autor:  Srpsko herpetološko društvo „Milutin Radovanović“

Kako navode izvori na internetu, ljudi u pomoć zbog zmija već zovu i vojsku. To je zaista neracionalno i samo dodatno komplikuje spasavanje ljudi, domaćih životinja i domova. U situaciji koja je zadesila zemlju potpuno je razumljiva panika i histerija, ali nemojmo otežavati rad spasiocima.

Zmije u ravničarskim područjima Srbije su neotrovne i potpuno bezopasne – ako se izuzme nekoliko lokaliteta u Vojvodini na kojima ima šarki. Najčešće se sreću smukovi i vrste vezane za vodu – ribarice i belouške. Sve navedene vrste mogu da narastu do 1,5 ili čak 2 metra, pa mogu djelovati zastrašujuće, ali potpuno su bezazlene. Moguće je vidjeti i smukulju, ali ova vrsta je relativno rijetka. Dosta je i sitnija od ostalih. Nažalost, ljudi je, zbog riđe boje i šara, često miješaju sa šarkom. Nerijetko se i od ribarice pomisli da je šarka. U stvari, ljudi najčešće bez pardona ubijaju sve što makar i liči na zmiju.

Sve zmije mogu da plivaju i uglavnom se dobro penju po vegetaciji – i po kućama.

Koliko smo uspjeli da ispratimo vijesti na društvenim mrežama, sve do sada fotografisane (viđene ili ubijene) zmije bile su smukovi i ribarice.

Od otrovnih zmija, u užoj Srbiji su prisutni šarka i poskok. Ne tvrdimo da ih nije moguće sresti u poplavljenim područjima, posebno uz rijeku Savu – neke su mogle i doplutati iz uzvodnih predjela – ali čak ni od njih ne prijeti neminovno smrtna opasnost.

Naše otrovnice se od drugih vrsta zmija lako razlikuju: duž smeđih ili sivih leđa imaju tamnu cikcak šaru. Šarke mogu biti i potpuno crne.

Kao i druge životinje, zmije samo pokušavaju da se spasu i pobjegnu na suvo. Nisu se naprasno pojavile niotkud, uvijek su bile oko nas. Nisu donijete odnekud i puštene da bi nam dodatno zagorčale život. I njih voda isteruje iz skloništa; uplašene su, dezorijentisane i nervozne, baš kao i mi.

Već se u poplavljenim područjima pojavio i veliki broj glodara – koji takođe samo pokušavaju da se spasu od vode. Mnogima su gnijezda upravo u nasipima pored rijeka, i sad su potopljena i razrušena. I glodara je uvijek bilo svuda oko nas, ali ih u uslovima kakvi su sada ima više na neuobičajenim mjestima.

Glodari prenose zarazne bolesti koje mogu biti pogubne po ljude; često su pacovi osnovni, presudni faktor u izbijanju i širenju strahovitih epidemija. Zmije ne prenose nijednu bolest na ljude. Zmije se hrane glodarima. Mogu da se zavuku i tamo gdje mačke i psi ne mogu. Odrasli smuk može da pojede čitavo leglo pacova. Zmije mogu pomoći da se umanji broj pacova i miševa.

U uslovima kada se na potopljenim područjima nalazi veliki broj lešina, kada su izlivene septičke jame i raznijete deponije, a temperature rastu, vrlo je vjerovatno da će doći do pojave i širenja infekcija. Glodari će se svakako hraniti otpacima i lešinama na koje budu nailazili, i kretaće se po naseljima. I oni će, možda, biti izbezumljeni i agresivni. Najezda glodara je ono što treba da nas brine. Takozvana najezda zmija je pojava kojoj zapravo treba da se radujemo. One su nam pravi – u stvari jedini – prirodni saveznik u borbi sa glodarima.

Ukoliko primjetite zmiju, zaobiđite je, pustite je da prođe ili je, ako je baš neophodno, uklonite sa puta – dovoljno je pomjeriti je štapom. Nijedna zmija neće napasti čovjeka osim u samoodbrani (vodene zmije čak veoma rijetko pokušavaju i da se brane). Ako vas smuk ili ribarica i „napadnu“, ništa vam se ne može dogoditi. U slučaju da zaista naiđete na otrovnu zmiju, takođe je prosto zaobiđite ili sklonite. Ako vas ipak ujede otrovna zmija, pod uslovom da ste potpuno sigurni da ste dobro prepoznali vrstu, potrebno je primjeniti mjere prve pomoći i obratiti se ljekarima, koji treba da daju protivotrov.

Sve vrste zmija u Srbiji su zaštićene zakonom i ne smeju se ubijati.