Piše: Mišo Vidović

Fotografije: Arhiv

Sedamdesetih godina Gimnaziju su pohađali i učenici koji su u to vrijeme već pokazivali veliki talenat za muziku. Među njima i  Zrinko Tutić. Prema pričanju nekadašnjih učenika i njegovih školskih kolega, već tada imao je zavidan i respektabilan nivo sviranja, ali je ujedno pokazivao sklonost i talenat za komponovanje. Uvidom u arhivske brojeve „Orfeja“, Zrinko Tutić  na stranicama ovog glasila obljavljivao je tekstove i članke, a tema, šta drugo nego muzika i zbivanja na tadašnjoj svjetskoj muzičkoj sceni, da bi nakon toga zajedno sa još nekoliko banjalučkih muzičara osnovao, po mnogima, najznačajniju rok-grupu u gradu „Selekcija“...

... A prije četiri godine, nedjelja popodne (nogometni dan, što reče Džoni Štulić) sa kumom Slobodanom Rašićem-Bobara; pijuckamo „stock“, na jednoj od gradskih radio-stanica nema reklama, nego se vrti  dobri stari rokenrol. Emisiju vodi i muziku pušta,  Zoran Šimunović - Šimun, vrsni muzički znalac. Naš drug i prijatelj Šimun, uglavnom opredjelio se za provjerene i legendardne muzičke “brojeve” iz šezdesetih i sedmadesetih godina, a kako koji “izlazi” iz radio-prijemnika, tako sve više raste muzička euforija, a u skladu sa tim moja malenkost i Bobara, smanjujemo količinu “stocka” u boci. Nije bila p`janska, ali telefon u ruke i zovi radio-stanicu. Šimun nas pušta u program, tražimo  da “zavrti” singlicu od grupe “Selekcija”… Nažalost, u fonoteci nije imao “Selekciju”, ali odgovorno je obećao da će mi materijal sa singlice, koju ima kući, prebaciti na ove modernije nosače zvuka. Obećanje ispunio, a Bobara pokazuje omot singlice, objavljene pod etitetom zagrebačkog “Jugotona”. Nakon nekoliko dana, a na moju molbu, Šimun “proslijeđuje” svoje gimnazijske dane, povezane sa Zrinkom Tutićem i grupom “Selekcija”:

 "Ja sam puštao muziku u Gimnaziji, držao disko, a Zrinko je pohađao četvrti razred. Bio je lijep, simpatičan i pametan momak na kojeg su uveliko cure „trzale“. Već tada je dobro svirao klavir i komponovao. Prvi bend iz Banja Luke koji je snimio pop-rok materijal i objavio ga na singl-ploči, sa pjesmama „Stari kovači“ i „Magle“. Pod etiketom zagrebačkog „Jugotona“ krajem 1973. godine, u zimu. U to vrijeme nije svako mogao izdati za zagrebački „Jugoton“, vodeću diskografsku kuću. Mislim da je  Zrinko, koji je bio alfa i omega benda, izlazak ploče  uspio „izgurati“ upornošću, a možda, i nekim svojim vezama koje je već tada imao i stvarao na zagrebačkoj muzičkoj sceni. Kao i većina banjalučkih bendova svirali su  u „Čajavecu“, a sjećam se i nastupa u bašti iza Pedagoške akademije. Osim Zrinka, koji je svirao klavijature i bio autor, članovi benda bili su bubnjar Boris Dražić, gitaru je svirao Darko Lovšin, koji je nastupao i sa drugim banjalučkim bendovima, dok je vokal, odnosno vokalna solistica bila Jasna Čaušević. Imala je fantastičan glas, sjajno je pjevala džez, pop, rok... Neodoljivo me podsjećala na Seku Kojadinović iz „Korni grupe“. Nažalost, ni Jasna, a ni Seka nisu nastavile muzičku karijeru, pa su im „Selekcija“ i „Korni grupa“ bile prve i jedine grupe s kojima su nastupale"

A dvije godine prije nego što smo  Bobara, Šimun, ali i moja malenkost podsjetili na rad grupe “Selekcija”, oglasio se i njen osnivač i autor pjesema.

“Ime grupi smo dali jer smo bili selekcija više bendova. Dio je došao iz "Dvadeset sedme dimenzije", a Jasna Čaušević i ja smo svirali u gimnazijskom bendu. Prve gaže smo odradili u Banjaluci. Malo pomalo, stvorili smo ime i izdali prvu singlicu, koja je bila u ono vrijeme apsolutna senzacija. Ničega ružnog nije bilo u raspadu naše grupe. Raspali smo se iz razloga što nije bilo moguće uskladiti naše tadašnje živote - živjeli smo na sto strana. Stigle su nas obične životne obaveze”, kazao je u Zrinko Tutić, u intervjuu za “Nezavisne novine”, u julu 2008. godine.

A da se upotpuni priča o “Selekciji”, vraćam se još koju godinu unazad. Svojevremeno, na promociji jednog od književnih uradaka Zlatka Bašića-Caje, takođe vrsnog muzičara i jednog od pionira banjalučke pop-rok scene, pojavio se I nekadašnji gitarista “Selekcije” Darko Lovšin-Lovšo. Pada dogovor da mi “ustupi” sjećanje na bend; uredno stiže mail sa detaljnim “opisom”, ali nestaje iz  inboxa. Kako i šta sam zabrljao, ni danas mi nije jasno, ali zahvaljujući činjenici da je  Lovšin bio uredan korisnik foruma jednog  od banjalučkih interenet–portala, evo šta je zapisao:

“Još u vrijeme dok je “Dvadeset sedma dimenzija” bila u naponu snage i svirala na sve strane, Boris Dražić počinje nešto da šuška sa Zrinkom Tutićem i potajno planira s njim osnivanje jedne "super grupe"… Boris je inače tip koji uvijek gleda dosta daleko unaprijed, i već tad mu je bilo jasno da vrijeme "reproduktivnih grupa" polako prolazi. Pa, iako je “Dvadeset sedma dimenzija” proživljavala svoje najsretnije dane, Boris je znao da tako ne može dovijeka, i da treba učiniti korak dalje… S druge strane, Zrinko Tutić je bio vrlo perspektivan mladi autor, pun ideja i stvaralačke energije… Boris (kao stariji) ga je dobro "nanjušio", i njih dvojica su počeli sa planovima za novu grupu. Uskoro je počeo i odabir članova… Za bas-gitaru je odabran Jadranko Stanković, vrlo zanimljiva ličnost i veliki muzičar. Rođeni  Banjalučanin, koji se par godina ranije preselio u Sarajevo, ali je i dalje provodio puno vremena u Banja Luci. Pored bas-gitare, svirao je odlično i solo gitaru. Kad govorim o njemu, treba spmenuti jednu zanimljivost koju malo ko zna. Kad je preselio u Sarajevo, Jadranko je počeo svirati bas sa grupom "Jutro" (grupa će kasnije promijeniti ime u 'Bijelo Dugme'). Kad je prihvatio mjesto basiste u ‘Selekciji’, istovremeno je svirao u dvije grupe. To je funcionisalo jedno vrijeme i Bregović se nije bunio, ali kad je vidio da bi mu u perspektivi ‘Selekcija’ mogla biti konkurencija, ultimativno je zatražio od Jadranka da se odluči za jednu od ove dvije grupe. A ovaj se opet nije puno premišljao, nego je glatko odjebo Bregovića i odlučio se za “Selekciju”. Sad, kad se pogleda šta je napravilo ”Bijelo Dugme”, a šta “Selekcija”, vidi se da je uradio zajeb stoljeća… Da nije tužno, bilo bi smiješno.”

Kada su, kako navodi Lovšin, kompletirali veći dio postave benda, ostalo je otvoreno pitanje odabira vokala. Evo šta je o tome zapisao:

“Ne znam kako i gdje, ali Boris Dražić je čuo za Jasnu Čauševic, i doveo ju jedan dan kod mene na audiciju. Jasna je bila vrlo stidljiva, prvo se ustezala da uopće nešto otpjeva, a onda je napokon pristala, ali tako da stane u ugao sobe i da se okrene zidu (!?!). Ali, kad je zapjevala, osmijeh na licu nam se smrznuo… Niz kičmu su krenuli žmarci, a donja vilica se objesila… Ljudi moji, kako je ta cura pjevala… takvog glasa, takvih emocija, takve snage izražaja, nikada ranije nisam čuo… A bogami, ni kasnije… Uz dužno poštovanje prema Josipi Lisac, Jasnu bih označio kao najbolji ženski vokal koji su onomad naši prostori izrodili… Ne treba ni govoriti o tome kako je audicija završila… Sam Bog nam je poslao Jasnu… Bila je opčinjena Tinom Tarner i Dženis Džoplin, i trebalo ju je dugo nagovarati da otpjeva nešto od njih dvije.”

Nakon raspada benda, Zrinko Tutić iz rodne Banja Luke odlazi u Zagreb, gdje nastavlja muzičku karijeru. O tome kako je poslije tekla njegov put odavno je poznato-napravo je impresivnu karijeru, jedan od od najznačajnih kompozitora, aranžera I producenata; njegove pjesme ostvarile su ogromne tiraže, izvodili su ih i najpoznatiji pjevači i grupe pop-rok muzike sa prostora bivše Jugoslavije. Ukoliko se na internet- pretraživačima ukuca njegovo ime između ostalog izbaciće da se “kao  kompozitor prvi put pojavljuje na Zagrebačkom festivalu 1974., kad Ksenija Erker pjeva njegovu pjesmu “Doći će dan”, a kao kantautor pojavljuje se prvi put 1977. sa skladbom “Nepoznata, tako ću te zvati”. Od 1977. do 1980. godine napisao je više od sto songova za djecu, što je okrunio televizijskim mjuziklom “Bajka o maslačku” na stihove Sunčane Škrinjarić te muzikom za TV seriju “Marko Marulić”...

Takođe, može se pročitati da se “na  Zagrebfestu 1981. pojavljuje se s pjesmom “Doris” što je bio početak niza od četiri kantautorska albuma (“Doris”, “Plavi leptir”, “Pola jabuke”, “Zrinko Tutić”), zaključno s 1985. godinom. 1997. godine objavljuje i dvostruki kompilacijski album “Dnevne temperature” s odabranim pjesmama s kantautorskih albuma”, ali i da se kao “producent potpisuje više od 30 visokotiražnih albuma, a njegove pjesme pjevaju, vlasnik je i glavni producent tvrtke "Tutico", izdavačke kuće i koncertne agencije”.

A nekadašnji članovi “Selekcije” Boris Dražić i Darko Lovšin, ostali su u muzici. Dražić je bio jedan od vlasnika tonskog studia “Plazma”, gdje je sa Zoranom Todorovićem omogućio mnogim mladim banjalučkim bendovima da snime svoje prve muzičke materijale. Darko Lovšina, svirao je sa pojedinim bendovima, posjedovao je razglas,  bavio se  ozvučavanjem koncerata i  njihovom organizacijom. Nekadašnja vokalna solistica Jasna Čaušević, kasnije Marić,  radi kao profesor u Gimnaziji. Predavala je i autoru ovog teksta, a jedan dio moje generacije “posjedovao” informaciju da je naša profesorica nekada sjajno pjevala u grupi “Selekcija”. Priliku da se u to uvjerimo imali tokom jednog učeničkog putovanja; nakon što je na naše uporne molbe zapjevala jednu poznatu rok-kompoziciju (ne sjećam se koja je bila), u autobusu je ubrzo prestala ona, uobičajena đačka graja. Slušali smo našu profesoricu, i nakon tridesetak i koju godinu, kada se prisjetim toga dana, ne mogu da se ne “poslužim”riječima Darka Lovšina da “takvog glasa, takvih emocija, takve snage izražaja nikada nisam čuo”.

Iako  je “Selekcija” jedan je od onih bendova koji nije uspio ostvariti zavidnu muzičku karijeru, mnogi se slažu da je ostavio traga na muzičkoj sceni grada na Vrbasu. Njeni nekadašnji članovi, savremenici i danas smatraju da je to jedna od najznačajnijih banjalučkih grupa uopšte. Prva je probila lokalne okvire i svirala po cijeloj tadašnjoj državi, dobila ugovor za snimanje od “Jugotona”, a u vrijeme kada su se ostali bendovi zadovoljavali sviranjem pjesama drugih autora, ona se bacila na razvijanje autorskog rada. Dobijala je brojne komplimente i od kolega muzičara, kritike, ali što je najvažnije od publike. Takođe, ima zasluge i za otvaranje muzičkih puteva banjalučkim bendovima osamdesetih godina.