđa, su očigledni i mnogobrojni, te u najvećoj mjeri proizilaze iz političkih pritisaka i opstrukcije političkih struktura, koje nastoje onemogućiti uspostavljanje vladavine prava. Da postoji vladivana prava u BiH, veliki broj političkih lidera, bi zbog kriminala i korupcije, bio osuđen na dugogodišnje zatvorske kezne. Procesuiranje ratnih zločina pred okružnim i kantonalnim sudovima je u zastoju i poražavajuće je, da će najveći broj počinilaca ratnih zločina ostati nekažnjen. Pogrešna primjena Krivičnog zakona pred Sudom BiH u velikoj mjeri je kompromitovala pravosuđe, pokazala brojne slabosti u funkcionisanju pravosudnog sistema, te izazvala bolne frustracije žrtava ali i dugoročne negativne posljedice po bosansko-hercegovačko društvo.  Bosna i Hercegovina će ostati zabilježena kao država, koja je osobe odgovorne za teška kršenja humanitarnog prava pustila na slobodu, te nije imala dovoljno hrabrosti i spremnosti da se civilizacijski ordedi protiv najtežih oblika kršenja ljudskih prava.  

Problemi ljudskih prava su brojni, ali ono što je u potpunosti obeshrabrujuće je da ne postoji nijedan nagovještaj da će se trenutno stanje promijeniti na bolje. Neizainteresovane vlasti, mali broj organizacija civilnog društva, odustvo solidarnosti među građanima, etničke i religijske podjele, siromaštvo i beznađe, korupcija i nepotizam, garancija su da ćemo i dalje živjeti u blatu životom nedostojnim čovjeka.