Srbija se nalazi u delikatnoj situaciji, jer je srpski narod svjestan činjenice da je Rusija bila jedina zemlja koja ga je podržavala i u kojoj je uvijek gledao jednog oslobodioca – kaže povodom novih pritisaka Zapada na zvanični Beograd da promijeni svoj stav prema događajima u Ukrajini akademik Milorad Ekmečić, nesporni autoritet za istoriju Srba novog vijeka.
S druge strane, ističe, Velika Britanija je, u svim srpskim oslobodilačkim pokretima, od Karađorđevog vremena naovamo, bila na strani Turske. I smrt Karađorđa se veže za britansku politiku. Politika Austrije i Britanije je bitan elemenat za njegovu likvidaciju, a ne kao što se kaže njegovog kuma Miloša Obrenovića.
– Sada se od nas zahtijeva da se ponašamo kao politička elita u Crnoj Gori i okrenemo leđa Rusiji. Vlada taj zahtjev, veli kategorično, mora da odbaci. Ne smije se Amerika toliko ostrviti na Srbe da im pobriše svaki trag povezanosti sa Rusijom.
* Čak i Austrija, pa i čitava Evropa?
– Nažalost, Evropa koja je stvorila modernu civilizaciju, pred našim očima gubi taj značaj i pretvara se u jednu koloniju, gdje se sve bitne odluke donose u Vašingtonu. Ako bi opet došlo do nekog velikog sukoba u Evropi, budite sigurni, u tom sukobu bi generali bili Amerikanci, a vojnici Evropljani.
* Mora se znati da Srbija nije slučajno vezana za najveću slovensku zemlju?
– Nije riječ samo o slovenskim osećanjima, ni o pravoslavlju, u pitanju je strateška veza. Rusija je preko Srbije, kako sam napisao u jednom tekstu za rusku Dumu, potvrđivala svoj status velike sile na Balkanu i gubila taj status. To samo Gorbačov i Jeljcin nisu shvatili. Nije slučajno Petar Veliki gledajući prema Mediteranu slao svoje ljude Srbima i primao srpske izaslanike u Rusiji. Svako veče gledam ruski dnevnik na ruskom jeziku i vrijeme koje pokazuje veliki časovnik na Spaskoj kuli u Kremlju, koji je napravio jedan srpski kaluđer. Te su veze, dakle, davnašnje i duboke.
* Srbija nije samo u delikatnom položaju u odnosu na EU i Rusiju?
– Srbija je u jednoj opštoj krizi u kakvoj vjerovatno nikada nije bila u svojoj istoriji, s užasnim posljedicama koje je privatizacija u privredi ostavila na čitavo društvo. To je, prije svega, kriza spoljne zaduženosti. Komunizam je u Srbiji bio stvorio poluindustrijsko društvo koje su nesposobni političari iz ideoloških razloga uništili. Mislili su da rušeći komunizam sve treba preko noći pretvoriti u privatno vlasništvo. I to, po formuli Reganovog liberalnog kapitalizma koji je uništio sve tekovine koje je kapitalizam do tada stvorio.
* Da li je istorija učiteljica života, kao što se od antičkih vremena misli?
– Davno sam napisao da je istorija učiteljica života, ali da uvijek uči sa zakašnjenjem, kada ta poduka nikom ne treba. U onom što se dešava pred našim očima danas upravo vidimo da se od istorije vrlo malo naučilo. Prvi primjer je široka rasprava o uzrocima Prvog svetskog rata 1914. Sve je ostalo onako kao što je bilo krajem juna 1914, kada je pukla vijest da je Franc Ferdinand ubijen u Sarajevu. Učesnici u tim raspravama velikom većinom nisu istoričari – kada se uračunaju i oni koji o tome imaju diplomu. Jedan od prvih koji se javio sa knjigom u kojoj optužuje Srbe je istoričar sa univerziteta u Kembridžu. Zloupotrebio je slavno ime univerziteta na kome predaje, jer iza knjige stoji jedan neznalica. Ne radi se o zlomislećem piscu, nego ignorantu.
* Mislite na Mjesečare Kristofera Klarka?
– U pričama u toj knjizi se pominje da je Srbe optužio za Načertanije Ilije Garašanina 1844, i za Srebrenicu. Jadnik, ne zna da na univerzitetu u Oksfordu (rukopisno odjeljenje Baliol Kolidža) postoji odgovor da Načertanije o Velikoj Srbiji nije napisao Garašanin, niti je ono bilo tajni plan. Prva verzija je objavljena na engleskom i francuskom jeziku u časopisu Forin ofisa "Portfolio" avgusta 1843. Iza toga je stajao pisac i diplomata Dejvid Urkvart. Cijeli svijet je tada polazio od učenja da je nacija zajednica jezika i da se srpski jezik prostire od Kopra kod Trsta do današnje granice Albanije kod Bara? Forin ofis je od toga mislio da napravi jednu državu, pod tutorstvom Austrije, protiv Rusije i njenih planova na Balkanu.
* Danas od jedne države imamo šest?
– Umesto jezika, vlada princip – barem na tlu bivše Jugoslavije – da je nacija zajednica istog vjerovanja i posebno crkve. Najbolja defincija hrvatskog jezika bila bi da je to "genetski modifikovani srpski jezik". Umjesto "korisno, hasnovito", izmislili su "učinkovito". Crnogorski jezik nije sramota jednog naroda, srpske nacije i nepismene inteligencije, nego sramota civilizacije. Novine pišu da u Raškoj oblasti neki traže da im se sve sa srpskog prevede na bošnjački. Biti budala na Balkanu je danas vrlina i ispoljavanje prava čovjeka.
* Ponovo je u žiži rasprava o kanonizaciji Stepinca. Šta je u ovom slučaju istorijska istina?
– Kada se poteže pitanje stava SPC prema namjeri Vatikana da Stepinca proglasi svecem treba početi od istorijske istine da nije u pitanju sam Stepinac, nego stav Katoličke crkve i pape Pija HII o sudbini Srba nakon formiranja hrvatske nezavisne države. Stepinac je još 1936. godine stvorio Čistu katoličku akciju u Hrvatskoj. Tom prilikom je u instrukcijama izložio neophodnost da hrvatski narod napusti projekte Vlatka Mačeka i njegove stranke o rješenju hrvatskog pitanja stvaranjem autonomne Hrvatske u jugoslovenskoj federaciji. Umjesto toga, treba za vođstvo uzeti "revolucionarni pokret" oko ustaša Ante Pavelića u Italiji, pa na "revolucionaran način" stvoriti nezavisnu državu, Božju državu (Civitas Dei) do rijeke Drine. U toj državi je od samog početka predviđana likvidacija pravoslavnog stanovništva. Na savjetovanju vojnih starešina, s predstavnicima hrvatske vlade na Sušaku 31. oktobra 1941, zaključeno je "da hrvatska vlada ima potpunu podršku Svete stolice (totalo appogio) da u Hrvatskoj prevede najveći mogući broj pravoslavnih i Jevreja u katoličku vjeru". U Hrvatskoj Katolička crkva je do danas imala više značaja za političko vođstvo Hrvata, nego sve njihove političke stranke zajedno.
* Ima li to uticaja i na pregovore o priznanju Stepinca za sveca?
– Bez sumnje ima, ali ja se ne usuđujem da o tome nekom držim bukvicu. Nije u pitanju jedan novi svetac u Katoličkoj crkvi. Tu milost rimski papa proglašava kao što je maršal Tito proglašavao svoje narodne heroje. Svi Hrvati koje je papa iz "crkve u Hrvata" proglašavao svetim su tu počast dobivali iz političkih razloga, a ne zbog uloge u širenju pravog vjerovanja. Jedan iz Slavonije (Tavelić) je proglašen svecem, jer je u HVII vijeku, nakon poraza Turaka pod Bečom 1683, pokrštavao muslimane i pravoslavne i Slavoniju pretvarao u katoličku pokrajinu. I u slučaju Stepinca ne nagrađuju svetog vjernika, nagrađuju političara koji od 1936. stvara temelj ustaškoj državi, preko projekta u svojoj "Čistoj katoličkoj akciji". Njoj podižu spomenik, a ne kardinalu koji se, navodno, bezazlen kao ovčica patio u komunističkom zatvoru. Sem onoga što sam ja citirao u knjizi iz ustaške literature, o njoj niko ni slova da prozbori. Tu je odgovor na vaše pitanje da li je istorija učiteljica života. Eto, nije.
* Sva je prilika, kasni sa podukom i u Ukrajini?
– Morali bismo dublje posmatrati šta se zbiva u Ukrajini, jer se ta pošast sutra može desiti i nama. Ne odmahujte rukom! Po Ukrajini katolici otvaraju svoje škole, u Kijevu i katolički univerzitet. Današnja rimska crkva širi po svijetu svoj školski sistem. Ne bih se iznenadio da se, poslije nedavnog susreta predstavnika Rimske kurije i Svetog sinoda SPC u novinama pojavi naslov da je srpska vlada proglasila Vatikan za strateškog partnera. Jednom će tražiti neko mjestance za katolički univerzitet u Srbiji. Bumo vidjeli! Kijev je bio središte pravoslavne teologije i svih nauka uopšte. Tamo se školovao i naš Jovan Rajić. Danas ga pretvaraju u katolički grad.
* Istoriju Srba novog vijeka (1492-1992) završavate rečima: "Budućnost gledamo kroz tamu".
– Situacija u kojoj se danas nalazimo daje toj rečenici više značaja nego što ga je ona imala kada sam to napisao. Sve što se dešava sa Srbijom dešava se u jednom opštem razvoju kome je osnova stvaranje novog sistema velikih sila. Amerika je ostala posljednja supersila, ali ona je upravo zbog toga došla u krizu i ponaša se onako kako se ponašala Austrougarska pred 1914. Amerika je danas u sličnom stanju, i rađa nepovjerenje svijeta da je velika sila, i da može racionalno da organizuje budućnost čovječanstva. Teško je naći čovjeka koji nije nagrižen jednim osećanjem protiv Amerike.
* Šta je danas Srbija za Ameriku?
– Jedan faktor sporednog značaja u svim pitanjima, sem strateškog. Balkan i Srbija na Balkanu kao vodeća zemlja, zemlja koja je imala najviše oslobodilačkih pokreta, zemlja čiji je oslobodilački pokret ušao u istoriju Istočnog pitanja, kao jedan od bitnih faktora razaranja Osmanske imperije, igra izuzetno važnu ulogu za budućnost. Amerika uvjerava svoje javno mnjenje da Srbija ima samo jedno svojstvo na Balkanu, a to je da otvara ili zatvara Rusiji kapije. Zbog toga ne smijemo imati iluzija da Amerika ne može ponovo da razbuca Srbiju iznutra, da nam se u jednom trenutku ponovo može desiti 27. mart.
U Sinodu SPC, u Akademiji nauka, u svim ustanovama i svim slojevima društva Amerika ima nekog na koga bi se mogla osloniti ako bi htjela da sruši i ovu Srbiju. Teško nama ako to zaboravimo.
NOVA SVETA ALIJANSA
* Dobrica Ćosić je jednom upitao da li je današnja Katolička crkva još uvijek crkva?
Od sporazuma pape Vojtile i predsednika SAD Regana 1984. godine stvorena je nova Sveta alijansa. Rimokatolička crkva je priznala masonske organizacije, postala je instrumentum imperii za osvajanje svijeta.
Nije u pitanju da li put iz Rima za Beograd vodi preko Jasenovca, nego da se mogući crkveni raskol kod Srba ne pretvori u tiho razbojište nad kojim ćemo plakati. Možda su kod mene posredi neki strahovi koje pod stare dane obnavljam o onome što se desilo 1941. Dječak od trinaest godina iz prvog susjedstva hvalio se mom bratu od devet godina da "smo ti tatu ubili" i smijao mu se. Ljudi su zvijeri ako ih crkva ne vodi pravim putem.
izvor: novosti.rs
