Ko je bio Alojzije Stepinac, kako je prešao put od srpskog oficira do čovjeka koji je bio oduševljen stvaranjem NDH, da li je digao glas protiv zločina u Jasenovcu, da li je ustao protiv Anta Pavelića na način na koji je ustao protiv Tita? Konačno, da li mu je savijest bila čista, kako je rekao na suđenju 1946. godine?

Ova pitanja se pretresaju ne samo u Beogradu već i u Zagrebu. Katolički vjernici očekuju da već ove jeseni Alojzije Stepinac bude proglašen za sveca. To znači da će u katoličkom crkvenom kalendaru postojati Dan svetog Alojzija Stepinca, koji će slaviti više od milijardu katoličkih vjernika širom svijeta. U Srbiji ime Alojzije Stepinac kod velikog broja ljudi izaziva jezu, jer ga mnogi optužuju da je znao za zločine u NDH, a nije dovoljno uradio da ih spriječi.

Alojzije Stepinac je rođen 1898. godine u selu Brezarić, opština Krašić, nedaleko od Zagreba. Nakon završene gimnazije, mobilisan je u austrougarsku vojsku i poslat na italijansko ratište, gdje je ranjen i zarobljen. Međutim, u Italiji mu dopuštaju da se prijavi u Jugoslovenski dobrovoljački odred i odlazi na Solunski front – da se bori na strani srpske vojske.

Istoričar iz Zagreba Jure Krišto kaže da se Stepinac javio jer je htio da se izbavi iz zarobljeništva, ali i zbog još jednog razloga. "Hrvatski katolički pokret se od 1912. priklonio jugoslovenskoj ideji, koju su zastupali takozvani nacionalisti, to znači da se počelo zalagati za jedinstvo Slovenaca, Hrvata i Srba", navodi Krišto.

Istina, Stepinac stiže na Solunski front kad je on već bio probijen, ali ta ratnička epizoda iz njegovog života biće presudna u kasnijoj crkvenoj karijeri, jer je u Kraljevini Jugoslaviji kralj Aleksandar Karađorđević davao konačnu riječ za visoka postavljenja u Katoličkoj crkvi.

"On je smatrao da jedan čovjek mlad, koji je bio oficir srpske vojske, koji je sa tom vojskom ratovao i probijao Solunski front, bez obzira na to koliko je kratko on bio na tom frontu, ne može da bude antisrpski nastrojen, ne može da bude antipravoslavno nastrojen", kaže akademik Dragoljub Živojinović.

Stepinac 1934. postaje pomoćnik ostarjelog zagrebačkog nadbiskupa Antuna Bauera, a tri godine kasnije i prvi čovjek Katoličke crkve u Hrvatskoj. Na tom mjestu dočekaće i ratnu 1941. godinu.

Oduševljenje stvaranjem NDH

Desetog aprila te godine Hitlerova vojska ulazi u Zagreb. Istog dana Slavko Kvaternik proglašava uskrsnuće Nezavisne Države Hrvatske, čiji će poglavnik nekoliko dana kasnije postati Ante Pavelić, koji se vratio iz emigracije. Zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac ne krije oduševljenje proglašenjem NDH, stvaranje te države vidi kao Božje proviđenje.

"On izražava oduševljenje uspostavljanjem hrvatske države, međutim, danas se može postaviti pitanje – a šta je čudno u svemu tome? Kad uzmete činjenicu da je hrvatski narod shvatao Kraljevinu SHS i Jugoslaviju vrlo negativno, da je bio maltretiran, obespravljen, sam Stepinac je više puta protestovao u Beogradu i tražio je da se promijeni politika. Tako da, kada je NDH formirana, normalno je što se Stepinac tome radovao, tu nemam šta da mu zamjerim", kaže Jure Krišto.

Slavko Goldštajn ističe da je Stepinac prebrzo pozdravio osnivanje NDH očekujući od nje veliku podršku Katoličkoj crkvi i katoličkom moralu. "Brzo je saznao da ta država nije u skladu sa katoličkim moralom, ali je prepolagano počeo da se distancira od te države, a još polakše javno osuđivao te počinjene zločine", navodi Goldštajn.

Jedan od najjezivijih zločina u NDH desio se u maju 1941. u Glini. Ljuban Jednak, jedini preživeli, kasnije će opisati da su ustaše zatvorile lokalne Srbe u crkvu, pustile dvojicu koji su imali potvrde da su prešli u katoličku veru, ostale svirepo ubili, a crkvu zapalili. Lokalni katolički župnik obavijestio je Alojzija Stepinca da je u toj noći stradalo 260 Srba.

"I onda je on reagovao i to pismeno, uputio je pismo Paveliću i napisao da nijedan Srbin ne smije biti ubijen ako mu se ne dokaže zločin koji zaslužuje takvu kaznu", navodi Jure Krišto i dodaje da mu Pavelić nije odgovorio.

Nasilno pokatoličavanje ili vjerski prelazi 

Nasilno pokatoličavanje Srba, kako govore srpski istoričari, ili vjerski prelazi, kako govore hrvatski. U svakom slučaju, to je još jedno sporno pitanje koje postavljaju oni koji smatraju da lik i djelo Alojzija Stepinca nisu tako svijetli.

Logor "Jasenovac"

Dragoljub Živojinović ističe da je Stepinac podržavao procese pokrštavanja, "zato postoje i uputstva koja su slata iz nadbiskupske kancelarije i dvora". "Ali on je bio veliki protivnik zločina i prinude na koji se to radilo, drugim riječima – načinom na koji se narod prisiljavao da se prevede u drugu vjeru. On je smatrao da taj narod treba da bude pripremljen za to, da zna šta je katolička vjera. Međutim, ustaše u tom pogledu nisu imale mnogo ni strpljenja ni obzira prema njemu", ističe Dragoljub Živojinović.

Kad se govori o vjerskim prelazima često se citira pismo koje je Stepinac maja 1943. poslao papi Piju 12, a u kojem pominje broj od 240.000 novih katolika. Međutim, Jure Krišto kaže da je to pismo falsifikat, samo zbog brojke od 240.000 novih katolika.

To da je bio na nezahvalnom mjestu u nezahvalno vrijeme, Stepincu priznaju i kritičari i oni koji ga brane. Ipak Alojzije Stepinac nikada nije ustao energično protiv ustaškog režima na način na koji će kasnije ustati protiv komunista i Tita. 

Energično protiv Tita

U maju 1945. u Zagreb ulaze partizani, a Alojzije Stepinac na bini mirno stoji sa Vladimirom Bakarićem, koga poznavaoci tadašnjih prilika zovu konzulom Hrvatske seljačke stranke u Komunističkoj partiji. "Tito je u govoru 1945. malo nakon ulaska partizana – sakupio  katolički kler na Kaptolu i održao im poduži govor, gdje je rekao da bi on očekivao da Katolička crkva od sada bude manje zavisna od Rima i više narodna", navodi Jure Krišto.

Međutim, akademik Živojinović kaže da nema dokaza da je Tito Stepincu predložio da osnuje nezavisnu Hrvatsku katoličku crkvu. "Ali kada je 1945. godine u junu sreo Josipa Broza u Zagrebu, kada su se njih dvojica sreli, on je bio toliko hrabar da je Titu rekao da u buduću hrvatsku vladu treba da uđu i pozitivni ustaški elementi", kaže Živojinović.

Sukobi sa Titom se nastavljaju. Stepinac piše javno pismo u kojem optužuje komuniste za ubistvo brojnih katoličkih sveštenika. A 1945. predvodi hodočašće od Zagreba do svetilišta Marija Bistrica, što su mnogi vidjeli kao izraz prkosa komunističkom režimu. Tito i Stepinac se sukobljavaju i zbog agrarne reforme, koja je prijetila da Katoličku crkvu ostavi bez imovine. Ipak, nešto drugo je poslije rata razbjesnilo sada već brojnije komuniste u Hrvatskoj

"Moja je savjest čista"

Alojzije Stepinac je uhapšen 18. septembra 1946. Optužen je za kolaboraciju sa ustaškim režimom i izveden pred sud. Na sudu je izgovorio rečenicu "Moja je savjest čista", koju će predstavnici Kaptola kasnije često citirati. Osuđen je na 16 godina zatvora. Stepinac je prebačen u zatvor Lepoglava, gdje je, zanimljivo, ranije robijao i sam Josip Broz Tito.

U Vatikanu su sudski proces ocijenili kao montiran, a i na Zapadu su bili nezadovoljni presudom. A poslije sukoba sa Staljinom 1948. godine, tršćanske krize i velike gladi u zemlji, Tito saveznike traži na Zapadu. Iz Amerike stižu krediti i pomoć u hrani, ali i jedan uslov – da Tito oslobodi Stepinca. Tako su počeli pregovori.

"Tito je tražio da Stepinac ide iz Jugoslavije, što je Vatikan odbio, što je Stepinac odbio; Tito je tražio da on bude smješten u neki samostan gdje neće obavljati nikakve dužnosti, gdje će biti običan monah, to su odbili i Vatikan i Stepinac, tako je Stepinac postao mučenik za crkvu; on je to radio naravno po instrukacijama pape Pija XII, koji je tražio da se nikakvi ustupci ne prave jugoslovenskom režimu", navodi Dragoljub Živojinović.

Na kraju je odlučeno da Stepinac bude prebačen u kućni pritvor u svoj rodni kraj, Krašić. Stepinac je umro u Krašiću 1960. godine od tada neizlječive bolesti, a predstavnici Katoličke crkve naglašavaju da je umro jer je u zatvoru Lepoglava bio sistematski trovan. Odmah poslije smrti, predstavnici Kaptola pokreću inicijativu da se Alojzije Stepinac proglasi blaženim, što će se i desiti 1998. godine u svetilištu Marija Bistrica.

Ove jeseni možda ćemo iz Vatikana dobiti odgovor na pitanje da li će u katoličkom crkvenom kalendaru postojati Dan svetog Alojzija. Više od pola vijeka poslije smrti najpoznatijeg, ali i najkontroverznijeg hrvatskog kardinala pitanja su ista, a odgovori različiti, u zavisnosti od toga da li dolaze iz Beograda ili iz Zagreba.

Izvor: RTS