Isti dan su u Republici Srpskoj SNSD, DNS i SP potpisali Sporazum o zajedničkim političkim ciljevima i saradnji. Time se, bar za sad, zatvorio krug potpisivanja platformi koje ne znače ništa i koje nemaju bilo kakvu težinu, odnosno čiji je jedini cilj puki dolazak na vlast partija koje su te sporazume, deklaracije i platforme i potpisivale.

Uostalom, sličnih platformi smo se itekako nagledali u posljednjih osam godina. Svako formiranje vlasti u ovoj zemlji praćeno je besmislenim dokumentima koje neko, kao da se šegači, naziva `aktima za budućnost zemlje`. Pametan čovjek se zapita kakve novine nose sa sobom i u sebi ti novi papiri. Kao da ovdašnje stranke i do sad nisu deklarativno bile za EU, kao da u svim njihovim programima nije oduvijek bila i borba protiv korupcije, odnosno briga o socijalno najugroženijima, zalaganje za ekonomske reforme itd. itd. Posebno je komično kad partije koje su posljednjih osam godina na vlasti u Srpskoj ponovo potpisuju Sporazum o zajedničkim političkim ciljevima i saradnji-pa da li su to do sad vršile vlast zajedno bez zajedničkih političkih ciljeva? Da li su do sad uspjevale da sarađuju bez sporazuma?

Sve te platforme imaju zajedničke dvije ključne stavke: pod broj jedan, prepune su demagogije i praznih fraza koje ne znače ništa i ne obavezuju bilo koga na bilo šta, i pod broj dva-ne poznaju bilo kakvu konkretizaciju opštih mjesta, ne sadrže rokove i ne posjeduju elementarnu unutrašnju koherentnost. Primjera radi, kako mislite istovremeno da se zalažete za što brži ulazak u EU, odnosno ubrazvanje evrointegracija, ali i za zaštitu domaćih proizvođača, odnosno dodatno carinjenje proizvoda iz EU i zemalja obuhvaćenih CEFTA sporazumom? To dvoje zaista istovremeno nikako ne ide. Ili, ako mislite da dodatno subvencionišete domaću proizvodnju a da istovremeno smanjite zaduživanje zemlje i fiskalno opterećenje građana i privrede-pa gdje ćete pronaći novac za te dodatne subvencije?

Sve te nelogičnosti i praznoslovlja nimalo ne brinu domaće političare. Na kraju krajeva i zašto bi-pa oni lično nisu opterećeni niti jednim problemom sa kojim se svako jutro budi i sa kojim svako veče ide u krevet prosječni građanin ove zemlje. S druge strane, ono što se naziva „akademskom“, „stručnom“ ili ko zna kakvom trećom javnošću u društvu apsolutno ne pokazuje bilo kakvu spremnost da se kritički osvrne na nebuloze koje političari serviraju medijima i građanima, i to zato što se nadaju da će ih vlasti poput poslušnih ljubimaca pozvati i dati im pokoje ministarsko ili savjetničko mjesto.

No, korumpirana inteligencija i mediji zaslužuju jedan potpuno samostalan osvrt. Dovoljno je na ovom mjestu reći da postoji jedno svešireće prožimanje politike, nevladinog sektora, medija, akademskog kruga i krupnog biznisa koje prosto guta sve pred sobom i guši svaku mogućnost alternativnog promišljanja, sistema i same ideje da je uopšte moguće živjeti u jednoj zaista pravnoj i ekonomski prosperitetnoj državi, u kojoj postoji red i poredak, u kojoj se vrednuju znanje i rad, a ne poltronstvo, veze i drugi momenti koji nemaju dodirnih tačaka sa onim što bi trebao biti moralni kod zajednice.

U takvom stanju stvari možemo i dalje da očekujemo opštu inflaciju najbesmislenijih mogućih političkih sporazuma, najneprirodnijih koaliranja, prelazaka preko svega i svačega samo da bi se partije, političari i prežvakani „intelektualci“ i „biznismeni“ nakačili na državne jasle i budžete.

Sva postizborna dešavanja u zemlji išla su u prilog prethodno navedenog. A ono što će se dalje zbivati samo će dodatno zgaditi politiku i uopšte javni angažman svakoj pristojnoj osobi. No, pozitivna je stvar što je svojstvo svakog sistema da u samom sebi nosi klice sopstvene propasti. Tako se nekako osjeća danas i kod nas-svi nekako vide da se bliži kraj stanju stvari ovakvom kakvom ga poznajemo. Nešto se iza brda valja, nešto krupno. To nešto ne mora nužno da znači i da je pozitivno-štaviše, moguće je da nam se velika nevolja sprema.

U svakom slučaju, stvari ne mogu ostati vječno ovakvima.

Redakcija Frontala