„Čovječe, ja sam se kao dijete penjao na ovakve litice, samo ih je bilo manje“, neumorno je nastavljao priču moj saputnik, dok je, bistrim pogledom ispod zamagljenih naočara upijao svaki detalj netaknute prirode Čemerna.

Naizgled čangrizavi starac, koji je izričito tražio sjedište pokraj prozora polako se pretvarao u zanimljivog putopisca koji je, u nama svakodnevnim, slikama pronalazio kamenčiće davno započete potrage za mozaikom života, strpljivo ih bilježeći u stranice rokovnika.

„Eno ga orao, da li je bjeloglavi sup“, pitao je, čudeći se što sliježem ramenima i šaljivo odgovaram da mi u Hercegovini poznajemo goluba, gavrana i jastreba pa neka izabere šta mu se više uklapa u poeziju.

„Nije poezija, slikarstvo je, ja sam impresionista, intersonista kako me unuk zove (smijeh)“, odgovorio je dok je nastavljao da švrlja rokovnik, „volim da zapisujem ideje. Vidiš, stijene pamtim, onaj kanjon, labudove kod onog, kako biješe…Trnova, ali moram da zapišem ideje. Vidiš one borove na obodima brda, kao da putuju, odlaze. Isti su kao vi, krš vas othrani, a vi onda odete negde drugo. Seoba Hercegovaca, to je to!“

Mi to ‘nako, nek se putuje, glupa ironija je nadjačala moje, ali ne i strpljenje straca koji je mirnim glasom nastavio da pripovjeda. „Ja ću da vam naslikam odlazak, a vi zapamtite, pa se vratite istim putem, nemojte da pomiješate staze i zalutate“; pričao je dok sam, uzaludno, pokušao da iz glave izbacim ideju da me pjesnik-filozof zajebava da je slikar.

„Ima nešto u ovom vašem kršu i gradićima, uvijek su isti. Ja sam služio vojsku u Bileći, ali samo kratko, dvadesetak dana prije nego su me prebacili u K (ne sjećam se), sada očekujem isti gradić, one vječne fasade, blago vama, ja svoj Niš više ne poznajem.“

Da li su se ljudi tada smijal na ulici, pitao sam ga, ako jesu, onda to više neće da bude taj gradić. Hercegovci odlaze u potragu za hljebom, mirom. Tamo iza nalaze sjetu koja ih uvijek progoni, dok ovi koji ostaju sumornim pogledom maštaju o boljem životu sa druge strane brda, nastojao sam i sam dotaknuti poetske dubine kojima je plovio moj sagovornik.

„Šta vam fali? Prekinuo me oštrim odgovorom, ni sekunde ne skidajući pogled sa gatačkog jezera. Ovo bre nigde nema, gledaj ovo nebo, ovu rječicu (jezero Klinje), a gdje ste vi, gdje su barke, ribolovci, djeca? Treba stranac da vam priča šta je lijepo kod vas?! Nemoj da mi pričaš da para nema, ovo su pare, naučite da ih koristite! Francuzi bre toalet papir kao suvenir prodaju turistima, vi ni raj ne umijete!“

„Isti ste ko mi, isti ste ko ja. Uvijek je tuđe ljepše, a šta je ljepše upi*kumaterinu“, bjesnio je dok je kondukter već mrmljao o manjku „veselica“; „ljepša je Andaluzija gdje su me pojeli komarci, Francuska, gdje sam svu ušteđevinu spiskao na nekakve boginje, jeste ljepša je, nema ovog javašluka, ovog đubreta pokraj puta, ovog malicioznog naroda. Lijek za sidu u ovim brdima imate bre! Idite, tražite ljepše, čekajte da vam se kuća sruši kao moja, idite u…“, nastavljao je tiho da psuje i mrmlja, dok sam osjećao da mu se zamišljena seoba u mislima mijenja u nešto mnogo, mnogo gore.

„Imate rijeke, hidrocentrale, rudnike, šume, klimu…“ nabrajao je i nije mi dopuštao da ga ubjedim da sve to nije naše, da su neki pokupili kajmak, dok drugima ostaje pogled ka nebu; „borite se, svoje se ne otima, svoje se brani, borite se, šta vam fali!“

Tek na rastanku saznao sam da se zove Mirko, da je proputovao svijet, da je slikar za svoje unuke, pjesnik za suprugu. Semafor u Gacku je pokazivao crveno, dok je moj sagovornik mjesto pozdrava rekao „dao bih vam ja svoj rokovnik i svoje crteže, ali treba da progledate vlastitim očima“, i nastavio da gleda u jarko crveno nebo i zalazeće sunce iznad Hercegovine.

Izvor: mojahercegovina.com