piše: Maja Garača

Svrstavanje ljudi u klase je još uvijek prisutno u brojnim zemljama širom svijeta, tj. u zemljama koje su nekada bile kolonizovane. Tamo još uvijek vlada kolonizatorska kultura iz koje je izrastao odnos dominirajućih kultura prema marginalnim. 

Društveni poretci i kaste još su prisutne u "bijelom svijetu", u Indiji se ljudi i dalje svrstavaju u grupe koje su zasnovane na podjeli prema boji kože, položaju u društvu, bogatstvu, zanimanju i vjeri. A najsuroviji oblici diskriminacije u Indiji uglavnom su nastali nakon reformskih pokreta i sticanja nezavisnosti. Tako je to išlo i kod nas. 

U Bosni i Hercegovini ne postoje kaste u tom obliku, ali postoje kategorije po nacionalnoj osnovi. Kažu da nacionalnost nema veze sa religijom, ali kod nas je to gotovo ista stvar ili to ljudi tako godinama koncipiraju, pa je to postala ukorijenjena društvena norma. Ako si Bošnjak ti si musliman, ako si Srbin ti si pravoslavac, a ako si Hrvat onda si katolik. Ako ne želiš da pripadaš u te poslijeratne kategorije, želio ti to ili ne, pripašćeš u "Ostale". 

"Drugi" ili konstituitivno "Ostali" je ključni koncept u filozofiji i društvenim naukama. Kada nekoga svrstate u grupu "Drugih", njega automatski izdvajate od onog što je norma, ili od sebe. Ružno je nositi epitet "Ostalih", ali još je ružnije svrstati se u nacionalnu grupu po vjeroispovijesti. 

Od onih sam koji vjeruju da se u religiju ne rodiš. Vjerujem da roditelji djetetu ne mogu birati vjeru i prije nego što je svjestan svoje ljudskosti. "Prvo sam bio pravoslavac/musliman/katolik pa tek onda ja". Ne. Ne vjerujem u to. 

Što se tiče nacionalnosti, na popisu pripadam u "Ostale", jer sam rođena u državi koja više ne postoji, na teritoriji Bosne i Herzegovine, a sada i u entitetu Republika Srpska. Ono što je došlo poslije mog rođenja ne mogu nazvati svojom državom. Priče o separatizmu organski ne podnosim, jer mi se čini da dok se cijeli svijet zbližava, da li ulaskom u kojekakve unije ili tehnološkom revolucijom, mi se odvajamo. Možda bi nam bilo najbolje kada bi svaki grad bio država za sebe, možda bi se onda manje dijelili. 

Zašto ovo sada pišem?

Zato što su poplave razorile "zemlju", zato što smo tada pisali o ujedinjenju, a zato što se sada opet razdvajamo, ali ovaj put po "navijačkim bojama". Kao dijete sam mnogo puta poželjela da sam rođenja u zemlji koja je poznata po pici, po Ajfelovom tornju, po suncu, zelenilu... ali sam imala tu "sreću" da se rodim na području koje je u svijetu poznato po neorganizovanosti, po lošim političarima, po smrti, po krvi i sivilu. 

Od 12. juna, priča o BiH je dobila jedan novi, pozitivan ton. Ekipa mladih momaka otputovala je u Brazil gdje su BiH predstavili na najbolji mogući način. Pokazali su da je ovo područje itekako talentovano, da je vrijedno pažnje, ali one pozitivne. 

Tekstovi o reprezentaciji nisu samo o lopti ili o Mundijalu, za kojeg se uvijek govorilo da spaja. Oni nisu o Republici Srpskoj, nisu o Federaciji, nisu o našim političarima. Ovaj put se o našoj burnoj prošlosti piše kao o dalekoj, lošoj uspomeni, o tome kako je jedna ekipa zbližila ljude različite vjeroispovijesti, i kako je za nju vrijedno navijati, ne kao za ekipu koja je "naša", već za momke koji su nam dali neku novu, do sada nepoznatu nadu, koji su ovo područje na neki način osvijetlili, koji su našim klincima dali razlog da sanjaju. 

Mnogi kažu da sam naivna, ali ja to tako vidim. 

Zašto, kada cijeli svijet priča pozitivno o svima nama, mi i dalje tjeramo inat i kvarimo ovaj trenutak koji je mnogim pojedincima dao razlog za nadu nakon dugoročnog sivila? Zašto ne pustimo ljude da se odmore od politike, od nacionalnosti, bili oni naše komšije, zemljaci...? Zar nije moguće narod i prirodu odvojiti od politike? 

Filozofi kažu da svrstavanje ljudi u "Ostale", stvaranje nepostojeće "norme", može biti opasno kada se u to umiješa politika. Zato kažem ne postoje "Ostali" postojimo Mi s istom bojom kože, istim mogućnostima, istom prošlošću, s istog prostora, ma na koliko god dijelova ga mi podijelili...