Nemaju sva djeca priliku da čuju školsko zvono. Neka od njih tek sad polako ruše barijere. Inkluzija, iako zagovarana već sigurno deceniju, tek stidljivo ulazi na vrata školstva.

Mi smo priču o inkluziji vidjeli na mjestu gdje je obično ne traže – u jednoj maloj sredini, mjestu Slatina u blizini Banjaluke.

Vođeni glasom o jednoj rampi koja je otvarala ulaz u školsku zgradu, doživjeli smo nešto puno više.

Sve je počelo sa nastavničkim iskustvom današnjeg direktora OŠ „Holandija“, Novislava Tepića. Kao nastavnik fizike i razredni starješina, u jednoj susjednoj školi, susreo se prvi put sa djetetom sa Downovim sindromom.

„Za mene je bilo iznenađenje kada je otac te djevojčice rekao da mu nije bitna ocjena koju će djevojčica da ima, sve dok ne ide na popravni. U neku ruku, mislio sam da potcjenjuje mogućnosti svog djeteta. Tek kasnije, uvidio sam aspekte inkluzije koji mnogo više znače od same ocjene koja prati intelektualne mogućnosti djeteta“, prisjeća se on.

Djevojčica je nakon završene osnovne škole, uspješno zavšila i srednju školu za frizera. Zadovoljstvo je podijelila i sa nekadašnjim razrednikom.

„Pozvala me je telefonom i nakon nekog uvodnog dijela, uopštenog, rekla mi je da joj je to najsrećniji dan u životu. Na moje pitanje zašto , dobio sam odgovor da je završila srednju školu“, priča Novislav.

Jedno pozitivno iskustvo vuklo je i naredna. Tako, po saznanju da će u školu doći dijete sa motoričkim oštećenjem, direktor je u jednoj maloj akciji okupio nekoliko kolega kako bi napravili rampu na ulazu, kojom bi se dječak svakodnevno koristio.

„Pomagao sam na izgradnji jedne kuće u blizini škole i došao sam na ideju da bi smo se mogli skupiti i napraviti rampu. Postoji rampa na bočnom ulazu u školu, ali ako sva djeca ulaze na ista vrata, nema razloga da se dijete sa poteškoćama u razvoju izdvaja i tako označava“, kaže on.

Nekoliko dana posla, uz pomoć kolega iz škole i rampa je bila gotova. Rampu ispred škole pratila je i montažna rampa unutar škole kako bi se dječak lakše kretao po dijelovima zgrade u kojima pohađa nastavu.

Nekoliko pojedinaca iz lokalne zajednice napravilo je posao koji obično mora da radi dobro uređen sistem. Sami, sopstvenim sredstvima i altruistički.

Za mnoge, ovo bi bio završen posao. Osoblje ove osnovne škole je tek počelo bitku sa preprekama u inkluziji.

Dječak Nenad Jošić je raspoređen u razred učiteljice sa dugogodišnjim iskustvom, Radojke Radonić.

U prvom razredu postojalo je odjeljenje sa 24 učenika, da bi danas, na početku drugog razreda, to odjeljenje bilo podijeljeno u dva odjeljenja po 12 učenika, kako bi se i učiteljima ali i djeci olakšao nastavni proces.

„Najveći izazov je bio pripremiti djecu na druga koji je nešto drugačiji od njih, po načinu na koji će da odrađuje neke dijelove u nastavi. Danas, ta djeca su se potpuno saživjela sa situacijom, pomognu ako mu je pomoć potrebna i nema nikakvih problema“, naglašava učiteljica.

Veliku saradnju osoblje ima i sa roditeljima dječaka. Majka je angažovana kao tehnički asistent malom Nenadu.

„Majka prihvata sve sugestije koje joj dajemo. Cilj je da dijete usmjerimo i da shvati da postoje obaveze i prava ista za sve učenike“, kaže Radonić.

Od svih predmeta, Nenad najviše voli likovno. Uživao je u radu sa različitim jesenjim plodovima, što ga okupira i ispunjava i kao svojevrsna radna terapija.

Za nijansu sporije piše ili crta nego njegovi drugari, ali pjesmice pamti i recituje kao neko sa mnogo većim iskustvom od njega, precizno i tačno kao da je dugo uvježbavao, a ne tek dva-tri puta pročitao.

Mimo nastave, postoje aspekti inkluzije o kojima mnogi i ne razmišljaju.

Majka Slobodanka, osim obaveza koje ima u školi sa dječakom, bije bitku i na putu do škole. Najveći problem joj je prevoz djeteta do škole i neprilagođen prilaz do kuće u kojoj žive.

„Do naše kuće vodi makadam, a imamo možda kilometar do puta na kojem staje i autobus koji prevozi djecu u školu. Sada imam podršku komšija, pa roditelji jednog djeteta voze i Nenada u školu“, priča ona.

Dok su djeca u uzrastu da ih je potrebno voziti u školu, postoji rješenje i za Nenada. Ali, kad njegovi drugari još malo porastu, pa budu preko istog tog makadama mogli sami doći do školskog autobusa, nastaće nova prepreka.

„Nenad svaki dan vozi bicikl, po makadamu, jer mu je to i fizikalna terapija. Muž je želio da oko kuće jedan dio dvorišta prilagodimo, ali to i dalje dijete ostavlja na tom komadu betona i nemamo prilaz ostatku mjesta“, kaže Slobodanka.

Učenici sa Downovim sindromom

Ali, Nenad je samo jedno dijete sa poteškoćama u razvoju koje pohađa ovu školu. U nastavi trenutno imaju i dvoje djece sa Downovim sindromom različitog uzrasta.

„Imamo dječaka koji je u prvi razred upisan redovno kao šetogodišnjak. Po riječima roditelja, sa Stefanom, do polaska u školu, ništa nije rađeno u smislu terapeutskog i rehabilitacijskog djelovanja. Roditelji su željeli dijete upisati u redovan sistem školovanja. Škola im je izašla u susret i pružila svu potrebnu podršku", ističe školski psiholog Jelena Mihaljčić.

Danas taj dječak sa svojim drugarima slavi rođendane, ide na izlete i prati nastavu u obimu u kojem mu intelektualne mogućnosti dozvoljavaju. Ali, najbitnije, niko prema njemu nema predrasude.

Drugo dijete je Nemanja, koji je u osmom razredu. Posjetili smo ga na času geografije.

Nemanja sjedi u prvoj klupi do prozora i radi na nijemoj karti, dok nastavnica predaje planirano gradivo. Zna da se mora pažljivo crtati preko karte, jer ako pomjeri kartu ili indigo papir, neće dobro odraditi zadatak.

Od svih drugara u razredu, najviše voli Persu i Miloša. A vole i oni njega. Kažu, nekad im razbije monotoniju časa nekom šalom. Ipak, postoji nešto što im mnogo više znači.

„Iskren je i nikad ne laže“, kaže jedna djevojčica.

Djeca već u tom uzrastu cijene neke od najvećih ljudskih osobina koje nose djeca sa ovim oblikom intelektualnih poteškoća.

Na pitanje da li im je bilo teško da se naviknu na Nemanju, gledaju nas kao da ne znaju šta bio to bilo teško u vezi sa njim. Zaboravili su da je Nemanja u ponekad znao i da sakrije torbu nekome od drugara, da ode u toalet tokom izleta i nikom se ne javi, pa nastane pometnja i još neke sitnice.

Zaboravili su, jer su poteškoće nadvladale neke lijepe stvari koje donosi druženje sa djecom sa invaliditetom.

„Stava smo da je najbitnije da se ova djeca uključe u svoje okruženje. Ta ljudska strana inkluzije mora odnijeti pobjedu nad svim ostalim, jer će ova djeca sutra biti mještani svojih sredina prema kojima niko neće iskazivati odbojnost ili iščuđavati se“, napominje pedagog Zlata Madžar.

I zaista, današnja djeca će da uče svoju djecu da je sasvim u redu i prihvatljivo da postoji dijete koje na različit način na koje ostavruje svoje potrebe, koje možda malo drugačije izgleda ili se kreće drugačije, ali u suštini je i dalje isto kao i svi ostali.

Nedostatak sistemske podrške

Didaktički materijala za rad sa djecom sa poteškoćama u jednom dijelu bibliotekeNedostatak sistemske podrške

Karika koja nedostaje u ovakvim situacijama, gdje je sredina potpuno otvorena za svoje članove sa invaliditetom, je sistemski pristup problematici.

Škola ima podršku jednog logopeda iz mobilnog tima, tri sata sedmično. Roditelji Nenada jednom sedmično vode logopedu u Zavod za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju „Dr Miroslav Zotović“. Jednom sedmično ide i na vježbe.

„Nedostaje nam stručne podrške za rad sa ovom djecom. Učitelji i nastavnici rade svoj dio posla i trude se da pruže čak i više od toga, ali neki segmenti ipak nisu njihov domen rada. Logoped koji dolazi mora da bira prioritetne situacije u kojima reaguje, što mnogo djece ostavi bez adekvatnog tretmana, dajući samo uputstva roditeljima“, dodaje psiholog.

Termini za tretman kod logopeda ili defektologa se čekaju jako dugo, neki od roditelja čak i plaćaju u privatnim ustanovama.

Opšti stav je da se učenicima sa poteškoćama u razvoju mora obezbjediti sveobuhvatan pristup i pružiti adekvatna podrška. Inkluzija se ne smije provoditi na papiru. To bi bila "medvjeđa" usluga i djeci i njihovim roditeljima.

Upravo zato, osoblje se nada da bi u budućnosti mogli da ostvare saradnju sa ustanovama poput Centra „Zaštiti me“. Zajedničkim radom ostvarila bi se socijallizacija djece sa poteškoćama, ali i pružila adekvatna i prijeko potrebna pomoć stručnjaka u oblasti defektologije.

U narednom periodu radiće i dalje na adaptaciji prostora za djecu koja svaki dan dolaze na nastavu, kao nastavak saradnje sa nevladinom organizacijom "Infohouse" iz Sarajeva u cilju podrške u radu sa djecom sa poteškoćama u razvoju. Škola je aplicirala sa projektom "Zajedno izjednačimo mogućnosti" , a cilj je da se obezbijede sredstva za sanaciju i adaptiranje jednog toaleta prilagođenog učeniku sa posebnim potrebama.

„Ako se posmatra sa tog aspekta, nisu u pitanju velika sredstva. Mi radimo sami sve što možemo, ali treba i mnogo podrške za ovakve procese, od arhitektonskih barijera do samog procesa rada u nastavi“, zaključuje direktor Tepić.

Ova škola je jedinstven primjer ustanove u kojoj je osoblje vidjelo suštinu inkluzije onakvu kakva ona jeste, ne stavljajući na prvo mjesto sredstva ili način na koji će se provoditi. Djeca su bila prioritet. Ono što mogu je stavljeno ispred njihovih ograničenja. Razbijeni su okovi kojima obično bivaju sputani – nisu dio samo grupe slične njima po mnogo čemu, dio su šire slike kojoj i treba da pripadaju.

Osnovna škola „Holandija“ na prvo mjestop stavila je jednaku mogućnost obrazovanja za sve. Zašto to ne mogu i ostali u našem okruženju?

izvor: ukljuci.in