Piše: Boris Maksimović

Rat i poratna dešavanja uticali su pogubno na sve ostalo pa i na ovo polje života i ljudskog djelovanja. Ali prošle su i te godine, vize su ukinute i ljudi opet mogu da se kreću ako nigdje drugo, a ono bar po evropskim zemljama bez viza, formulara i ambasada. Ali još dok smo svi bili okovani viznim režimom pojavile su se grupe samostalnih putnika koji su znali trikove kako daleko otići sa malo para.

Najveće regionalno udruženje tog tipa je Klub putnika, nekada Klub putnika Srbije. Promjena imena je došla kada je organizacija shvatila da se praktično proširila na regiju i da je sajt klubputnika.org postao mnogo šire posjećen nego što su očekivali.

Klub putnika osnovao je Lazar Pašćanović sa prijateljima nakon jedne ekspedicije u Sibir 2005. godine. Ideja se javila, prije svega, da bi se riješio problem nedostatka praktičnih informacija za samostalne putnike. Najprije je kreiran veb sajt na kom je forum putnika bio važno mjesto za informisanje. Danas forum ima 10.500 registrovanih članova, a sajt je prerastao u internet magazin na kom se nalaze mnogi informativni i korisni tekstovi.

-         Tu su putopisi, putnički rječnik i spisak destinacija u Srbiji, a spremaju se i destinacije iz ostalih zemalja regiona, tekstovi sa praktičnim savjetima – kako spakovati ranac, šta je važno prilikom kampovanja, kako izbjeći prevare tokom putovanja, nabaviti jeftine avio-karte i kartice za popuste, autotoperski vodiči za Srbiju, Hrvatsku, BiH i Crnu Goru i još mnogo toga. Formalno članstvo u Klubu putnika ne postoji – dovoljno je registrovati se na forumu i učestvovati u diskusijama i aktivnostima kluba, a jedan od pogodnosti je i tad a se preko ove organizacije na određenim mjestima kao što su hosteli i prodavnice opreme mogu ostvariti popusti samo ako se čovjek pozove na Klup putnika – kaže Lazar za Frontal.

Jedna od najznačajnijjih akcija kluba je projekat Putnička kuća. U Istanbulu 2012, u Granadi 2013. i Tbilisiju 2014 u ovim kućama je boravilo oko 450 putnika tokom dva mjeseca.

Uroš Krčadinac i Lazar Pašćanović u Namibiji

-        - Putnička kuća je projekat koji realizujemo jednom godišnje, svakog ljeta, počev od 2012. godine. Novcem koji zajedno prikupimo, od donacija posjetilaca našeg sajta, iznajmimo stan negdje u svijetu, od koga napravimo privremenu bazu za istraživanje regiona, u kojoj svako može besplatno da boravi. Cilj Putničke kuće je da se putnici iz cijelog svijeta međusobno upoznaju, povežu, razmjene priče i iskustva – dodaje Lazar.

Projekat Putnička kuća je definitivno uspio i u svakom pogledu nadmašio očekivanja.

-         Okupili smo na jednom mestu preko dve stotine putnika iz ukupno trideset šest zemalja, i sve je to proteklo bez problema, konflikata ili bilo kakvih trzavica. Po mišljenju mnogih posjetilaca, najjači utisak nije bilo putovanje nego sama atmosfera u Putničkoj kući i svi ljudi koji su se tamo mogli sresti i upoznati, a isto tako i cjelokupan način života u kući, u kome je svako imao svoje mjesto i ulogu. Život u kome istovremeno neko pjeva uz gitaru, neko kuva ručak, neko igra šah, neko se moli na ćilimu, neko crta, neko piše ili čita, neko razgovara i tako dalje. Gomila ljudi iz različitih kultura, sa različitih krajeva svijeta, koji dijele mali prostor, savršeno sarađuju i funkcionišu kao jedan, paze na tuđe potrebe, trude se da doprinesu na razne načine i to još rade sa velikim osmijehom – to je najvažniji rezultat Putničke kuće – kaže on.

Hrvatska je možda i najrazvijenija po pitanju putničke kulture. Samo letimičan pogled na Fejsbuk stranice mladih ljudi koji pišu putopisne reportaže ili se na neki drugi način izražavaju vidi se koliko ih je mnogo više u Hrvatskoj nego u drugim zemljama. Svakako, ogromnu ulogu imalo je to što su građani Hrvatske mogli mnogo ranije da putuju bez viza u odnosu na BiH i Srbiju.  Svakako najaktivnije hrvatsko udruženje je Hrvatski klub putnika. Ovo udruženje postoji relativno kratko, samo tri godine, ali šta su za to vrijeme uradili jednostavno ostavlja bez daha. Iako se ne radi o turističkoj agenciji oni svake godine organizuju put oko svijeta za ljude željne putovanja. Projekat “90 dana oko svijeta” sastoji se od šest etapa, a 2013. se krug zatvarao u Aziji. Išlo se od Rusije preko Mongolije pa do Kine i Indije. Nakon toga se avantura nastavljala u Južnoj Americi: Peru, Bolivija, Argentina, Urugvaj, Brazil, pa se onda opet vraćalo u Aziju, Tajland, Mjanmar, Kambodža, Vijetnam. Predsjednik i osnivač HKP Nikola Baraka s pravom ističe da su ponosni šta su za samo tri godine uradili.

U Hrvatskoj HKP ima podružnice u Zagrebu, Istri, Rijeci, Osijeku, organizuju tribine po cijeloj zemlji kroz ciklus tribina pod nazivom „Skitam-pišem-slikam“, pokrenili su humanitarni projekt “Involve me and I’ll understand“ preko kojeg su aukcijama fotografija donirali mnogim ustanovama i udrugama preko 30.000 kn. Pokrenuli su prvi festival putovanja pod nazivom „Croatian Travel Festival“ koji se odražava svake godine u maju, na kojem se okupljati svi zaljubljenici u putovanja i najpoznatiji hrvatski putopisci, ali i neki iz regije.

U skorašnjem intervjuu Klubu putnika on je rekao da je na ideju za pokretanje Hrvatskog kluba putnika došao 2009.

Nikola Baraka, Hrvatski klub putnika

-        - Te godine sam poželio pošto-poto posjetiti jugoistočnu Aziju. Dvoje prijatelja iz Banjaluke i Zagreba mi se odlučilo pridružiti. Otišli smo na 45 dana i posjetili Tajland, Vijetnam, Kambodžu, Maleziju i Singapur. Kad smo se vratili, počeli smo planirati novo veće putovanje. Zanimalo me ko još iz Šibenika putuje. Našlo se nas petoro na kraju i predložio sam da osnujemo klub i počnemo s radom. Nakon toga je uslijedila tribina gdje smo okupili velika imena putničke scene (Katarina Carić, Hrvoje Šalković, Robert Pauletić, Stipe Božić, Davor Rostuhar, Tomislav Perko, Hrvoje Ivančić...) Budući da je tribina bila dobro posjećena, zaključili smo da su ljudi željni putovanja i odlučili napraviti nešto više. Iz toga se rodio Hrvatski festival putnika – kaže on.

U Bosni i Hercegovini za sada još uvijek nema organizacija koje okupljaju samostalne putnike. Zašto je to tako zahtijevalo bi mnogo dublju analizu za koju ovdje nema mjesta, a pitanje bi bilo da li bismo i nakon toga došli do tačnog odgovora.