Naveli smo tad da više ne postoje bilo kakve ozbiljne ideološke i programske razlike između te dvije partije, da su dvojica lidera na snažnom opozicionom kursu i da dijele isto viđenje kad je riječ o političkim procesima u Srpskoj i BiH, kao i da na sličan ili isti način posmatraju budućnost ovog prostora. 

U međuvremenu se pokazalo koliko smo bili u pravu sa tom analizom, koliko smo tad bili dobronamjerni prema opoziciji i koliko je ona izgubila zbog čekanja da uradi jedine politički logične i racionalne poteze. Dok je opozicija čekala i analizirala, Milorad Dodik je sa sebi svojstvenom snažnom energijom strahovito oslabio kapacitet opozicije u Narodnoj skupštini Republike Srpske i načinio je ponovo jednu lagodnu skupštinsku većinu koja više ne zavisi niti od nezadovoljnika unutar SNSD-a (čitaj: Radojičić). Upravo su Bosić, Čavić i Radojičić svojom taktikom iščekivanja doveli sebe u nimalo zavidnu političku situaciju, s tim da Bosić i Čavić i dalje mogu da urade nešto, dok je veliko pitanje da li će Radojičić uspjeti da obezbjedi čak i kandidaturu SNSD-a za poziciju gradonačelnika Banje Luke sljedeće godine.

Nedavno smo takođe konstatovali da Dragan Čavić trenutno jedini na opozicionom spektru ima harizmu, znanje i politički kapacitet da parira Miloradu Dodiku. S druge strane, još jedan detalj u tom mozaiku je veoma važan a na njega svi nekako zaboravljaju: naime, Dragan Čavić je posljednji političar koji je pobjedio na izborima za predsjednika Republike Srpske a da nije bio kandidat SNSD-a. Takođe, Čavić je posljednji predsjednik SDS-a sa kojim je ova stranka bila na vlasti u Republici Srpskoj. On je već jednom vratio SDS iz tehničkog nokauta u život, i to nakon što je preuzeo banjolučki SDS 1998. godine kad je ta stranka u najvećem gradu u Srpskoj i cijeloj Krajini bila klinički mrtva. Čavić je umio da se itekako uspješno politički rve sa Dodikom, a sam Dodik nema ozbiljnog političkog takmaca otkako Čavić ne vodi SDS.

S druge strane, ma šta ko mislio o njemu, ako je nešto Mladen Bosić pokazao da zna u proteklih osam godina otkako vodi SDS, to je da umije da prepozna pravac političkih procesa. Mada to SDS-u nije pomoglo jer je Bosić izgubio sve izbore. Bosić nije ulazio u direktan konflikt sa Dodikom sve dok je ovaj bio isuviše jak da bi mogao da mu načini ozbiljniju političku štetu a da sam potpuno ne strada. Bosić je pragmatičan, odličan analitirač, prilično dobar strateg, još bolji taktičar. Bosić je takođe majstor za stvaranje unutarstranačkih sukoba i obračuna sa neistomišljenicima na koje je SDS potrošio previše energije. Nedostaje mu doza mangupluka neophodna da bi se na Balkanu bilo političkim liderom, a zbog čega nikad lično neće imati podršku birača koja bi mu dala dovoljnu političku snagu da bi preuzeo odgovornost za vođenje zemlje. To je problem za njega, ali to je veći problem za SDS i još veći problem za građane Republike Srpske, jer nije dobro da niti jedna vlast bude toliko dugo zacementirana bez realnih i kvalitetnih rezultata. 

Zbog svega navedenog, jedino logično rješenje bilo bi da Bosić i Čavić zakopaju sujete i naprave strateški dogovor. Čavić je svjestan da savez sa PDP-om i Ivanićem nije potez od dugoročnog strateškog značaja, odnosno da ima smisla jedino kao predizborna koalicija koja može dati objema stranama nešto više mandata. No, ukoliko se želi napraviti ozbiljna alternativa Dodiku i SNSD-u, to nikako ne može biti osovina NDP-PDP, jer su to, ipak, male stranke, bez ozbiljnog kapaciteta za ozbiljne rezultate. Jedina ozbiljna stranka u Srpskoj koja može da pobjedi Milorada Dodika jeste SDS i toga su svjesni svi politički faktori u zemlji. A SDS-u nedostaje kreativnosti, mangupluka i pozitivne atmosfere da bi to i ostvario.

Savez Bosića i Čavića bi poslao snažnu poruku javnosti da se SDS konačno širi, da je spreman da vraća svoje ljude koji su iz ovih ili onih razloga napuštali svojevremeno Srpsku demokratsku stranku ali za koje je vrijeme pokazalo da nisu prišli SNSD-u i da imaju autentične političke stavove koji korespondiraju sa osnovnim programskim načelima SDS-a. Takođe, to bi bio jasan znak da su ljudi u SDS-u konačno spremni da lične sujete stave u drugi plan a kako bi konačno porazili SNSD i Dodika. Takav SDS bi iz višegodišnje defanzive prešao u snažnu ofanzivu, otvorio bi vrata kvalitetnim ljudima koji trenutno ne žele politički da se angažuju jer ne vide niti jednu ozbiljnu i relevantnu političku alternativu vlasti i put ka pobjedi na sljedećim izborima bi bio trasiran. 

Pored toga, savez Bosića i Čavića, odnosno ujedinjenje SDS-a i NDP-a bi prosto pomelo sve one elemente unutar SDS-a koji čine sve da se ta stranka bavi sama sobom, umjesto političkom borbom za osvajanje vlasti. Ti elementi bi izgubili na svakom značaju u stranci koju bi vodila dvojica ozbiljnih političara, umjesto da se, kao sad, sve u SDS-u svodi na Bosićevo gubljenje vremena na nezadovoljnike u sopstvenim redovima. Bosić i Čavić, zajedno sa Mićom Mićićem, su ozbiljan trio koji, svako sa svoje strane, može da ponudi mnogo više od onoga što svako od njih nudi pojedinačno. Međutim, njih trojica nisu dovoljna i biće im potrebno i četvrto lice, neko ko dosad nije učestvovao u visokoj politici i ko će poslati poruku da su vrata tog novog SDS-a otvorena za nove ljude i nove ideje. Ovo je jedini realan način da se SDS vrati na pobjedničke staze i koliko god u toj stranci bili negativni često prema Frontalu ovaj recept im nikad nije ponudio bilo ko od mnogih njihovih vajnih konsultanata, savjetnika i raznoraznih „dobronamjernih“ prijatelja a čiji rezultat je činjenica da SDS gubi izbore već deset godina. 

Još nešto je važno. Dragan Čavić je na jučerašnjoj press-konferenciji jasno rekao da je spreman da se maksimalno politički angažuje kako bi se borio protiv vlasti SNSD-a, kako u kontekstu borbe za profesionalniji javni servis, tako i za poziciju gradonačelnika Banje Luke. Mladen Bosić je, takođe juče, dao izjavu u kojoj je dao do znanja da prepoznaje procese koji unutar SDS-a od strane visokopozicioniranih članova te stranke vode ka njenom urušavanju i blokadi. Sad je veoma važno po SDS da sačuva Miću Mićića, objedini konstruktivne energije i ponudi politički koncept pobjede. Sve drugo će u narednim mjesecima dovesti kako do raspada samog SDS-a, tako i kompletne opozicije. 

Političkih i ideoloških razloga za ovo ujedinjenje više nema, to je sasvim jasno. Da li će argumenti razuma savladati sujetu i liderske komplekse, to je već pitanje.

Redakcija Frontala