autor: Radivoj Cvetićanin

Napisao sam ovaj kratki uvod, koji se samo površnima može učiniti kao moralistički, da bismo zajedno – sa takve jedne platforme - osmotrili to kako se Srbija ponijela u jednom teškom momentu. Neću spominjati notorne stvari: da je kiša bila nezapamćena, da je nesreća ogromna, da su ljudske žrtve strašne, i da još imaju da se broje. Kažem neću, mada oprez nalaže čovjeku da se izjasni o dimenzijama događaja prosto zato da ne bi upao u nesporazum sa okolinom. Imam pred sobom iskustvo Biljane Srbljanović. Ona se opet nešto zaigrala na tviteru, i ispala bezosjećajni otpadnik u teškim trenucima nacije. Tako ju je, naime, vidjela ona mračna gomila iz blogosfere koja čeka na krivini svakoga ko joj se učini da se pravio važniji od ove poplave. Ali to što zovem njenim iskustvom ispostaviće se da zapravo i nije njeno: pala je u mrtvi ugao javne pažnje već u času kad joj je očitao lekciju niko drugi nego Petar Luković. Znam da ne vjerujete, ali desilo se. Uradio je to ozbiljno, državotvorno, (državotvornije i od samoga onoga Vučićevića, koji u tome izgleda neuporediv) pa je bilo više nego jasno: kad je došlo do toga da Luković brani Srbiju, ne treba se šaliti. Đavo je taj koji je odnio šalu.

Imam, dakle, ovaj slučaj u glavi kad počinjem da analiziram Srbiju u danima njene neponovljive nevolje. Moj osnovni prilaz je slijedeći: suprotno forsiranom stavu da ju je nesreća ujedinila, meni se čini da ju je podijelila. Srbija prije potopa i poslije njega više nije ista Srbija. Podijelila se ne samo geografski – na mokru i suvu, nego i psihološki - na okupiranu i slobodnu, i politički - na demokratsku i autoritarnu.

Hajdemo od ovog posljednjeg. Pribranost i red o kojima sam govorio na početku ovoga Traga nedjelje bili su grubo narušavani upravo od onog ko je trebao da ih nameće: od Vučićeve vlade. Poštenije govoreći, od Vučića samog, jer je vlada na kriznim zasjedanjima više ličila na revolucionarni tribunal nego na regularno tijelo vrhovne vlasti zemlje. Samo što nisu zaigrale glave. Vučić je odnekud zamislio da sve u vezi s njim mora biti najveće, i dobar dio problema proizlazi iz te činjenice. Najveća pobjeda na izborima, najduži premijerski ekspoze, najveća, najzad, kiša. (Sa malom kišom on ne bi znao šta da radi!) Iako podjednake jačine i u Bosni i Hrvatskoj, samo je ovdje ona po njegovoj ocjeni imala odlike kataklizme. Iako podjednakih razmjera, u Srbiji su poplave bile deset puta veće. I tako dalje, i tome slično. Galama, povišen ton, odluke odoka, mahnitanje: Vučić je izgledao tako da bi htio da bude ne samo važniji od poplave, nego i veći od nje. Srbija je zato bila na ivici neurastenije. Srećom, sinulo je sunce, i rijeke stale da opadaju. Ko zna, inače, gdje bi sve završilo.

Da sve ne mora biti tako, pokazala je Vojvodina. Sremska Mitrovica nije bila ništa manje ugrožena nego Šabac, ali se branila hladne glave, svojski i bez pometnje. Ni pijanih dobrovoljaca, ni načelnika generalštaba. Nasuprot Vučićevim improvizacijama i političkom inženjeringu, stajao je Goran Ješić, lokalni sremski harizmatik, ni naivniji ni manje ambiciozan od Vučića, ali ipak čovjek sa drugačijim idejama u ovoj situaciji. Ličili su na komandante dviju vojski koje imaju istoga neprijatelja, ali koje imaju svoja pravila, svoje običaje, svoje živote. Nisam baš pun entuzijazma da hvalim Ješića, ali evo: Ješić mu je zapravo održao čas kako bi to trebalo raditi.

Sad smo kod podjela koje sam identifikovao. Odavno Srbija i Vojvodina nisu izgledale tako drugačije jedna od druge nego u vrijeme ove poplave. Srpski sjever i srpski jug pokazali su se različitima ne zbog svog centralizma ili svog separatizma nego zbog prirode vlasti u jednoj i drugoj. Vučić ovdje vodi stranku koja ima elemente falange. (Malo teška riječ, ali neka istrpe, možda će im koristiti saznanje o njoj.) Gvozdena disciplina, dnevni plan dejstava kroz društvo, opsjedanje čitavoga političkog prostora svim sredstvima. U vatru u vatru, u vodu u vodu, to je njena bazična strategija. Tako je bilo i ovoga puta. Znam ja da katastrofe nisu najbolje mjesto za debatu, ali nisu, isto tako, ni za praktikovanje voluntarizma i samovolje koja stvari riješava izvan institucija, izvan sistema, u krajnjoj liniji, izvan zakona. Partija koja nema demokratije unutar sebe, ne može je proizvoditi ni izvan sebe. Ova apodikcija o prirodi naprednjačke vlasti potvrdila se dok su se njeni predstavnici prošlih dana vozikali hamerima i amfibijama po mulju i blatu Srbije.

Iz te političke diferencijacije koju je odradila poplava proizašla je i jedna druga podela: imali smo jednu Srbiju pod okupacijom dirigovanih medija, i jednu drugu, gerilsku, koja je tražila prostore za istinu i slobodu, i za akciju lišenu stega nemaštovite propagande. Vlada se pokrila činjenicom da je proglasila vanrednu situaciju, i stvorila carstvo za sebe. Nema pitanja, ima samo direktiva, nema informacija ima saopštenja, nema nezavisne slike stanja ima samo njegove službene verzije. Ako ste mogli da gledate televizije i čitate novine, alal vam vera. Podsetilo je to na neke ne tako davne kampanje, kad se pumpao moral, ispitivala pravovjernost, gojio patriotizam.

U sijenci te okupacije (u gerili, rekao sam) konstituisala se, međutim, jedna druga i drugačija Srbija, povezana između sebe voljom da pomogne, da se dobrovoljno – samo nalogom sopstvene savjesti – nađe pri ruci, da ispravlja krive Drine vlasti, da, najzad, još jednom demonstrira svoje ljudske mogućnosti, u vremenima kad se učinilo da i to, kao i sve, nestaje. Stotine volontera, i to mladih koji se nisu našli na poprištu po direktivi svoje partije, stotine onih koji su poklanjali konzerve i pelene, onih koji su razvozili mokre i promrzle, onih, najzad, koji su sve to radili bez poze, bez pompe, i bez slave, činili su to mimo vlasti, ponekad i protiv nje. Zaslužili su kapu dole. Heroji? Ne bih htio da ih vrijeđam, dovoljan je blam to što im tu iskompromitovanu, istrošenu medalju prišivaju površne novine. Ovim uzornim, samopregornim, požrtvovanim, jednostavnim ljudima dovoljno je da ostanu ono što jesu. Kud ćeš zapravo više!

Da li je sve ovako moralo biti? Zasad je Vučić učinio odgovornim jedino Nebo i Boga. Kako je na srpskoj zemlji? Da li je tu bilo grešaka, propusta, one nedoraslosti za vođenje javnih poslova koja nosi ako ne zakonsku a ono moralnu odgovornost? Ne moramo se ugledati na Japance, oni su pretežak primjer. Cunami je odnio tuce karijera, iako ni jedan čovjek nije kriv za njega. Ali eno vam Nju Orleansa: niko od tamošnjih glava nije doveo Katrinu, pa su ipak otišli. Poplava u Pekingu imala je manje mrtvih nego naša, odstupio je gradonačelnik i njegovi ljudi. Itd. Vučić je prvi put u istoriji srpskih vlada napravio zaduženje u svojoj vladi baš za ovo što se desilo (kao da je, ne daj bože, zazivao katastrofu), i to više zato što nije znao šta će sa Veljom Ilićem nego zato što je mislio o tome da od njega napravi Šojgua. Bilo je, zapravo, izvjesnog cinizma u toj odluci. I šta bismo dobili ako bi na ovaj ili onaj način otišao Velja Ilić? Žrtvenog jarca, ništa drugo, ništa suštinski. Pogledajte: sve što ima u rukama ministar koji treba da nas štiti od nevolja ove vrste jesu kola „za koja ne može još da duži benzin“. Saznao sam to baš kad sam htio da ga pitam da li je tri dana prije poplave sa svojim timom proučavao upozoravajući izvještaj Hidrometeorološkog zavoda. Đavola! On nema žive duše sa sobom, ni stola, ni stolice, čak ni sekretarice. To je slika jedne vlade, i jedne države koja je bila poplavljena i prije poplave koja je došla.